MALO koja saborska zastupnica ostala je upamćena kao Ivana Ninčević Lesandrić. Za govornicom se usudila javno govoriti o problemu kiretaže u hrvatskim bolnicama, o tom mučnom medicinskom postupku kojim je hrvatski zdravstveni sustav dodatno zagorčavao ženama uskraćujući im anesteziju.
Njezin hrabar istup potaknuo je i druge žene da iznesu svoja iskustva, koja su potom izletjela iz Pandorine kutine ravno na ministra Milana Kujundžića. HDZ i bolnice počeli su Ivanu Ninčević Lesandrić prozivati za laži i klevete, no glas žena koje su prošle isto što i ona bio je itekako glasniji, pa je zdravstveni sustav na kraju priznao vlastite pogreške i donekle krenuo u njihovo ispravljanje.
Ninčević Lesandrić prisjetila se medijskog booma priča o kiretaži
Zastrašujuć slučaj Mirele Čavajde, trudnice kojoj su bolnice odbile pružiti medicinsku pomoć jer su doktori osjetili priziv savjesti bio je povod da porazgovaramo s Ivanom Ninčević Lesandrić.
Kako komentirate to što se dogodilo trudnici u Zagrebu, je li to nešto što je normalno da se dogodi u civiliziranoj državi u 21. stoljeću?
Naravno da nije normalno da žena koja se nađe u ovako teškoj životnoj situaciji odluku o tome što napraviti ne može donijeti sama. Umjesto da joj se olakša gdje god i kako god je to moguće, njoj se ionako već tešku životnu situaciju dodatno otežava. Ono što me fascinira uvijek iznova je kako se društvo odmah ovakvu situaciju pretvori u ideološku raspravu, totalno zanemarujući postojanje žive osobe kojoj je, kako saznajemo iz medija, rečeno da ide doma čekati porod mrtve bebe, bez ikakvih informacija o tome koliko je ugrožen njen život i kakve posljedice tumora ona može imati. Odmah se kreće s temom "za život i protiv".
Nitko nije protiv života, o čemu pričamo?! Ali da u ovakvoj situaciji žena nema pravo odlučiti što će napraviti je nedopustivo. Zašto svi razmišljaju što bi oni napravili, možda da napokon stavite na prvo mjesto što bi osoba kojoj se to dogodilo napravila i pustite je da sama donese tu odluku. Tko smo mi da znamo kako se ona osjeća, što želi, što može podnijeti, s kojim izborom će se i kako nositi? To je isključivo njena odluka i njene obitelji, a ne društva ili sustava. Svaka žena ima pravo ovakvu odluku donijeti sama. A o psihološkoj stručnoj pomoći neću ni pričati, to i iz svog iskustva znam da je za naše zdravstvo SF.
"Žena mora istresti dušu u medije da bi joj bolnica pomogla"
Vi ste ukazivali na probleme u zdravstvenom sustavu i na prava koja su uskraćena ženama u tom segmentu, koliko se toga od tada pomaklo?
Da, ono što iz iskustva drugih žena doznajem je da se pomaklo dosta toga, čak i više nego što sam očekivala, ali s obzirom na sveukupne probleme i prava, i dalje nedovoljno da bismo mogli reći kako sve u zdravstvenom sustavu funkcionira.
Tad ste se čak suočili s tim da je predstojnik Klinike za ginekologiju objavio vaše privatne medicinske podatke, kad gledamo takve primjere izgleda da zdravstveni sustav uopće nema ni obraza ni morala, jesmo li stvarno toliko nisko pali da je i ova trudnica morala javno iznijeti svu svoju bol i patnju pred kamere i cijelu Hrvatsku da bi dobila medicinsku skrb?
Nažalost, da. Problem u našoj državi postaje problem tek onog trenutka kada postane javan ili medijski važan, do tada ne postoji. I tek kada dođe u medije, tada se za njega traži rješenje. Evo imate dokaz i danas, ako se ne varam, gospođa je rekla da je poslala nekoliko upita za osnivanja posebne komisije i nitko joj nije niti odgovorio, a nakon što je slučaj došao u medije, odmah reagira i ministar. Nažalost, to je naša stvarnost i ovo što je ova žena napravila, uz svu bol i tugu, izašla u javnost sa svojom situacijom je jedini način da se stvari mijenjaju. Želim joj samo snage da izdrži sve ovo i donese najbolju odluku za sebe i svoju obitelj.
Trebaju li doktori koji su joj odbili pomoći odgovarati za to ili treba mijenjati zakone, propise...?
Mi imamo zakon koji dozvoljava pobačaj u ovakvim situacijama, a onda imate i liječnike koji se pozivaju na priziv savjesti u toj istoj situaciji, znači imamo jedno veliko ništa. Prema onim informacijama koje su mi do sada dostupne putem medija, ženi koja se ionako nalazi u teškoj životnoj situaciji uskraćujemo informaciju na pravo na pobačaj koji je zakonski dozvoljen u RH, dovodimo je u situaciju da je prisiljena pomoć tražiti u susjednim državama, što je još dodatno i financijski opterećuje, nitko je ne upoznaje s daljnjim razvojem situacije, nitko je ne upoznaje s posljedicama tumora za nju. Pa čitam da nitko ne želi niti napisati na komad papira ono što su joj rekli, ministar apelira na liječnike da se drže zakona... Naravno da treba mijenjati sve. Hvala ovoj hrabroj ženi što je uz sve što prolazi odlučila javno ukazati na ovaj problem.