Foto: Index/123rf
Zvuči jednostavno i provedivo, zar ne? Nažalost, brojke pokazuju da nije ni jedno ni drugo. Što je najvažnije, to pokazuju nove projekcije znanstvenika iz Instituta za istraživanje organske poljoprivrede u Švicarskoj, dakle ljudi koji nisu neskloni organskoj hrani.
Njihovo istraživanje, objavljeno početkom tjedna u časopisu Nature Communications, pokazalo je da bi potpuni prelazak ljudi na organsku prehranu bio praktički neizvediv jer je za organsku proizvodnju potrebno značajno više poljoprivrednog zemljišta (oko 40 %), budući da je urod po jedinici površine manji. Osim toga, odbacivanje umjetnih dušičnih gnojiva vodilo bi do manjka nutrijenata čak i kada bi se povećao uzgoj mahunarki bogatih dušikovim spojevima.
Istovremeno broj stanovnika na Zemlji eksponencijalno raste. Do 2100. vjerojatno će narasti na 12 milijardi, što je dvostruko više nego 1999.
Štoviše, autori procjenjuju da ćemo do 2050. godine, što je bliska budućnost, proizvodnju hrane trebati povećati za nekih 50 % jer će na Zemlji živjeti oko devet milijardi ljudi. A ako želimo održiv razvoj, trebali bismo nastojati smanjivati, a ne povećavati ljudski utjecaj na ekološke sustave. To znači da bismo trebali nastojati smanjiti, a ne povećavati krčenje šuma i uništavanje staništa divljih životinja koji su glavni uzroci njihova masovnog izumiranja.
Naravno, autori novog rada ipak predlažu nekoliko rješenja za ovaj problem. Naime, oni smatraju da bi potpuni prelazak na organsku prehranu bio moguć kada bi se efikasnost proizvodnje hrane povećala i istovremeno realizirali neki oblici uštede na hrani - osobito kada bi ljudi postali vegetarijanci i kada bi smanjili bacanje hrane.
No koliko su takva rješenja uistinu ostvariva?
Rješenje prelaskom na vegetarijanstvo
Još od 1970-ih postoje izračuni koji pokazuju da je vegetarijanska prehrana značajno ekonomičnija u smislu zagađenja okoliša i potrošnje resursa. Naime, za prehranu vegetarijanaca potrebno je manje tla, vode, gnojiva i drugih resursa nego za prehranu istog broja mesojeda. To je prirodno i u skladu sa zakonima termodinamike - u svakoj pretvorbi iskoristiva energija, koja se može upotrijebiti za obavljanje nekog rada, može se samo gubiti, a nikako dobivati. Što je neko živo biće više u hranidbenom lancu, to je rastrošnije u procesuiranju energije. Taj lanac na Zemlji izgleda ovako: biljke fotosintezom Sunčevu energiju pretvaraju u kemijsku koju pohranjuju da bi je potom trošile za svoje potrebe; biljojedi, poput goveda, pretvorit će kemijsku energiju pohranjenu u biljkama u kemijsku energiju prikladnu za svoje potrebe pri čemu će se dio energije izgubiti; napokon će mesojedi, koji se hrane biljojedima, u procesu obrade energije iz mesa izgubiti još jedan dio pohranjene kemijske energije. Stručnjaci procjenjuju da mesojedi trebaju najmanje dva puta, a moguće i do 20 puta više biljne mase od vegetarijanaca. Brojevi ne mogu biti precizni jer ovise o udjelu mesa, ribe, mlijeka, bilja i sl. u prehrani, a također treba uzeti u obzir činjenicu da postoje područja koja nisu upotrebljiva za obrađivanje, dok su pogodna za stočarstvo.
Uz sve navedeno, mesna prehrana također uzrokuje značajno veće emisije stakleničkih plinova poput CO2 i metana te veću potrošnju i zagađenje voda.
Dakle, vegetarijanstvo bi definitivno moglo biti dio rješenja. No je li realno očekivati da će ljudi u nekim značajnim postocima postati vegetarijanci u relativno kratkim vremenskim rokovima zadanim porastom populacije? Odgovor je - ni u najluđim snovima. Naime, čak i u Indiji, koja je vjerski i tradicijski domovina vegetarijanstva, udio vegetarijanaca je oko 38 %. Njihov udio u zapadnim zemljama značajno je manji i uglavnom se kreće ispod 5 %. Najveći je u Italiji (10 %) i u Švicarskoj (14 %). U SAD-u je on svega 3%, a u Hrvatskoj oko 3,7 %.
Nerealno je očekivati da bi ti udjeli mogli značajno narasti u samo nekoliko desetljeća. Iskustva zapravo pokazuju suprotne trendove - da potrošnja mesa raste kako stanovništvo izlazi iz siromaštva.
Rješenje nerasipanjem hrane
Činjenica je da je jedan od velikih problema u proizvodnji hrane njezino bacanje, odnosno rasipanje. Do njega dolazi u svim fazama u prehrani - od proizvodnje preko obrade i prodaje do konzumacije. Primjerice, kod žetve dio usjeva bit će prikupljen nedozreo, dio će kasnije propasti prilikom skladištenja, dio će se baciti u trgovinama zbog isteka datuma ispravnosti, dio će propasti zbog loše obrade u domaćinstvu (npr. prepečena hrana) ili zbog pripremanja i serviranja prevelikih količina.
Statistike pokazuju da se u svijetu baca, odnosno rasipa, trećina hrane. Zanimljivo je pritom da je rasipaju čak i siromašne zemlje i siromašne obitelji. Naravno, u značajno manjoj mjeri. Primjerice, u SAD-u, koji je najrasipniji, baca se oko 110 kg hrane po stanovniku godišnje. U Europi je to oko 90 kg, a najmanje je u subsaharskoj Africi - oko 5 kg.
No ni taj problem nije jednostavno riješiti. Podizanje razina svijesti može pomoći, ali ni približno ne onoliko koliko bi trebalo za potrebe prelaska na organsku hranu, a osobito ne dovoljno brzo.
U ovom kontekstu dodajmo još da je jedna velika pregledna studija iz 2009., kojom je obuhvaćeno 55 kvalitetnih istraživanja, pokazala da nema dokaza da organska hrana sadrži više hranjivih sastojaka iako postoje neke studije koje su pokazale drugačije. Osim toga brojne su studije pokazale da ona ne uzrokuje smanjenje emisija CO2, naprotiv.
Klimatske promjene
U našoj računici također bi trebalo u obzir uzeti klimatske promjene. Naime, s globalnim zagrijavanjem neki krajevi postat će nepogodni za poljoprivredu. Naravno, neki drugi postat će pogodniji. No ako pogledamo zemaljsku kuglu, vidjet ćemo da je najveći dio kopna smješten u klimatskim pojasevima koji su već sada pogodni za poljoprivredu. Sa zatopljenjem ta bi se površina uglavnom mogla povećati samo u najsjevernijim krajevima Azije i Sjeverne Amerike. Drugim riječima, porast temperatura više će smanjiti obradive površine nego što će ih povećati.
Procjene trenutačno izgledaju ovako: bez klimatskih promjena, uz konvencionalnu poljoprivredu, do 2050. godine obradive površine trebat će povećati za samo 6 %. Ako bi posljedice klimatskih promjena bile snažne, taj postotak raste na 55 %, a ako bi svi ljudi prešli na organsku hranu na čak 81 %.
Ovdje se javlja još jedan problem. Naime, ako želimo smanjiti emisije CO2, jedno od rješenja predloženih u Pariškom sporazumu jest povećanje BECCS - korištenja energije koja se dobiva iz biomase, odnosno biljaka i drveća koje iz atmosfere uzimaju CO2. No za to će opet trebati goleme površine zemljišta. Dakle, vrtimo se ukrug.
Zaboravljeni GMO-i
Zanimljivo je da u svojoj studiji autori na čelu s Adrianom Mullerom kao moguće rješenje ne spominju GMO-e. Naime, koliko god to heretično zvučalo u anti-GMO Europi, uz suvremenu, jeftinu i preciznu tehnologiju poznatu kao CRISPR, znanstvenici već sada mogu mijenjati točno one gene u biljkama koji su ključni za željena svojstva. Trenutačno se u konvencionalnoj poljoprivredi promjena gena radi križanjem i uzgojem biljaka sa željenim svojstvima ili pak mutagenezom - izmjenom gena pomoću zračenja ili kemikalija. Treba imati na umu da je mutageneza, koja je prihvaćena već desetljećima, samo nepreciznija verzija izmjene gena od one koja se danas može ostvariti CRISPR-om. Također treba istaknuti da se CRISPR-om ne ubacuju nikakvi ''strani geni'' drugih vrsta, primjerice bakterija ili riba, nego se mijenjaju geni same biljke kako bi se dobila najbolja svojstva.
A biotehnologija ima potencijal da uskoro proizvede sojeve usjeva koji će biti otporni na suše i poplave, koji će trebati manje umjetnih gnojiva jer će sami proizvoditi gnojivo, koji će biti otporniji na napasnike pa će im trebati manje pesticida i herbicida, kojima će trebati manje tla jer će biti efikasniji u fotosintezi itd.
Drugim riječima, biotehnologija bi do 2050. mogla ostvariti značajno bolje rezultate od predloženog prelaska na organsku poljoprivredu; kako za problem gladi tako i za okoliš.