Reakcije nakon pobune Wagnera u Rusiji se ne stišavaju. Dana 26. lipnja predsjednik Putin se obratio čak četiri puta, što se ne pamti. Predsjednik je zahvalio građanima na jedinstvu i patriotizmu, spominjao je kako su organizatori imali za cilj podjelu Rusije itd. Također, zahvalio je bjeloruskom kolegi Aleksandru Lukašenku na pomoći u rješavanju krize.
Iako je postupke pobunjenika nazvao izdajom, vagnerovce je (opet) hvalio kao heroje i patriote. Spomenuo je da u Bjelorusiju "može ići tko hoće", ali, zanimljivo, ni u jednom trenutku nije spomenuo ime Jevgenija Prigožina niti je ijednom riječju spomenuo koja će biti njegova sudbina. Ali je spomenuo da je država za godinu dana dala Wagneru 86 milijardi rubalja (oko jedne milijarde eura).
Prigožinovo obraćanje
Istog dana obratio se i šef Wagnera Jevgenij Prigožin. Iz njegovog obraćanja bilo je jasno da se ne kaje zbog pobune. Ponovio je verziju o navodnom udaru na kamp Wagnera (u Luhanskoj oblasti), što ruski analitičari smatraju lažnim. Pohvalio se da je tijekom pobune prešao veću udaljenost nego ruska vojska od veljače 2022. godine.
Ponavljao je i optužbe na račun Ministarstva obrane, poznate već od ranije. Zanimljivo, spomenuo je kako se složio s prijedlogom Aleksandra Lukašenka da se prebaci u Bjelorusiju kako se „ne bi prolijevala krv.“ Međutim, nije spomenuo detalje tih dogovora, odnosno uvjete pod kojima je pristao povući snage.
Ubrzo nakon toga počelo se nagađati kako je prebacivanje određene grupe vagnerovaca u Bjelorusiju taktičke prirode, kako bi iz smjera Bjelorusije mogli udariti na Kijev, odnosno Ukrajinu. Ipak, zasad je teško vjerovati da će ruska država nakon pobune nastaviti s financiranjem i naoružavanjem Wagnera, pa čak i na području Bjelorusije.
Naprotiv, u ovom trenutku bi bilo logično da ruske vlasti što prije rasformiraju Wagner i da plaćenike integriraju u redovnu vojsku. Prigožin nije rekao što će se dalje događati s Wagnerom niti kako će dalje djelovati.
Kako je došlo do toga da je Prigožin izazvao pobunu?
Promatrajući ruske medije, jasno je da su se nekoliko dana prije pobune jedinice Wagnera nalazile u nezavidnoj situaciji. No, isto tako svi mediji su sigurni da Prigožin nije imao namjeru "uletjeti“ tenkom u Kremlj, a kamoli svrgnuti ruskog predsjednika.
Što je onda bio problem? Budući da se ruska strana pripremala na ukrajinsku ofenzivu koja se već neko vrijeme najavljuje i za koju se ukrajinska vojska ozbiljno priprema, za očekivati je bilo da Ministarstvo obrane Ruske Federacije treba pomoć postrojba Wagnera za držanje fronta.
Međutim, počelo se događati upravo suprotno. Tijek ukrajinske ofenzive pokazao je Kremlju da ruska vojska može održati pozicije i bez pomoći Wagnera, unatoč tome što je Prigožin najavljivao totalni kolaps.
Donedavno je dobar dio javnosti vjerovao tim Prigožinovim tvrdnjama, ali je ruska vojska i dalje relativno uspješno držala linije obrane bez pomoći plaćenika. Tvrdilo se u javnosti da su samo vagnerovci sposobni, ako ne dobiti rat, onda barem poremetiti ukrajinsku ofenzivu.
Međutim, stanje na terenu se nije znatno promijenilo, a sjećanje na Wagnerovo zauzimanje Bahmuta je počelo blijediti i Prigožin je stjeran u kut.
Ministarstvo obrane preuzima konce
Vojska na čelu s ministrom Šojguom odlučila je da je sada idealno vrijeme za preispitivanje odnosa s privatnim vojnim tvrtkama (kojih u Rusiji ima najmanje četrdeset), a prije svega s Wagnerom. Odlučili su promijeniti uloge privatnih vojski u ruskom vojnom stroju. Naravno, Prigožin je to znao i osjećao pa je nešto morao poduzeti.
Teoretski, Prigožin bi mogao nastaviti sabotirati potpisivanje ugovora s Ministarstvom, usput nastaviti vrijeđati ministra Šojgua i generala Gerasimova na društvenim mrežama. No, Wagner je upadao u sve veću irelevantnost te, kako je vrijeme odmicalo, imao sve slabiju pregovaračku poziciju. Prigožinu je zabranjeno da vrbuje zatvorenike, naoružanje je morao tražiti od vojske itd. Postupno je njegov utjecaj svjesno smanjivan.
Točka pucanja
Bilo je očito da je vojska svih ovih mjeseci koristila Wagner na bojnom polju kako bi održala borbenu sposobnost regularnih snaga. Plaćenici su i dalje potreba, ali ne u onoj mjeri i ne na onaj način na koji to zahtijevaju Prigožinove ambicije.
Stoga je Prigožin, poput kozačkog atamana, odlučio usred rata revidirati uvjete ugovora s vlastima, gdje se vodio logikom – što jača kriza, to bolje karte. Međutim, Prigožinov pohod na Rostov na Donu se pokazao toliko šokantnim i drskim da je prestrašio i šokirao javnost u Rusiji.
Zbog čega se "Putinov kuhar" upustio u takvu avanturu? Jer je mogao – kao vođa vojske plaćenika, gdje se lojalnost ne gradi prema zakonima vojske, već prema pravilima koja je uspostavila vlast. Prigožin je učinio ono što su čečenski vođe učinili devedesetih – napao je miran grad kako bi pregovarao s Kremljom.
Kao fokusnu točku, odabrao je kontrolno središte ruske vojske za rat u Ukrajini – Rostov na Donu. Glavnog dana pobune pojavili su se snimci Prigožina u kojima pregovara sa zamjenikom ministra obrane Yunus-bekom Jevkurovim i prvim zamjenikom vojne obavještajne službe Vladimirom Aleksejevim.
No, to nisu bili klasični pregovori, to je bila svojevrsna talačka kriza, u kojoj su generali Jevkurov i Aleksejev postali taoci šefa Wagnera. Također, rostovski odjel FSB-a se zabarikadirao u vlastitoj zgradi, kako bi se obranio od upada vagnerovaca.
Kaos u zemlji
A posebno je nevjerojatno što je napravio središnji aparat FSB-a u Moskvi. Naime, FSB je iz centralnog ureda pozvao vagnerovce da "poduzmu mjere za pritvaranje“ Prigožina. Dakle, glavna sigurnosna služba poziva plaćenike privatne vojske da uhapsi svoga šefa.
Budući da u Rusiji (ali i u svim normalnim zemljama) samo sigurnosni i pravosudni aparat te specijalne službe imaju pravo provoditi pritvaranja i uhićenja, takav potez FSB-a nema objašnjenja, ali dočarava kakav je kaos bio u državi u tom trenutku.
Reakcija vojske u tom trenu je bila podjednako nejasna. Od svih snaga koje je Ministarstvo obrane imalo na tom području (a radi se o značajnim snagama), samo su zračne snage pokušale zaustaviti napredovanje vagnerovaca.
Pritom su zračne snage izgubile nekoliko helikoptera i najmanje desetak ljudi. Tek su se u pozadini pripremali Rosgvardija i čečenski specijalci, koji su isto tako neobjašnjivo dugo dolazili do mjesta pobune.
Ipak, kako god kaotično izgledalo, to ne znači da je pobuna Wagnera paralizirala i dezorijentirala rusku vojsku. Uostalom, u isto vrijeme kada je Wagner zauzimao Rostov na Donu, ruske oružane snage nastavile su se boriti na frontu u Ukrajini, ne gubeći kontrolu nad trupama. Jednostavno se čini da vojska nije znala kako odgovoriti Prigožinu, ali da je itekako bila svjesna i spremna reagirati.
Politička pozadina
Razlog bi se mogao kriti u tome što vojska nije znala kakav je stav političkog vrha. Dok je Prigožin vrijeđao Jevkurova i napadao Aleksejeva, moguće je da su se njih dvojica pitala ima li Prigožin izravnu vezu s Putinom? I što ako se Prigožin dogovori s predsjednikom? Koga će se okriviti za krvoproliće: osobnog „kuhara“ kojem je omogućio ovoliku moć ili dvojicu generala?
No, postizanje "dogovora“ Prigožina s generalima vjerojatno je potkopalo i sam ugled predsjednika. Ne samo zato što je time ugrozio nacionalnu sigurnost nego i zbog toga što je Putin morao zvati predsjednika Bjelorusije da intervenira u rješavanje unutarnje krize strane zemlje.
Osim toga, ostala su mnoga neriješena pitanja, koja će ostati "u zraku“, kao na primjer, što je s poginulim pilotima? Kako objasniti da netko može završiti u zatvoru jer je upotrijebio termin "rat“ umjesto "specijalna vojna operacija“, a da netko može ubiti pripadnike vojske i ne odgovarati za to, već dobiti egzil u Bjelorusiju?
Osim što je to strašna ljudska i društvena odgovornost, postavlja se pitanje i političke odgovornosti. Tko to "dopušta“ Prigožinu da se izvuče i čiju je podršku Prigožin imao za ovakvu akciju?
Naravno, puno je tu nepoznanica i nagađanja, no prateći ruske medije i Telegram kanale, može se naslutiti čiju je Prigožin imao makar neformalnu podršku, odnosno "krov“ u vidu neke političko-oligarhijske organizacije.
Tko stoji iza Prigožina
Prigožin je svojim ponašanjem zadnjih mjeseci otvoreno vodio stvar do pobune, ali mu se država ni na koji način nije odupirala, nego čak, naprotiv, nastavila dobavljati oružje i novac te mu dopustila da vodi veliku kampanju promoviranja Wagnera. Također, dopušteno mu je da otvoreno vrijeđa i diskreditira vojsku i vojni vrh.
Iluzija je da se to moglo događati da Prigožin nije imao utjecajne pokrovitelje. U tom kontekstu posebno je zanimljivo bilo pratiti mrežu Telegram kanala, koja je ranije "opjevala“ Prigožina i Wagner te im zapravo pomogla u pripremi pobune. Sada ta ista mreža vodi kampanju kako "treba shvatiti zahtjeve i ogorčenost problemima u vojsci i društvu" pobunjenika i izvršiti kadrovske promjene.
Aleksej Djumin i Jurij Kovaljčuk
U središtu te kampanje jest guverner Tulske oblasti i bivši Putinov šef sigurnosti – Aleksej Djumin. Upravo njega mreža Telegram kanala koja je do jučer podržavala Prigožina vidi kao novog ministra obrane. Sam Prigožin je u prijašnjim intervjuima imao samo riječi hvale prema Djuminu, a najviše je hvalio njegovo vođenje operacije na Krimu u 2014. godini.
Djumin se smatra utjecajnom osobom, a ruski politolozi ga nazivaju jednim od mogućih Putinovih nasljednika. On je povezan i sa šefom Rosgvardije Viktorom Zolotovim. No, najzanimljivije je svakako što Djumina analitičari povezuju s jednom od najutjecajnijih osoba u okruženju predsjednika Putina.
Njegovo ime je Jurij Kovaljčuk, a poznat je kao „Putinov bankar“. Inače, radi se o milijarderu, predsjedniku Rossija banke. Politolog Andrej Piontkovski je izjavio kako je Kovaljčuk jedina osoba koja se Putinu obraća s "ti“.
E, sad naravno, tu je puno nepoznanica i nedovoljno informacija, ali ako je zaista Prigožin povezan s Djuminom kako dobar dio analitičara i vojnih blogera to vidi, onda bi njegovo imenovanje na mjesto ministra nakon ovakve pobune bio totalno nelogičan potez. Čak, naprotiv, Djumin bi na neki način trebao biti sklonjen na mjesto otkud ne može imati nikakav utjecaj na vojsku.
No, to nije tako jednostavno. Prvenstveno, ako je vjerovati tim vezama, moguće je da su upravo Djumin i Kovaljčuk razlog što je Prigožin (uvjetno rečeno) dobio „blagu“ kaznu. Upravo je Kovaljčuk koristio Prigožina kao „oruđe“ za zastrašivanje elita, kako se ne bi odvojili od politike trenutne vlasti. Naravno, sada nije jasno u kakvim su odnosima, ali ovakvi potezi ruskih vlasti prema Prigožinu su svakako znakoviti.
Traženje smjene Šojgua
Pojavile su se informacije da su se operativne skupine FSB-a i Glavnog stožera Ministarstva obrane na čelu sa samim ministrom Šojguom nekoliko dana prije pobune našle u Rostovu na Donu. Tamo su najavili da se do 1. srpnja Wagner treba rasformirati i podrediti ministarstvu. Operativne grupe dobile su zapovijed da osiguraju rasformiravanje, kako bi to prošlo bez ekscesa.
Šojgu je gotovo sigurno dobio od FSB-a (a vjerojatno i nekog od političkog vrha) zeleno svjetlo da poduzme vrlo odlučne mjere protiv Prigožina i još nekoliko glavnih zapovjednika. Ono što se zanemarilo jest svakako popularnost vagnerovaca među časnicima, vojnicima i zapovjednicima regularne vojske.
Stoga, iako je vjerojatno bilo navedeno da se u slučaju neposluha vagnerovaca "udari" na njih, dobar dio časnika se našao zbunjen i nisu mogli (ili nisu htjeli) provesti zadatke koje je pred njih stavilo ministarstvo. Nakon što je Wagner zauzeo Rostov, navodno je FSO izolirao Šojgua, koji je u to vrijeme bio predmet pregovora Prigožina i Lukašenka.
Prema onom što dolazi iz više kanala (ali nitko ne može reći sa sigurnošću), Putin je odbio mogućnost da smijeni Šojgua. Tu se opet spominju neka lica, poput spomenutog Djumina, koji je kod Putina navodno zagovarao smjenu Šojgua. Smatra se da bi Šojgu bio izuzetno opasan u slučaju da dobije ostavku, što zbog svojih saznanja, što zbog velikog broja lojalnih ljudi na rukovodećim pozicijama i onih koji imaju utjecaj na procese u Kremlju.
Čini se da u ovom trenutku Putin nije spreman na takav sukob.
Kreću hapšenja
Sve su glasnije priče o uhićenju generala Surovikina. Budući da se Surovikin dugo vremena povezuje s Prigožinom, njegovo uhićenje bi značilo da se politički vrh želi riješiti visokopozicioniranih dužnosnika koji su bili povezani s vođom Wagnera. Putin se ovih dana sastao i sa čečenskim vođom Ramzanom Kadirovim, što je isto znakovito. Kadirov je spomenuo kako je Putin čestitao Bajram svim muslimanima i ponovio još par općenitih fraza.
No, jasno je da Putin nije išao kod Kadirova da bi mu čestitao Bajram, već vjerojatno da se dodatno uvjeri kako će Kadirov i dalje biti "discipliniran" i odan državi. Ne može se sa sigurnošću reći, ali čini se da i predsjednik Putin i ministar Šojgu "žure" ne bi li konsolidirali redove unutar vojske, ali i drugih službi. Budući da je sada već izvjesno da se neće ići u smjenu ministra Šojgua, počet će čišćenje kadra koji je bio blizak Prigožinu.
Ipak, priča o pobuni je i dalje "živa" i nije do kraja riješena, stoga će se u narednim tjednima zasigurno vidjeti još neke zanimljive smjene, a možda i obrati unutar ruskih državnih službi.