Foto: Index, FAH
Tako i autor ovih redova – krajem 1999. godine, koferi u prtljažniku, računalo na stražnje sjedište i za Metropolu – posao je tu, budućnost je tu. Bijela Lada 2107 uspješno je odradila svoje – našao se i prvi posao, pa poslije pola godine drugi, nakon tri godine treći. Nikakva posebna priča, već jedna od desetaka tisuća, osim što je netko imućniji dolazio s Golfom, ali naravno i mnogi autobusom.
A kada dođeš – pa čeka te ili rodbina ili podstanarski stan. Treće nema. Stambeni krediti počeše tek par godina kasnije – a i za to je trebalo onaj magični ugovor na neodređeno. Lada je otišla u ropotarnicu povijesti kada joj je u Palmotićevoj iz čista mira otpao kotač. Rješavaš sebi i auto i stan i što drugo treba.
Nema tu ništa „kadrovski“, nego: „Snađi se, druže!“. A onda pogledam popis saborskih zastupnika, njihova prava, njihov smještaj i ostalo.
Prava izvan vremena
Zastupnici, uz mjesečnu plaću, ostvaruju pravo na naknadu za odvojeni život u iznosu od 1000 kuna mjesečno, koja se ne isplaćuje tijekom stanke u radu Sabora (kolovoz), ako im je prebivalište udaljeno od Zagreba više od 50 km.
Zastupnici s prebivalištem udaljenim više od 50 kilometara od Zagreba sukladno s Odlukom o smještaju zastupnika Hrvatskoga sabora u Zagrebu u vrijeme zasjedanja Sabora, radnih tijela i klubova zastupnika (NN 44/05) imaju pravo na korištenje smještaja u stanovima za službene potrebe te u unajmljenim garsonijerama i jednosobnim stanovima, i to u mjesečnom iznosu do 2500 kuna na ime najma stana, kao i na naknadu režijskih troškova do 500 kuna mjesečno.
Zašto? Jer je tako propisano. Slična pravila (odvojeni život) vrijede i za neke kategorije službenika, ali i druge radnike – poznato je da primjerice policijski službenici i vatrogasci znaju biti poslani na ispomoć na obalu u ljetnim mjesecima, pa im slijedi naknada za odvojeni život. Imaju na nju pravo i zaposleni u realnom sektoru – ima zanimanja gdje ste i po godinu-dvije daleko od sjedišta firme, primjerice u građevini. Radi se most kod Dubrovnika – naravno da vam firma treba osigurati i smještaj i naknadu za odvojeni život. I tu od naknade koju prima vatrogasac „posuđen“ na more, do naknade koju prima rukovatelj građevinskih strojeva na terenu, nema ništa sporno.
Međutim, koliko se ova prava mogu opravdati i kod saborskih zastupnika? Jesu li zaista, u ovo doba krize i iseljavanja i svih mogućih problema koje građani ove zemlje imaju – ova prava opravdana. Ako zastupnik ima plaću koja je za naše uvjete više nego pristojna (i to u rangu ministarske, a ministar je neizmjerno odgovorniji položaj) i ako je zastupnik znao da dolazi na mandat u Zagreb, jer Sabor davno već ne zasjeda u drugim gradovima, zašto njegovi troškovi stanovanja nisu njegovi?
Zašto, kao i svi mi drugi, ne odaberu podstanarski stan sukladno svojim željama i prohtjevima, i plaćaju ga? Uostalom, barem bi malo posložili tržište stanova, kada bi i njih počeli smetati gazde koji se sjete u pola školske godine da im stan iznenada treba.
Govorimo isto i za ministre i druge dužnosnike – javljaš se za posao ministra u Zagrebu? Super, što ne bi onda sam sebi plaćao stan, kao i svi mi ostali? Kuću, što god želiš… Ionako uz vozača 24 sata, ne moraš biti baš u centru, lako te čovjek odveze do, ne znam, Laništa. Dobar stan tamo je 300-400 eura.
Kilometri od nekada
Zanimljiva je i ta granica 50 kilometara gdje se dobiva pravo na sve navedene povlastice – 50 kilometara nije bilo puno ni u doba socijalizma, jer su barem vlakovi bili brži nego danas (auta je bilo upola manje), no danas je 50 km ništa – to je udaljenost koja je ostala tko zna od kada, a u zemlji koja je danas premrežena autocestama. Ljudi uredno idu svaki dan na posao uz Zagreb iz Karlovca, iz Ivanića, iz Križa, iz Kutine, iz Siska i ne pitaju nikakve povlastice – dobiješ naknadu za prijevoz ako imaš sreće da ti je u kolektivnom i to je to. Tko te pita gdje i kako ćeš poslije posla?
A ovdje netko iz Popovače ili kojeg sela iza Karlovca ima pravo na stan na račun poreznih obveznika? S time da taj iz Popovače dođe do Zagreba autocestom manje-više kao i netko iz rubnog dijela Zagreba, a ako stanujte u npr. Gornjoj Dubravi, ujutro kada je špica cestom će vam trebati više vremena! Em je, dakle, 50 km potpuno besmislena granica danas, em bi trebalo računati po vremenu, a ne kilometraži – pa zašto smo sagradili sve te tisuće kilometara autocesta?
Zastupniku naravno treba platiti putovanje na sjednicu – i ti troškovi ponekad i nisu baš mali. Tu s vremena na vrijeme novinari znaju i napraviti glupost, pa prozvati one s najvećim troškovima, što obično (i logično) budu zastupnici s otoka. Netko s Brača ili još gore Korčule definitivno će trošiti više od nekoga iz Slavonskog Broda. I to mu treba platiti. I ništa više.
Odvojeni život kao povlastica
Odvojeni život – čemu zastupniku naknada za odvojeni život, kada sjednice nisu ponedjeljak-petak i kada nisu stalno? Budimo realni – zastupnik je sa svojom obitelji više od nekoga tko preko tjedna radi drugu smjenu – bila to blagajnica u trgovini ili medicinska sestra ili vozač tramvaja. Saborski odbori su najranije utorkom, sjednica srijedom do petka negdje oko ručka – izuzeci su rijetki. Pa sada usporedite to radno vrijeme s tetom koja radi drugu smjenu u supermarketu. Što onda ona ne bi dobila 1000 kuna za odvojeni život? Barem 500, ako radi svaku drugi tjedan u popodnevnoj smjeni.
Još bi i tu naknadu za odvojeni život mogli razumjeti kod onih u izvršnoj vlasti, ministra obitelj skoro da i ne vidi – no opet, nije ta naknada za „neviđanje“, nego za dodatne troškove života odvojenog od obitelji.
To je za radnika, za nadzornog inženjera na gradilištu, za mornara – ali ministar je svojom voljom sam pristao na takav život!
„Mi tako radimo“
Ove povlastice, jer ne treba ih gledati drugačije nego povlastice – uvedene su tko zna kada i uopće danas nisu u odnosu ni prema trenutku ni prema vremenu ni prema ičemu. „To je tako.“ Eto, koristili su oni prije, pa će koristiti i ovi danas – jer valjda je zabranjeno pitati što, kako i odakle sve to dolazi. Uvijek se i univerzalno vaditi na one prije sebe i kako su ih eto oni koristili, pa bi sada bilo normalno da ih nastavimo i mi koristiti! E, pa nije normalno!
Ima takvih stvari i drugdje, čak i u realnom sektoru – poznata je recimo priča iz 80-tih godina kada su projektantima informacijskog sustava, u nekoj američkoj firmi, naveli i jako na tome inzistirali – da radni nalozi radnicima budu u različitim bojama. Utuklo se ogromne novce – u to doba kolor printanje nije bilo jeftino – i onda se tek netko sjetio provjeriti zašto je tako. Našao je uputu uprave iz 20-tih godina, gdje je pisalo da se tiskaju različite boje kako bi nepismeni radnici znali koju radnu operaciju napraviti…
Znači, „tako se radi“ nije specijalnost ni naše javne uprave, ni dužnosnika, već opća glupost koja se često javlja u ljudskom djelovanju. No, upravo i radi toga sve treba preispitivati, pa i ove povlastice!
Kasta iznad naroda
Čini se da naši dužnosnici, naši uvaženi saborski zastupnici, ministri, zamjenici ministara, župani, gradonačelnici – žive jedan svoj, lagodni i lijepi život, gdje plaća dolazi svakog desetog, a za svako dodatno angažiranje dolaze i neke povlastice: službeni automobili, službeni stanovi, naknade za odvojeni život, sva prava koja postoje, ponekad za neke kategorije i opravdana (npr. radnike na terenu), ali za njih, dužnosnike raznih razina, danas potpuno neprimjerena.
Znate li na koga Sabor i sva ta prividno posvađana a u biti jako složna ekipa danas podsjeća? Na SSSR i na Vrhovni Sovjet. Naime, u to doba nisu se u SSSR-u smjele prikazivati velike razlike u plaćama, jer to nije bilo društveno prihvatljivo – no zato su postojale ogromne razlike u povlasticama – stanovi, vikendice pa čak i klase automobila koje su samo odabrani smjeli voziti. Postojale su po Moskvi i posebne trake za „posebne“ drugove, upravo kako vidimo po Zagrebu da se neki novi drugovi sve više voze pod rotacijama.
I kada pogledamo odakle ovo – odakle ova odvojenost od naroda i uživanje u sitnim i manje sitnim privilegijama – dolazimo do izvora – Sovjetskog Saveza i jednog od njemu bliskih modela vladanja, nešto liberalnijim – Jugoslavije. Upravo su to zemlje gdje se znalo gdje političari žive, kakve povlastice imaju, kakve aute voze, gdje se u posebnim vilama odmaraju i kako predstavljaju posebnu kastu. Dok u zapadnim državama poseban status imaju samo državni poglavari i premijeri, u ovima bivšim socijalističkim, po uzoru na feudalna društva imamo cijeli niz sitnih feudalaca sa njihovim posebnim pravima koja počinju na 50 kilometara stanovanja od Gornjeg grada.
U biti – zastupnici ovime dobro pokazuju ono što Hrvatska danas jest – ne klasna, nego kastinska zemlja feudalizma kojeg prodaju pod kapitalizam, duboko bolesno društvo kojim vladaju formalno od naroda izabrani, no uistinu od naroda otuđeni i izdvojeni ljudi koji samo računaju svoje povlastica, prava i dodatna prava koja mogu užicati – što za mandata i poslije mandata (sjetite se onih 6+6 plaća).
A mi ostali možemo se utješiti time da, umjesto nekadašnjih feudalaca, ove nove svake četiri godine sami biramo. I ne brinite – neće se oni sjetiti ukinuti neke od ovih povlastica. Zašto bi? Ionako im to većina birača neće uzeti za zlo i opet ih na narednim izborima birati.
Štoviše, toliko smo u prosjeku politički glupi kao narod, da bi nam trebali uvesti PDV od 30% kako bi svaki zastupnik imao vilu i obvezati da pred njima padamo ničice – valjda bi se i onda našlo dovoljno onih koji bi vikali: „Neka, neka, ovo su moji, bitno da nisu njihovi!“