UTJECAJNI think tank European Council on Foreign Relations (ECFR) izradio je gigantski izvještaj pod naslovom ''EU Coalition Explorer" na više od tisuću stranica u kojem detaljno analizira suradnički odnosno koalicijski potencijal svih 28 država Europske unije u odnosu na ostale članice. Hrvatska je katastrofalno plasirana na predzadnjem mjestu (lošije stoji samo podijeljeni Cipar) kao članica s kojim ostale države Europske unije ne žele surađivati niti imaju interesa s njom stvarati koalicije u guranju zajedničkih interesa unutar Unije.

Kada se detaljnije prouči 1113 stranica iscrpnog ECFR-ovog izvještaja postaje posve jasno zašto je to tako. U istraživanju je sudjelovalo 877 eksperata iz vlada, parlamenata, sveučilišta i medija koji se bave europskom politikom i dobro su upućeni u unutarnje funkcioniranje Europske unije.

Za početak, Hrvatska nije uspjela formulirati politike koje bi se poklapale s politikama drugih članica pa da na tom temelju može graditi savezništva.

Hrvatska nezainteresirana za ključne teme u Europskoj uniji

Hrvatsku se slabo ocjenjuje i kada je riječ o posvećenosti dubljoj integraciji EU-a, što jest tema koja unutar EU-a izaziva podjele, ali je istovremeno i svima jako važna. Hrvatska je u vezi s tim posve nevidljiva i nevažna, ne zna se je li ona za to da Europska unija u budućnosti postane nešto kao Sjedinjene Europske Država, je li za EU kao labav savez nacionalnih država, što primjerice zagovara mađarski premijer Viktor Orban, je li za EU u više brzina itd.

To zapravo nije iznenađujuće jer Hrvatska nije u stanju mudro i strateški promišljati vlastitu budućnost pa se hrvatsko društvo i politička elita nikada ne bave pitanjem kakva bi za 10 ili 20 godina trebala biti Hrvatska, a kamoli da su sposobni razmišljati kakva bi 2050. godine trebala biti Europska unija. S idejama Viktora Orbana se čovjek ne mora slagati, ali on barem pokazuje da neke ideje ima, dok su Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović posve bezidejni lideri štrebersko-činovničkog habitusa.

Hrvatsku se ocjenjuje i kao nezainteresiranu za zajedničku fiskalnu politiku u Europskoj uniji, što je jedna od najvećih tema aktualnog trenutka.

Kad nas zovu, ne javljamo se

Kada je riječ o tome kome se europske vlade obraćaju unutar Europske unije kada imaju neki politički prijedlog, Hrvatska je tek na 27. mjestu od 28 članica. Prevedeno u svakodnevicu, to znači da skoro nikome iz ostalih 27 metropola ne pada na pamet nazvati službeni Zagreb kada želi nešto dogovoriti unutar EU-a, a zašto je to tako objašnjava pak podatak da je Hrvatska tek 24. u odgovorima na upućene pozive. U pitanju je, dakle, najnovija članica Europske unije, kojoj se zapravo ne da odgovarati na pozive potencijalnih saveznika u Uniji, pa su zato i svi ostali zaključili da Zagreb jednostavno nema smisla zvati jer je to gubljenje vremena.

Kada je riječ o zajedničkoj sigurnosnoj politici EU-a, Hrvatska je rangirana tek na 25. mjestu po interesu za tu tematiku, što je također katastrofalan rezultat. U RH nam se prodaje kako ministar obrane Damir Krstičević osmišlje neke kolosalne sigurnosne strategije i provodi nekakav preporod HV-a kroz kupovinu desetljećima starih izraelskih aviona, no u širem kontekstu Europske unije se sve to pokazuje kao isprazno i paradno djelovanje koje ide mimo osmišljavanja zajedničke sigurnosne politike Unije, također top teme za Stari kontinent. Primjerice, baš ovih dana francuski predsjednik Emmanuel Macron ponovno traži stvaranje zajedničke europske vojske, a to je još jedna tema kojoj se Hrvatskoj ne da dublje pozabaviti. Formalni potpisi na pisma namjere očito nisu dovoljni.

Višegradskoj skupini je Hrvatska nevažna

Istraživanje otkriva i koliko je Hrvatska relevantna za Višegradsku skupinu, uz koju predsjednica Grabar-Kitarović i hrvatska ekstremna desnica žele privezati našu republiku. Naime, na pitanje upućeno ekspertima iz politike, medije i sveučilišta u članicama Višegradske skupine koga njihova vlada kontaktira kada unutar EU-a želi ostvariti neki politički cilj - Hrvatske uopće nema!

Članice Višegradske skupine - a to su Mađarska, Poljska, Češka i Slovačka - na prvom će mjestu kontaktirati Njemačku, onda će komunicirati međusobno, a nakon toga slijede Austrija, Velika Britanija, Francuska, Švedska, Litva i Rumunjska. Nikome u Varšavi, Pragu, Budimpešti ili Bratislavi ne pada na pamet nazvati Zagreb.

Zanimljiv je i razotkrivajući asimetričan odnos Austrije i Hrvatske unutar EU-a. Naime, Austrija je država koju će službeni Zagreb u najviše slučajeva (24 posto) kontaktirati oko političkih ciljeva unutar EU-a, dok je za Beč Hrvatska tek na 16. mjestu. Sličan odnos pudlice koja trči za nekime važnijim imamo i s Mađarskom, koja je na drugom mjestu članica koje Zagreb zove kada nešto treba u EU, dok Budimpešti ne pada na pamet zvati Zagreb.

Ne dijelimo dugoročne interese s drugim članicama EU-a

887 ispitanih eksperata diljem EU-a je na pitanje ''Koga će vaša vlada kontaktirati kada je zainteresirana za neku političku temu u Europskoj uniji?'' imalo mogućnost sastaviti rangiranu ljestvicu pet članica. To znači da su sveukupno dali 3377 glasova za rangiranje, a od tih 3377 glasova Hrvatska je dobila samo devet (9) tj. 0,3 posto. Hrvatsku su spomenuli ispitanici iz Bugarske, Austrije, Mađarske, Poljske, Slovenije i Švedske, ali nikad kao prvu na ljestvici, nego kao rezervnu opciju rezervne opcije. Rezultat je još depresivniji kada se napomene da se Hrvatske sjetilo tek šest članica EU-a, dok ostala 21 uopće nema namjeru kontaktirati službeni Zagreb, a kamoli s njime sklapati koaliciju.

Poražavajući su i podaci o tome smatra li se da pojedine članice imaju iste ili slične dugoročne interese unutar Europske unije u odnosu na Hrvatsku. Tek su Bugarska i Slovenija percipirane kao države koje imaju slične interese kao Hrvatska, dok ostali očito pojma nemaju koji su hrvatski interesi niti ih ti interesi, ako postoje, zanimaju.

Hrvatska u pet godina u Europskoj uniji nije uspjela razviti primarne veze niti s jednom članicom

Hrvatska u pet godina članstva nije uspjela niti s jednom članicom ostvariti uspješnu, kako se to navodi u izvještaju, ''primarnu vezu'', tj. pokazati se kao partner s kojim je lako raditi i koji pokazuje interes za suradnju. Jedino je pak s Austrijom ostvarila ''sekundarnu vezu'', što znači da se Beč obraća Zagrebu ako mu nešto treba, a primarne veze su zakazale.

Kada se sve to uzme u obzir, posve je bizarno što prema izvještaju ECFR-a Hrvatska kao svojeg glavnog partnera u EU-u smatra Njemačku, s kojom, kao, želi surađivati na velikim projektima europskih reformi, iako je za Njemačku Hrvatska irelevantna. To sugerira da hrvatski problem nije samo što nitko s njom ne želi surađivati nego i da Hrvatska uopće nije u stanju realno analizirati svoj položaj unutar EU-a te živi u fantazijama o vlastitoj važnosti.