IZVJEŠTAJ think tanka European Council on Foreign Relations u kojemu se analiziraju odnosi članica Europske unije, a po kojemu je Hrvatska predzadnja po koalicijskom potencijalu u odnosu na druge članice, još je jedna potvrda općepoznate činjenice da se Hrvatska u proteklih pet godina članstva nije baš proslavila u Europskoj uniji.
Hrvatsku se inače u europskim medijima opisuje kao “problematično dijete EU-a”, konstatira se da je razočaravajuća članica koja je posvađana sa skoro svim susjednim državama, skup na Bleiburgu kojemu je pokrovitelj hrvatski sabor opisuje se kao “najveće neonacističko okupljanje u Europi” itd.
Ukratko, reputacija Hrvatske u Europskoj uniji je neprijeporno vrlo loša. Ali ne mora takva i ostati. Dapače, reputacija i utjecaj Hrvatske u Europskoj uniji može se relativno lako popraviti, potrebno je povući nekoliko odlučnih poteza.
Propuštena prilika za liderstvo regije
No prije nego što se pozabavim tim potezima, moram podsjetiti da je Hrvatska već prokockala jednu ogromnu šansu za pozicioniranje unutar EU-a kako bi se razumjelo kakvu vanjsku i europsku politiku ne treba voditi, odnosno koje pogreške RH ne smije ponavljati.
Hrvatska je ušla u EU kroz iglene uši zahvaljujući velikom angažmanu tadašnje premijerke Jadranke Kosor i njenog koalicijskog partnera Milorada Pupovca, koji se mogao odlučiti na politiku blokade koja bi nas najvjerojatnije koštala primanja u Uniju, ali nije. Kosor je naslijedio Zoran Milanović koji je s cirkusom oko Lex Perkovića naštetio poziciji Hrvatske u Europskoj uniji, ali to nije bila trajna samonanesena rana, nego je relativno brzo zaliječena i zaboravljena.
Naime, Bruxelles i Berlin su Hrvatsku vidjeli kao potencijalnu lidericu regije koja će državama istočno i južno od sebe pomoći na putu prema EU, ideja je bila da put k Bruxellesu doista ide preko Zagreba u pozitivnom smislu. To je bila pozicija RH u EU koja se nudila, koja je bila realna i koja je sa sobom nosila mnogo više moći i utjecaja nego što Hrvatska danas ima. No Hrvatska je tu priliku ne samo propustila nego i uvrijeđeno odbacila u proteklih pet godina jer je smatrala da joj je bavljenje regijom ispod časti, čak se u jednom trenutku kroz usta kratkotrajnog ministra vanjskih poslova Mire Kovača bavila glupostima poput toga da se odbija izgovarati riječ “regija”, nego se inzistiralo da se govori o “jugoistočnoj Europi”. Svi kojima smo oko toga docirali su nam se smijali iza leđa, pitajući se što je ovim blesanima.
Loša politika Hrvatske u korist Aleksandra Vučića
Umjesto da se postavi kao liderica regije na putu prema EU, kao iskren i neutralan partner, Hrvatska se od 2013. uspjela posvađati skoro sa svim svojim susjedima u vezi svega oko čega se posvađati mogla. Pritom je to rezultiralo i jednim ogromnim strateškim porazom, a to je uspon Srbije pod Aleksandrom Vučićem, koji je iskoristio vakuum nastao hrvatskim nesnalaženjem i povlačenjem iz regije te se stilizirao u “faktora stabilnosti na Balkanu” iako to očito nije. Dakle, loša politika Hrvatske ne samo da je naštetila Hrvatskoj nego je pomogla Srbiji.
A ta loša politika - i to je najgore od svega - nije bila rezultat samo loše vanjskopolitičke procjene i nedostatka strategije nego je bila i refleksija dnevnopolitičkih događaja u hrvatskoj unutarnjoj politici. Jednostavnije rečeno, alergijsko kihanje neke veteranske udruge kod nas je u stanju izazvati zaokret državne vanjske politike, što je pogubno za poziciju, reputaciju i budućnost vanjske politike RH i naše republike.
Plenković se ponaša kao lobist Dragana Čovića i HDZ-a BiH
Bilo kako bilo, to je sada proliveno mlijeko i stvar se ne može spasiti, ali se ne mora ni pogoršavati kroz poteze poput Plenkovićevog pretvaranja u lobista Dragana Čovića i HDZ-a BiH u Bruxellesu. Izjave koje su premijer i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović dali nakon haške presude hercegovačkoj šestorci bolje je ne spominjati, neka zauvijek ostanu zaboravljene jer su još jedan savršen primjer pucanja Hrvatske u vlastitu nogu u kontekstu vanjske politike.
To je sve slika trenutne jadne pozicije Hrvatske u Europskoj uniji koja nije trajno stanje, nego se, naravno, može i poboljšati i pogoršati. Ovisi o nama. Za pogoršanje imamo već dovoljno talenta na čelu države i na desnoj sceni pa se time nema smisla detaljnije baviti, ekipi to ide dobro i bez dodatnih ideja. I baš zato treba jasno reći koji su potezi kojima Hrvatska može postati važnija i uglednija u Europskoj uniji.
1. Prihvatiti arbitražnu odluku o razgraničenju sa Slovenijom
Prvi je beskrajno jednostavan i lako provediv - Hrvatska treba prihvatiti arbitražnu odluku o razgraničenju sa Slovenijom. Čini se da treba podsjetiti kako je Hrvatska u toj arbitraži na kraju zapravo prošla jako dobro i da Slovenci imaju više razloga njome biti nezadovoljni nego mi. Nema smisla inatiti se i nastavljati praviti buru u čaši vode, odnosno Piranskom zaljevu, nego treba presjeći, prihvatiti arbitražu te jednom zauvijek zatvoriti tu tragikomičnu sapunicu. Cijela ta priča oduzima ionako nedovoljne diplomatske resurse i potencijale RH koji bi se mnogo bolje mogli upotrijebiti. Svako lobiranje u Europskoj komisiji oko toga je zastrašujuće rasipanje energije na nešto de facto marginalno i ostatku EU-a iritantno. Smiju nam se zbog toga koliko se trošimo na najveće moguće gluposti dok smo oko važnih pitanja za budućnost RH većinom indolentni.
Ne treba zaboraviti ni da je Hrvatska svojim odbijanjem da prihvati arbitražnu odluku srušila i cijelu strategiju EK za proširenje EU-a na regiju. EK je računala kako će se svi granični prijepori među državama nastalim raspadom Jugoslavije moći arbitražno riješiti, ako to već nije prethodno uspjelo kroz bilateralni sporazum, no Hrvatska je uspjela pokazati da ne može ni tako. Sada Srbija, Crna Gora, BiH, Makedonija i svaka druga država koja želi ući u EU ima hrvatski primjer kako se može ignorirati arbitražna odluka.
Dodatna prednost prihvaćanja arbitraže je što bi se onda sa Slovenijom moglo izgraditi jedno čvršće savezništvo koje i njoj treba s obzirom na to da je u već spomenutoj analizi ECFR-a tek jedno mjesto ispred Hrvatske kao poželjan saveznik unutar EU-a. Bliske i koordinirane Slovenija i Hrvatske snažnije su nego kada su posvađane oko gluposti. Dapače, mogle bi se reklamirati kao uzor.
2. Prestati se gurati u Višegradsku skupinu
Drugi potez je odlijepiti se od besplodnih snova o pripajanju Hrvatske Višegradskoj skupini, trajnom mokrom snu hrvatske “suverenističke” desnice, koja nije u stanju analizirati, primjerice, podatke o tome kakve ekonomske odnose imamo s tim državama (nikakve s Češkom, Slovačkom i Poljskom, loše s Mađarskom zbog Ine) i koliko (ne)možemo profitirati od savezništva s njima. Uostalom, izvještaj EFCR-a empirijski demonstrira da zemlje Višegradske skupine zapravo uopće i nisu zainteresirane za suradnju s Hrvatskom, da se kroz promašenu vanjsku politiku predsjednice guramo u društvo koje nas ne želi ili koje u slučaju Mađarske ima direktno suprotstavljene ekonomske interese. To uključuje i zamrzavanje bizarne Inicijative tri mora, zapravo vazalski postavljenog projekta u odnosu na SAD i Donalda Trumpa, osmišljenog kao klin za raskoljivanje EU-a i guranje prsta Rusiji u oko.
Nevjerojatno je da se Kolinda s takvim žarom želi prikačiti Trumpu, najkapricioznijem predsjedniku u povijesti SAD-a, kojemu danas možeš biti najbolji frend, a sutra će te javno blatiti bez ikakve zadrške.
3. Prepoznati brojne zajedničke interese koje imamo s ostalim mediteranskim članicama EU-a
Treći potez je prepoznati potencijal povezivanja s mediteranskim članicama Europske unije, s kojima Hrvatska ima mnogo zajedničkog. U izvještaju ECFR-a oni se nazivaju Southern Seven, tj. Južna sedmorka (čine je Portugal, Španjolska, Francuska, Italija, Malta, Grčka i Cipar) i već su neformalna koalicija unutar Europske unije. Zašto Južna sedmorka ne bi postala Južna osmorka, s opcijom kasnijeg pridruživanja Crne Gore i Albanije? Hrvatska ima niz sličnih problema kao članice Južne sedmorke: visoka nezaposlenost mladih, masovno iseljavanje, granični položaj u Uniji zbog kojeg je među prvima izložena migrantskom valu, slab ekonomski rast itd.
Biti dio koalicije koja se proteže od Portugala do Grčke odnosno Cipra, koalicije u kojoj su i velike države poput Španjolske, Francuske i Italije, itekako bi poboljšalo položaj Hrvatske u Europskoj uniji i utjecaj u Bruxellesu. Zajedničke interese s tim državama itekako imamo, samo se konačno trebamo pokrenuti.
4. Prestati s rehabilitacijom ustašluka i reafirmirati hrvatsku antifašističku tradiciju
Četvrti potez je prestati s “dvostrukim konotacijama” oko ustašluka i prestati sa zatiranjem hrvatske antifašističke tradicije. Europska unija utemeljena je na pobjedi nad nacizmom i fašizmom u Drugom svjetskom ratu i svatko tko dovodi to u pitanje te se bavi rehabilitacijom nacista i njihovih vazala, tj. kvislinga, nanosi ogromnu štetu reputaciji svoje zemlje. Hrvatska je tu naročito izložena zbog kombinacije davno proširenih mitova, ali i istina o NDH, te je svako povezivanje RH i propale zločinačke NDH za nas katastrofa.
Umjesto da se hrvatske vlasti tome odlučno suprotstavljaju, one manje ili više otvoreno sudjeluju u toj filoustaškoj i revizionističkoj raboti. A to je itekako primijećeno izvan granica RH, ta o tome se već godinama piše u vodećim europskim medijima, zbog toga smo na stupu srama. Hrvatska bi trebala povući svoje državno pokroviteljstvo problematičnog skupa na Bleiburgu, prestati državnim novcem financirati razne filoustaške pothvate (čime se trenutno ističe inače nepotrebno Ministarstvo branitelja) te početi svečanije i iskrenije obilježavati Dan antifašističke borbe i sveeuropski Dan pobjede nad fašizmom. Nije slučajno što je istog datuma i Dan Europe.
Hrvatska se i u vezi svega toga ponaša naopako, zdušno radeći na vlastitu štetu i protiv svoje koristi. Imamo svjetski slavnu antifašističku tradiciju kojom se možemo ponositi, a zatiremo je. Ono čega se trebamo stidjeti, a to je fašistička NDH, e tome se orkestriranom kampanjom laži pokušava udariti pozlata. Možda to može proći kod desničarske raje kojoj su HDZ i Crkva isprali mozak, ali u Europskoj uniji jednostavno ne prolazi. Tko ne vjeruje, neka pokuša u Berlinu ili Parizu objašnjavati da je “Sieg Heil” stari njemački pozdrav i u čemu je problem.
5. Preorati Zrinjevac i saditi diplomaciju od početka
Peti potez koji trebamo povući je zapravo najteži - iz korijena reformirati hrvatsku diplomaciju i cijelo Ministarstvo vanjskih poslova te konačno uvesti nekakvu funkcionalnu koordinaciju između vlade i predsjednice kada je riječ o vanjskoj politici, a ne da stalno Kolinda udara u kupe, a Plenković u špade. Pa tko bi takvu zemlju shvatio ozbiljno, tko bi s takvim ljudima htio surađivati i stvarati savezništva?
Problem su i okoštale i strahovito nemaštovite strukture na Zrinjevcu, koji funkcionira kao lijepa grobnica, a ne kao živi diplomatski stroj koji je u permanentnoj akciji u okviru jasnih vanjskopolitičkih strategija. Dovoljno je u Berlinu posjetiti Auswärtiges Amt i svjedočiti kakva je to košnica aktivnosti pa onda to usporediti s mirogojskom atmosferom kakva vlada u zgradi na Zrinjevcu. Tamo se ne vodi vanjska politika RH, tamo ona umire.
Plenković i Kolinda su primjer kako ne treba voditi vanjsku politiku
Naravno, na bilo kakvo poboljšanje položaja, utjecaja i reputacije Hrvatske u Europskoj uniji i šire možemo zaboraviti dok je ova ekipa na vlasti. Da znaju bolje, već bi to pokazali. Teško da ima boljih primjera od Plenkovića i Kolinde kao njegovih izdanaka zašto Zrinjevac treba preorati i saditi od početka (iako ne treba ni zaboraviti na žestoku konkurenciju koju im predstavljaju Njonjo i Miro Kovač).
Tko god se prihvati posla spašavanja međunarodne reputacije Hrvatske, barem će imati jednu jasnu nit vodilju - samo se treba zapitati što bi napravili Plenković i Kolinda i onda baš to nikako ne napraviti.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala