BIVŠI zatočenici Lore, koje je sudac Slavko Lozina odbio saslušati kao svjedoke na suđenju za ubojstvo srpskih civila Nenada Kneževića i Gojka Bulovića, u Globusu su iznijeli stravičnu ispovijest o događanjima u vojnom zatvoru 1992. godine.
Damjan Tripoković (47) stopostotni je invalid i danas sa svojom obitelji živi u Bileći. Tripković tvrdi da ga je najviše tukao tadašnji upravitelj Lore Tomo Duić dodajući kako je batine dobivao svaki dan. Tripković priča kao su zatočenike stalno batinali tako da su cijelo vrijeme bili natečeni. Kada je poželio otvoriti oči, kapke je morao pridržavati rukama. Po njegovim riječima zatvorenici su dobivali batine pendrekom, željeznom šipkom, podzemnim crnim kabelom, spajani su na struju na ušne resice i genitalije.
Tripkoviću je najteže bilo kada su zatvorenike prisiljavali na spolne odnose.
Jednom prilikom, kako je ispričao Tripković za Globus, Duić ga je upitao s kojom rukom je ubijao. Potom je dohvatio sačmaricu i pucao mu u nadlakticu, preponu i bok. Na kraju mu je komadom boce razrezao dlan. Tripković je tada ostao krvariti i sve mu je nekako zaraslo u Lori. Jednom prilikom šef smjene, zvani Rambo, odveo je Tripkovića u bolnicu, a dežurni liječnik vidjevši u kakvom je stanju zatražio je od Duića da dopusti da ostane na liječenju. Duić je to odbio naredivši da se vrati natrag u zatvor.
Tripković se prisjeća da su zatvorenicima na glavu stavljali crne vreće pune izmeta i mokraće, tjerali ih da jedu sol, piju vlastitu mokraču i ližu ruke nakon što su čistili zatrpane zahode.
Vladimir Žarković koji danas živi u Trebinju u Lori je proveo pet i pol mjeseci. Tamo je dospio nakon što ga je u ožujku 1992.na Orlovu kuku kod Trebinja zarobila hrvatska vojska. Uhvaćen je kao srpski rezervist. Sjeća se da je još na putu do Splita dobio batine od Zvonimira Giljanovića Gilje. (Ovaj vojni policajac nije među osmoricom kojima se sudilo). Žarković tvrdi da je upravo Giljanović uz Duića bio najokrutniji. Iz grupe stražara koji su tukli zatvorenike sjeća se stražara Sulejmanovića, braće Perišić i jednog Tonća koji nije imao jedan prst. U obilaske Lore dolazio je i general Laušić.
"U Lori su na meni obavljali eksperimente da provjere učinke električnog induktora, stroja za mučenje. Prikapčali su mi štipaljke induktora na ušne resice i podešavali jačinu napona da vide koliko čovjek može izdržati tako da boli, a da ga ne ubiju. Morao sam stajati u vodi ako bi me struja jače tresla. Kako su od trzaja štipaljke znale ispasti, provlačili su mi žicu kroz uši" – prisjeća se Žarković.
Žarković je vidio kako su pucali na civila Nenada Kneževića i kako su premlaćivanjem ubili Gojka Bulovića. Dok je bio u Lori napravio je petnestak mrtvačkih sanduka. Sjeća se da je jedan bio za Bulovića, a jedan za 20-godišnjeg Duška Jelića koji je u Lori također podlegao ozljedama.
Mirko Babić u Lori se našao zbog svog prezimena. Ne može vjerovati da je toliko batina dobio zbog Milana Babića kojeg nikad u životu nije sreo. Kao rezervist je zarobljen u svibnju 19992. u blizini Trebinja. Prisjeća se da je među stražarima koji su ga batinali bio Anđelko Botić. Slomili su mu devet rebara, desnu ruku, oštetili dva kralješka i izbili dva zuba. Nakon batina Babić je jednom morao lizati svoju krv koja se već zgrušavala po pločicama. U sjećanju mu je ostao prizor kako zarobljenim vojnim pilotima Nikoli Džerfiju, Goranu Pantiću i Milanu Mičiću lome prste koji su im bili tek srasli.
Svi se sjećaju Tanje Duić, supruge upravitelja Lore, koja je zatvorenike strašila da će ih uškopiti. Omiljena zabava joj je bila da zatvorenike tjera da trče u krug, dok bi ona iz pištolja pucala pola metra ispred njih. "Smrtonosna plavuša", koja se hvalila da je u Kninu zaklala puno četnika, saslušana je u istražnom postupku u slučaju Lora, ali nije optužena.
Globusovi sugovornici istaknuli su kako su u zavorima sreli i ljude koji su prema njima bili vrlo korektni. Nažalost, njihova imena ne znaju. Korektnost već spomenutog šefa smjene Ramba pohvalili su svi sugovornici. Sjećaju se da su ih vojni policajci u Kulinama kod Šibenika ponudili pivom, mlade liječnice koja ih je dočekala u Kerestincu, Sandre, vojne policajke iz Vukovara koja je bila vrlo korektna prema njima iako su čuli da je njezinog brata ubio Srbin, susjed iz djetinjstva, hrvatskih zatvorenika koji su ih odbili tući…..