ŽENA je vješta. U pravo vrijeme je znala odigrati pravu kartu i tako si osigurati da ostatak života ne mora raditi. No, čak i nakon što je osigurala egzistenciju ne samo sebi, nego i nekolicini generacija svoje obitelji, ona je i dalje tu, uporno crnči za dobrobit društva. Tako bi se mogla predstaviti priča o Marini Matulović-Dropulić, hrvatskoj ministrici zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva (MZOPU) u obje Sanaderove vlade. Mogla bi, kad priča ne bi bila malo drukčija.
U stvarnosti će ministrica ostati zapamćena po dvije stvari: dionicama IGH i prikrivanju azbestnog užasa u Vranjicu. Šteta, da je saniranju azbesta iz Salonita, vranjičke tvrtke čiji azbestni otpad godinama ubija lokalno stanovništvo, pristupila s djelićem proaktivnosti i dobrog osjećaja za tajming koje je pokazala pri pravovremenoj kupovini paketa dionica IGH, moglo se izbjeći mnoga zla.
Marina Matulović-Dropulić posjeduje 1497 dionica tvrtke IGH, čija ukupna vrijednost je porasla s 314.370 kuna, koliko su vrijedile u vrijeme uvrštenja na burzu, na blizu 18 milijuna kuna, koliko vrijede danas.
O mogućem sukobu interesa puno se pisalo, ali je na tome i ostalo
O vezama i mogućem sukobu interesa oko ministričinog udjela u IGH, tvrtki koja ima monopol na praktički sve bitne graditeljske radove u Hrvatskoj (iako oni to ne zovu monopolom, nego kvalitetom), puno se pisalo. Jedini problem je u tome što je udio u tvrtki kupila prije nego što je postala ministrica, a nema izravnih dokaza da je njeno ministarstvo namještalo natječaje IGH-u, pa cijela ta priča ostaje više politička dosjetka nego ozbiljan problem. Zadnja vijest koja nam dolazi iz tog smjera je da je u IGH-ovom isplaćivanju dividendi dioničarima ove godine ministrica zaradila 112 tisuća kuna.
No, to bi sve moglo i proći. Ipak se živi u Hrvatskoj, zemlji u kojoj "sukob interesa" nije politički pojam, nego mahom eufemizam za ordinarni kriminal. U takvoj državi je logično da je sve oko udjela Marine Matulović-Dropulić i nevjerojatne količine građevinskih poslova koje IGH dobiva diljem zemlje "po zakonu" i "provedeni su natječaji", kako voli reći Božidar Kalmeta kad ga pitaju kako to da cijene cesta prilikom izgradnje uspiju narasti dvostruko od predviđene količine. U takvom surogatu države nije neobično ni da žena koja vodi ministarstvo odgovorno za graditeljstvo istodobno ima i jasan interes u tvrtki bez koje je gradnja praktički nezamisliva.
Ali, priča sa Salonitom je malo drukčija, malo ozbiljnija, puno opasnija i morala bi dovesti ne samo do ozbiljnog preispitivanja uloge koju u njoj igra Marina Matulović-Dropulić, nego i do moguće kaznene prijave.
Sanaciju azbesta u Salonitu na natječaju (a kako drukčije) dobio je IGH. IGH je u travnju 2007. naručio analizu azbesta u zraku u Vranjicu. Država je platila analizu. Analizu je provela tvrtka ANT, i analiza je pokazala kako je koncentracija azbesta u zraku daleko viša nego što bi smjela biti. Analiza nije objavljena. Nije objavljena, kako je rekla sama ministrica, zato što je mjerenje provedeno "nekvalitetno", a zagađenost je proizvoljno napravio čovjek koji ju je izrađivao.
Izbjegavanje odgovornosti
Ministrica je, po dobrom starom principu izbjegavanja odgovornosti, najavila osnivanje stručne skupine s ciljem utvrđivanja stvarnog stanja. Jučer su, pak, na sjednici Saborskog odbora za zaštitu okoliša, predstavnici ministarstva Marine Matulović-Dropulić, zajedno s pobočnicima iz Fonda za zaštitu okoliša i tvrtki koje su sudjelovale u sanaciji u Vranjicu, pokušali prodati priču o tome kako je sve u redu. Nema problema. Odbor je odlučio dati MZOPU-u nalog za hitnim saniranjem azbesta u Vranjicu.
U cijeloj ovoj havariji upada u oči taj savršeno ravnodušni i nezainteresirani pristup ministrice Matulović-Dropulić. Tvrtka u kojoj ona ima udjel dobije natječaj za sanaciju azbestnog otpada. Ta tvrtka naruči mjerenje količine azbesta i onda, kad se uvidi kako je ta količina prevelika, ne naručuje se novo mjerenje, ne poduzima se hitna sanacija ("prva faza sanacije", kojom se nedavno dičilo ministarstvo, je obična farsa, budući da su brojni dokazi pokazali kako se situacija nije nimalo promijenila), ne radi se zapravo ništa, jer sve je to "po zakonu" i "u skladu s pravilnicima" i "uz natječaje".
Vranjic se vrti po medijima, ministarstvo šuti, udruge oboljelih od azbestoze godinama upozoravaju kako ljudi umiru, ministarstvo šuti, a javlja se tek nakon što ga se optuži za zataškavanje cijele stvari i onda ministrica izjavljuje kako je njima u ministarstvu "teško pričati s tim ljudima", ali kako vlada radi svoje. Njima je teško. Jadni oni.
U slučaju Vranjica ne radi se o novcima, ne radi se o ministričinom novcu, neka joj ga, neka se kupa u dionicama i dividendama, radi se o tome da ona, zajedno sa cijelim svojim ministarstvom pokušava mirno hodati preko leševa ljudi kojima je mogla pomoći, ali za to nije imala volje, jer je to njima u ministarstvu "teško". Kao što rekosmo, živimo u Hrvatskoj, pa je malo teže očekivati da će ta "osoba" završiti u zatvoru, ali nije li možda vrijeme da joj netko da otkaz?
Jovan Dragišić
Foto: Index