Glavna tema knjige su javni gradski perivoji u hrvatskim gradovima i lječilišno-turističkim mjestima, od sredine 18. stoljeća do 1918.
"Namjera je da knjiga predstavi najvrjednije naslijeđe javne perivojne arhitekture u hrvatskim gradovima i da ga prikaže u europskom kontekstu", izjavio je jedan od autora profesor zagrebačkoga Arhitektonskog fakulteta Mladen Obad Šćitaroci.
Po njegovim riječima među hrvatskim perivojima, u kojima se posebno spaja južnjačko ozračje sa srednjoeuropskom tradicijom, postoje osobito vrijedna djela, ali i tipična ostvarenja.
Napominje kako su perivoji u Hrvatskoj bili, ne samo brojni, nego i kreativni i gradotvorni, ali i pokretači urbane preobrazbe.
"Slijedili su tada suvremene trendove, čak su često nastajali ubrzo nakon pojavljivanja prvih primjera u europskim metropolama (Parizu, Londonu ili Beču) i tada smo bili u vrhu europskoga perivojnog stvaralaštva", ističe Šćitaroci.
Knjiga ima 264 stranice, 336 ilustracija, sažetke na engleskom, njemačkom i talijanskom jeziku, kazala perivoja i mjesta, a na naslovnici je slika Maksimira, ulje na kartonu E. Weingartena iz 1880.
Knjiga je podijeljena na tri poglavlja. U prvom se predstavljaju gradski perivoji u europskim zemljama u 18. i 19. stoljeću - kao europski kontekst u kojem se rađa i razvija perivojna arhitektura u Hrvatskoj.
Drugo poglavlje posvećeno je prikazu javnih perivoja u Hrvatskoj u 19. stoljeću, a treće donosi pregled pedeset odabranih gradskih perivoja i šetališta u dvadeset hrvatskih gradova i mjesta.
Prvi javni perivoji u Hrvatskoj pojavljuju se krajem 18. stoljeća u Osijeku, Zagrebu i Varaždinu, istodobno kada i u europskim gradovima. Prvo javno gradsko šetalište u Hrvatskoj otvoreno je u Zagrebu 1813. na južnim padinama Gornjega grada, a najstariji je lječilišni perivoj u Hrvatskoj onaj u Stubičkim Toplicama, koji je 1811. dao podići zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac.
Većina javnih gradskih perivoja u Hrvatskoj nastala je u drugoj polovici 19. stoljeća, a najreprezentativniji primjeri su zagrebački perivoji Lenucijeve potkove.
"Nekoliko je hrvatskih primjera koji su ravnopravno usporedivi s europskim ostvarenjima - perivoj Maksimir u Zagrebu, urbanističko-perivojni sklop Lenucijeve potkove u Zagrebu, perivojno-urbanistički ansambl u Lipiku i urbanističko-arhitektonsko-perivojno osmišljena Opatija", kaže Šćitaroci.
Nakon Prvoga svjetskog rata završava se i zaokružuje romantičan građanski odnos prema gradu i perivojnoj arhitekturi u gradu, podsjetio je Šćitaroci, dodavši kako modernistički odnos druge polovice 20. stoljeća prema dotadašnjoj gradotvornoj perivojnoj arhitekturi nije imao odviše razumijevanja te je iz godine u godinu gradsku perivojnu arhitekturu pretvarao u gradske zelene površine.
"Zato i nije čudno što u posljednjih pola stoljeća u Hrvatskoj nije nastao nijedan vrijedan javni gradski perivoj", napominje Šćitaroci.