Poslije sastanka u Mokricama: Slovenija i Hrvatska mentalno su još ostale u Jugoslaviji

GDJE se, majke ti, gasite?! Nakon puno "važnih" sastanaka koji nisu donijeli nikakvih rezultata, prvi muževi Hrvatske i Slovenije odlučili su se za nešto sasvim novo. U Mokricama su se sastali Borut Pahor i Ivo Sanader, a sastanak je unaprijed s obje strane ocijenjen nebitnim, kurtoazno čavrljanje koje ni na što ne obvezuje i tako to. Navodno je jedini cilj bio pokazati onima u Bruxellesu da Ljubljana i Zagreb, kao, još žele i znaju uljudno pregovarati.

Ne'š ti velike uljudbe. Pa i Huni i Avari su harajući Europom ponekad pregovarali o predaji utvrđenih gradova, jer ni njima se nije ginulo baš bez veze, a tek kada bi pregovori propali sravnili bi ih sa zemljom. Dobro, nećemo ići tako daleko pa nagovarati Pahora i Sanadera da izučavaju diplomatske vještine divljih nomadskih naroda. Ali, pretužno je što ne možeš zamisliti bilo koju dvojicu iole normalnih ljudi koji ne bi bolje i brže od njih riješili ovaj besmisleni granični spor.

Evo, kladimo se da bi dvojica seoskih sudaca za prekršaje, slovenski s one i hrvatski s ove strane Sutle, već odavno stavili ad acta ovu navodno nerazmrsivu pravnu zavrzlamu između dvije zemlje. Uostalom, nešto slično smo već vidjeli. Bilo je upravo dirljivo nedavno slušati dragog slovenskog ex-rockera i šansonijera Zorana Predina kako i on pokušava uskočiti u pomoć. Glavni je problem, podučio je ovaj dobrohotni amater, što slovenski i hrvatski političari previše galame, a još je gore što sa svakom svojom svađom odmah izlaze, kao s najvećom dragocjenošću, pred javnost.

Najbolje što Pahor i Sanader mogu uraditi za hrvatsko-slovenske odnose je – da ne rade ništa

Kada su Italija i bivša Jugoslavija rješavale slične probleme, podsjetio je dobri Predin, nitko živ nije znao kako teku pregovori pa čak ni gdje se održavaju, jer se pregovaralo u malom talijanskom mjestašcu Osimu za koje ni devedeset posto Talijana nije čulo. Kada čovjek čuje te razumne savjete nerazumnim političarima, neodoljivo mu se nametne zaključak da najbolje što Pahor i Sanader mogu napraviti za hrvatsko-slovenske odnose je – da ne rade ništa. Šteta bi bila neusporedivo manja.

Ali, ne možeš ti njih zaustaviti i jedna ludost rađa drugu, još veću. Podsjetimo, Slovenija je blokirala pregovore Hrvatske s Europskom Unijom zbog prejudiciranja rješenja graničnih sporova i ne bismo baš stavili ruku u vatru da u tome nema zrno istine. Ali, zatim je došlo na red slovensko ratificiranje hrvatskog članstva u NATO-u, a Pahor je toliko narajcao nacionalistički libido marginalne, kavanske desnice da ga je ona, da prostite, nategnula do balčaka.

Natjerala ga je, naime, pod prijetnjom referendumom da donese parlamentarnu deklaraciju, koja ne samo što prejudicira buduću granicu puno više od Hrvatske, nego sve sporne teritorije, uključujući cijelu Savudrijsku valu, naprosto proglašava slovenskim. Ukratko, slovenski premijer ubio je sve buduće slovensko-hrvatske pregovore, ali ga to ne smeta da i dalje na sva usta zagovara tzv. medijaciju Rehnove komisije. Čovjek bi rekao da je to vrhunac ludosti i da se tu nema više što reći. Ali, polako, još se nismo dotakli hrvatske strane.

Postoji i ludilo kojega bratski dijele obje zemlje

Ni tu ne manjka ludosti, samo što nju specificira da ima naglašenija shizofrena svojstva. Sloveniju se baražno napada što se odrekla već postignutog sporazuma Janša-Sanader na Bledu, kao da ona nije napravila isto sa sporazumom Račan-Drnovšek (koji je, usput, najkvalitetnije što su dvije zemlje dosad dogovorila i jednog će dana sigurno biti osnovica završnog rješenja). Još se bjesomučnije napada Ljubljanu da izbjegava arbitražu međunarodnih sudskih tijela oko granica, ali ne možeš čuti ni zuca o tome da je i Hrvatska napravila navlas isto kada je riječ o nuklearki Krško.

Postoji, napokon, i ludilo kojeg bratski dijele obje zemlje i ne možeš se odlučiti koja mu više i nesebičnije pridonosi. To je da se u graničnim svađama obje pozivaju na katastarske granice kada im odgovaraju, a kada ne odgovaraju smjesta prelaze na administrativne. I obratno (ovo je Hrvatska proširila i na spor sa Srbijom pa inzistira na katastru u slučaju spornih ada na Dunavu, ali ga zato najenergičnije odbacuje kada je riječ o kući Joška Jorasa). Tako kronika slovensko-hrvatskih graničnih sporova sve više sliči na kupusaru, koja obje zemlje prikazuje kao nezrele, još više – nedovršene države.

One su dočekale svoju neovisnost kao krunski dokaz nacionalne, kulturne, pravne i svake druge zrelosti, ali  nisu u stanju odrediti ni gdje im države počinju a gdje završavaju, pa to mora napraviti netko umjesto njih. U osnovi to znači da su Hrvatska i Slovenija mentalno još ostale u Jugoslaviji, gdje je također bilo kefanja oko svega i svačega, ali je onda to presijecano autoritetom Partije i osobno Tita.

Zato ima neke više simbolike u tome što u dvorištu svoje kuće Brozovu bistu drži nitko drugi nego najveći slovenski ultraš Zmago Jelinčič, iako vrag zna što će ona tamo. Nekako nam je najbliže da je to spomenik slinavoj nedoraslosti dviju navodno najnaprednijih država koje su ispuzale ispod lešine bivše Jugoslavije.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Foto: Davor Pongračić/Cropix

Pročitajte više