Može li Hrvatska ikada postati skijaška destinacija?

Foto: Kristina Štedul Fabac, Goran Kovačić/Pixsell, 123rf, saalsbach.com

POSLJEDNJIH dana, kako su Hrvatsku i središnju Europu zahvatile polarne hladnoće, a bijeli pokrov osvanuo čak i u najjužnijim dalmatinskim gradovima, u medijima i na društvenim mrežama ponovno je aktualizirano jedno od naših vječnih, sezonskih pitanja – bi li Lijepa bijela naša mogla postati privlačna skijaška destinacija?

Ne bi li naše Delnice mogle postati nešto poput austrijskog Villacha, a naši skijaši barem dijelom orijentirani na domaća skijališta kako bi dio tog velikog turističkog kolača ostao u domovini? Je li to možda samo problem pametnog investiranja?

Iskusni skijaši uglavnom će složno odgovoriti da Hrvatska nikada neće postati skijaška meka, osim ako nekim čudom globalno zatopljenje ne okrene na zahlađenje. Laička logika je jednostavna – naše planine nisu naročito visoke, na njima nema ledenjaka ni područja sa stalnim, cjelogodišnjim snijegom, staze nam ne mogu biti duge, a naše najviše planine uglavnom su smještene uz more odakle često tijekom zime dolaze južine koje brzo omekšaju snijeg tako da on postaje pogodniji za lomove kostiju nego za ugodno skijanje. 

No što o tome govore ozbiljni klimatološki podaci i analize stručnjaka?

Saalbach

Manje snijega, kraći broj dana, nesigurnost

Na našu zamolbu, Državni hidrometeorološki zavod (DHMZ) napravio nam je usporedbu snježnih prilika u nekoliko naših potencijalnih skijaških destinacija s nekoliko u Austriji. No u samom startu upozorili su nas da opći statistički uvid u klimatske uvjete sam po sebi nije dovoljan za procjenu ekonomske isplativosti određene lokacije za zimski turizam.

U Hrvatskoj su izabrali sljedeće postaje:

Gospić (alt= 564 m),

Puntijarka (alt= 988 m),

Delnice (alt = 681 m) i

Begovo Razdolje (alt = 1070 m).

Koristeći višegodišnje klimatološke podatke iz razdoblja od 1981. do 2010. došli su do više različitih podataka o količinama snijega na tim lokacijama.

Izmjerena prosječna godišnja količina novog snijega:

u Gospiću 170.7 cm,

na Puntijarci 249.0 cm,

u Delnicama 244.3 cm (niz s prekidima),

u Begovom Razdolju 293.5 cm (niz s prekidima).
 
Maksimalne izmjerene dnevne visine snježnog pokrivača su:

u Gospiću 117 cm,

na Puntijarci 127 cm,

u Delnicama 175 cm,

u Begovom Razdolju 158 cm.

Prosječni broj dana godišnje s više od 30 cm snijega:

u Gospiću 14.2,

na Puntijarci 41.5,

u Delnicama 34.4,

u Begovom Razdolju 54.8.

Međutim, u DHMZ-u ističu da snježni pokrov na našim lokacijama nije osobito postojan i pouzdan. Stoga je moguće da je u pojedinim godinama na pojedinim lokacijama bilo svega nekoliko dana sa snježnim pokrivačem višim od 10 cm. Primjerice, 1989. godine na Puntijarci ih je bilo samo 3, a u Begovom Razdolju samo 19.

Austrija – više snijega, više dana i sigurnije

Kitzbuehel
 
Za usporedbu u Austriji su odabrane lokacije u kojima su podaci prikupljani od 1971. – 2000.:

Villach (alt=492 m) u regiji Kärnten,

Kitzbuehel (alt=763 m) u regiji Tirol i

Saalbach (alt=1022 m) u regiji Salzburg ich, jedno je od top austrijskih skijališta iako mu je nadmorska visina relativno niska.

Prosječna godišnja količina novog snijega (nsch):

u Villachu je 93.5 cm,

u Kitzbuehelu 205.6 cm,

u Saalsbachu 395.7 cm.

Maksimalne izmjerene dnevne visine snježnog pokrivača (schmax) su:

u Villachu 94 cm,

u Kitzbuehelu 112 cm,

u Saalsbachu 154 cm.

Prosječni broj dana godišnje sa snježnim pokrivačem većim od 20 cm (sch20):

u Villachu 30 dana,

u Kitzbuehelu 45 dana,

u Saalsbachu 94 dana.

Mada se iz ovih podataka može jasno uočiti da austrijske skijaške destinacije imaju više snijega u svakoj od različitih kategorija, ipak te razlike na prvi pogled ne izgledaju tako velike kako bi se očekivalo.

No, naši klimatolozi ističu da bi one mogle biti značajno vidljivije u međugodišnjoj varijabilnosti. Drugim riječima, hrvatske destinacije ne mogu garantirati neki duži, neprekidan niz dana s dovoljno kvalitetnog snijega, što je od presudnog značaja kada se rade procjene ekonomske isplativosti. Osim toga Austrija ima i veliki broj skijališta s mnogo višim nadmorskim visinama od ovih koja su korištena za usporedbu. Primjerice, popularni skijaški centar Kitzsteinhorn – Kaprun ima terene koji se nalaze na visinama između 1978 i 3029 metara, a ima i ledenjak na kojem se može skijati od listopada do srpnja.

Neostvareni snovi o Bjelolasici

Kako bismo dobili neku jasniju sliku o tome u što u Hrvatskoj ima smisla ulagati, u kakvu vrstu zimskog turizma, pokušali smo pronaći sugovornika u Ministarstvu turizma. No iz MINT-a su nas obavijestili da nam ne mogu ponuditi odgovarajuću osobu. Na naša pitanja odgovorili su općim pamfletom u kojem gotovo ništa nije bilo relevantno za našu temu o skijanju pa smo taj odgovor odlučili izostaviti.

Mnogo bolje prošli smo s dipl. iur. Tomislavom Paškvalinom, dvostrukim vaterpolskim olimpijcem koji je punih 10 godina vodio Hrvatski olimpijski centar na Bjelolasici i ima golemo iskustvo i znanje iz prve ruke kako o planovima, tako i o potencijalima i problemima u strategiji razvoja Hrvatske kao zimske turističke destinacije. U njegovo vrijeme Olimpijski centar bio je tržišno pozicioniran kao cjelogodišnja, kontinentalna sportsko-turistička destinacija za sportaše, skijaše, školarce, za školu u prirodi, poslovnu javnost itd.

Zanimljivo je da su njegova iskustva i zaključci prilično podudarni s onima skijaša-laika koje smo naveli u uvodu.

On je podsjetio da je nakon 1984. godine, kada su se održale Zimske olimpijske igre u Sarajevu, dio infrastrukture otišao na Bjelolasicu koja je u to vrijeme trebala postati hrvatsko skijaško središte. No tada su, ističe, klimatski uvjeti bili prilično drugačiji od današnjih.

"Zime su bile normalnije pa se moglo bolje predviđati kada će biti snijega. Danas toga više nema", rekao je za Index naš olimpijac.

"Kada sam 15 godina kasnije osobno došao na Bjelolasicu, vidio sam ondje svašta. Doživio sam godine s izuzetno jakim južinama, pa i godine bez snijega, u kojima nije bilo jednog, jedinog dana snijega. Nekad je bilo nezamislivo da Bjelolasica nema baš ni dana snijega. No čak i u vrlo snježnim godinama bilo je snažnih južina i toplih vjetrova koji su uzrokovali velike probleme na stazi Bjelolasice koja je okrenuta prema jugu tako da je izložena ogromnim temperaturnim razlikama. Svojim očima vidio sam kako je staza navečer znala biti spremna i uređena, da bi već sljedeće jutro topao vjetar odnio po pola metra snijega. Tu se onda otvorilo pitanje je li ta staza smještena kako treba. Naime, ona se nalazi na svega 15-ak kilometara od mora, od Novog Vinodolskog, na skijalištu čija se visina kreće od 800 metara do 1300 metara nadmorske visine", protumačio je suštinu problema Pašvalin.

Ne možemo konkurirati velikim brendovima

Iskusni voditelj Bjelolasice smatra da hrvatske planine sa svojim klimatskim uvjetima, svojim visinama i geografskim položajem generalno ne mogu i nikada neće ozbiljnije konkurirati svjetski razvikanim destinacijama koje imaju Alpe – od Slovenije i Austrije preko Italije do Švicarske i Francuske.

"Činjenica je da mi nikada ne bismo mogli postati prepoznatljiv skijaški brend kakav su Austrija i Italija; mi im nikada ne bismo mogli konkurirati. Oni imaju skijanje definirano kao važan turistički potencijal, no također imaju brojna skijališta koja se nalaze na visinama većim od 1500 metara. Kako bismo mi u Hrvatskoj mogli zadovoljiti klijentelu koja je naučila odlaziti u Austriju i Italiju znajući da će ih tamo, ako uplate skijaške aranžmane, sigurno dočekati snijeg i kvalitetni tereni, skijanje s komocijom. Što mi možemo ponuditi ćime bismo konkurirali destinacijama koje se razvijaju desetljećima i usto imaju i klimatske i geografske uvjete za to? Pravo pitanje je bi li Hrvati i dalje išli van kada bismo im mi ponudili nešto ovdje? Ja smatram da bi. Ja sam cijelo vrijeme dok sam radio na Bjelolasici govorio da bismo mi mogli postati neka vrsta vikend skijališta na koje bi ljudi dolazili na dan ili dva zagrijati se pred odlazak na ozbiljna, golema kvalitetna skijališta. Budimo realni, mi njima ne možemo nikako konkurirati čak ni kada bi tu došao neki ozbiljan kapital", objasnio je Paškvalin.

Platak

Da ima potencijala, bilo bi i interesa

Paškvalin ističe da bi Bjelolasicu, koja je devastirana i koja je u stečaju, kada bi ona imala skijaški potencijal neki investitor mogao dobiti za nevelike novce.

"Ozbiljni investitori tu bi došli u dvojbu bi li se ondje, na tako niskim nadmorskim visinama, isplatilo čak i zasnježivanje umjetnim snijegom. Bjelolasica ima prednost u odnosu na Sljeme i Platak u smislu da se može širiti prema prema Mrkoplju i Begovom Razdolju pa i prema Delnicama. Stoga je postojala ideja da se ondje razvije neki diatlonski centar. No i toj ideji suprotstavile su se klimatske prilike. Bjelolasica bi imala potencijal da bude olimpijski centar u kojem bi skijanje bilo tek dio ponude, ali ne i dovoljan sadržaj da tržišno opstanemo s obzirom na konkurenciju u okruženju koja se razvijala desetljećima, uključujući i razdoblje u kojem smo mi bili u ratu i ono kada je tu bio izbjeglički centar. Što mi danas imamo u Hrvatskoj za skijaše? Imamo Sljeme koje nema mogućnost prostornog širenja, koje je jednostavno gradsko skijalište i imamo Platak koji je ponuda za ljude iz Rijeke i Istre, koji značajno ovisi o vjetrovima, a koji također nema mogućnost širenja", rekao je Paškvalin, upozorivši da se čak ni na Sljemenu, unatoč umjetnom zasnježivanju i velikoj podršci Grada Zagreba, nisu uvijek uspjevale održati utrke.

Je li za Bjelolasicu kasno?

Smatra da je Bjelolasica svojevremeno imala neku perspektivu i dobre projekte, no da je nedostajalo državne potpore, a danas je previše devastirana.

"Danas, nakon godina devastacije, osobno je više ne vidim kao hrvatski olimpijski centar, a može li imati neku drugu funkciju, to prepuštam potencijalnim investitorima da procijene", rekao je.

Naš olimpijac kaže da ovakve ideje o Hrvatskoj kao skijaškoj destinaciji uvijek iskrsnu kada padne nešto više snijega, kada se na krovovima formiraju velike sige i sl.

"Odjednom se svi sjete kako bismo mogli biti skijaška destinacija. Da je zima ostala topla kao što je bila do nedavno, nikome ni na kraj pameti ne bi bilo da otvara ovu temu. Već sutra, kada budemo imali još topliju zimu, ljudi će postaviti pitanje bismo li možda mogli postati destinacija za zimski picigin", našalio se Paškvalin.