Foto: FAH/Index
JESTE li za to da se Hrvatska više ne zadužuje? Jeste? Pa nikakav problem – samo treba prepoloviti mirovine, ukinuti njihovo financiranje iz proračuna, to može svaki računovođa na mjestu ministra. Dosta vam je nezaposlenosti? Pa to je lako riješiti – spustimo plaće na 1000 kuna i evo nam masu tekstilne industrije! Želite raditi za veće novce? Opet nikakav problem – iziđemo iz EU, ukinemo sigurnosne standarde, vratimo proizvodnju olovnih akumulatora i sličnih divota – evo posla i para! Želite bolji život, a službenik ste – nikakav problem, zadavimo još jače privredu! Isto to, ali ste u realnom sektoru – rezom pošaljimo na burzu sve službenike starije od 50, neka se snalaze. Fali love u proračunu? Zašto ne prodamo sve slike iz državnih galerija i zamijenimo ih reprodukcijama?
Nećete to? Zar to nisu jednostavne reformske mjere? Zar ih ne bi provodili stručnjaci? Ne slažete se s dijelom ili većinom? Naravno da se ne slažete – jer imate neke ideje kako bi društvo trebalo izgledati. Država i cjelokupno društvo nisu jednostavna matematika, u pitanju su tisuće i tisuće korelacija, u pitanju su različite ideje i – u pitanju je ideologija.
Neki od vas koji ovo čitate su lijevo – smatraju kako država treba kontrolirati sve i sva, smatraju da su progresivni porezi jedini pošteni, smatraju da socijalne naknade trebaju biti opsežne, porodiljine naknade visoke, da država treba graditi stanove, a radnička prava maksimalno zaštićena, makar to značilo da ne možete otpustiti neradnika.
Neki su desno – smatraju kako država treba biti mala, porezi što manji, kako bi vam što više ostalo, pa onda ne treba ni jake socijalne naknade, ni velikih porodiljinih naknada, a radnička prava se najbolje štite ako svi mogu doći do posla. Nešto se više i sluša crkva.
Neki su i liberali – pa će ekonomski biti bliski ovima desno, ali će ujedno smatrati da ih ne zanima je li tuđi brak heteroseksualan ili homoseksualan. Također, liberalima crkva mora biti potpuno odvojena od države i javnih škola.
Naravno, u konkretno Hrvatskoj, bit će masu zbunjenih, posebno glasača HDZ-a, koji će vikati da su desnica, no u duši su pravi socijalisti. No, to je druga tema.
Ideologija je važna
Ideologija (francuski: idéologie, od grčkog, ideja i logos) je termin kojim se označava obuhvatni sklop ideja koje uključuju način na koji pojedinac ili grupa gledaju na svijet te ciljeve, očekivanje i aktivnosti. I nemojte misliti da je ideologija nevažna i nebitna!
Možete reći: „Mene zanima samo bolji život!“ To je legitimno. No, znači li to samo više novca? Više mogućnosti za posao? Ili da imate više slobodnog vremena nakon posla? Želite li potpunu sigurnost posla uz plaće od par desetaka dolara kao na Kubi, želite li nešto američkog tipa ili možda neki daleki put kojim bi se Hrvatska približila jednoj Austriji? Želite strogu zabranu rada nedjeljom ili da svatko može raditi kada mu se ćefne i kada misli da može zaraditi?
Ideološka pitanja su važna i legitimna pitanja – i odabir vlade, konzervativne, socijal-demokratske, socijalističke, liberalne – važno je pitanje koje određuje kojim putem ćemo kao društvo ići. Ako kao građanin mislite samo kako općenito treba napraviti neke 'reforme' i kako ste neideološki – tu 'reforme' može značiti i nešto tipa talijanskog fašizma. Takvom tipu totalitarnih društava može ekonomski i sasvim dobro ići, ako možete progutati da će cijena vašeg standarda biti pokoravanje nekom velikom vođi. I nema lajanja na Fejsu, za to se ide u zatvor.
Kada gradite društvo – gradite ga na određenim ideološkim temeljima. Nije ideologija samo priča lijevo-desno-liberalno. Ekonomska sfera društva (a svi žele, eto, „bolji život“) temelji se na ideologiji – ogromne su razlike između primjerice Austrije, Kanada i Norveške (evo da uzmemo tri iznimno razvijene). Želite li razvoj na socijalistički, blago lijevi, demokršćanski ili treći način? Želite li privredu bez puno regulative ili vjerujete da je razvoj u državnoj regulativi?
Dakle, nisu ideološka samo pitanja tipa treba li u državnom školama vjeronauk ili je to stvari vjerskih ustanova – već su ideološka i temeljna razvojna pitanja svake države. Nikada ne bi jedna Kanada postala ono što jest – i bogata i socijalna da je nije vodila upravo liberalna i dijelom konzervativna ideologija. Nikada ne bi jedna Kuba ostala gdje jest da nije ono što jest – socijalistička država koja je tek pred desetak godina dozvolila uopće razlike u plaćama. Ali i ta Kuba ima vrhunski zdravstveni sustav – upravo jer je tamošnjoj ideologiji to među najvišim prioritetima.
„Reforme“ i „reformska vlada“ su samo prazne fraze
Kada netko u Hrvatskoj govori o „reformama“ i pri tome ne želi reći ništa o svojoj ideologiji – onda nešto krije. Tko o nečemu viče i ne želi reći gdje politički pripada – taj krije način na koji želi provesti „reforme“ i krije što od Hrvatske želi napraviti. Je li to ono što želimo? Kakvo društvo takav „reformist“ želi? Zemlju ogromnih poreza, ili naprotiv niskih? Zemlju gdje se teško dobiva posao, ali i teško otkaz, ili zemlju gdje cvate tisuću mogućnosti za sitne poslove? Uzima li više od plaća, PDV-a ili udara po porezu na nekretnine ili automobile?
Reforme mogu biti i konzervativne reforme – u smislu vraćanja društva na staro, povećanja uloge crkve i njenih institucija – i to može proći pod reforme, jer sam korijen riječi je vrijednosno neutralan, ne govori u kojem smjeru ide promjena.
Možemo reći – ostavimo ove visoko ideološke stvari tipa uloge crkve po strani koju godinu – bitna je ekonomija! Super, je li vam važnije danas koristiti jeftini ugljen ili razvijati (zašto treba novca i strpjeti se godinama do rezultata) obnovljive izvore? Jeste li spremni trpjeti skupe kilovate danas, da bi zemlja bila razvijenija sutra? Što vam je važnije, sadašnjost ili budućnost? Ovo je važno – ideološko pitanje.
Isto tako – „reformska vlada“. U kojoj bi bili svi. I sve dogovarali. Praktično bez oporbe. O čemu bi se dogovarali? Lijevo, desno ili nešto treće? Ili, uglavnom ništa, sastanci svaki dan? U kojem smjeru reforme? Zaposlenost? Po koju cijenu? Reforme uprave s kojima će se svi složiti? Ne budimo naivni – o „reformskoj vladi“ pričaju oni koji nemaju pojma ili oni koji skrivaju svoju ideologiju. A zašto skrivaju? Možda zašto što znaju da građani ne bi baš prihvatili ono što pričaju, ukoliko bi iskreno rekli?
Sustavi velikih koalicija postoje – ali u njima se uredno dogovore ideološka pitanja – ona na kojima će se raditi, ali i ona koja će se ostaviti po strani. Preduvjet za to je da svatko kaže svoje ideološke osnove, jer nitko nije bez njih.
Znate ono kada slušatelji zovu radijske emisije i onda počinju s „ja nisam član niti jedne stranke“? Pa što ako nisi, ne znači da su ti svi jednaki – od fašista preko centra do komunista! To samo znači da ne znamo koji je ideološki obrazac te osobe. No, na takvu vrstu privatnosti pravo ima svaka osoba, zato su i izbori strogo tajni – no politički kandidat, politička stranka ili politička grupacija trebaju javno reći što je, kome pripada, i za što se zalaže, a ne se skrivati iza nekih „reformi“, „reformskih vlada“ ili još bolje „stručnjaka“.
Uopće, što su stručnjaci u politici?
Vlada je primarno političko tijelo – premijer je politička osoba, ne postoji neka škola koja vas za to može pripremiti. Neki će reći može biti politolog – ali odnos politologa prema političaru je otprilike kao odnos kriminaliste prema kriminalcu. Premijer mora organizirati stvari i davati neku državnu viziju razvoja.
Ministri opet moraju biti stručni kao manageri, jer upravljaju velikim sustavima. Tehnički, mogu biti stručnjaci za jedan dio svojeg posla (nema šanse da danas budu stručnjaci za sve – evo tko može biti stručnjak za pomorstvo, cestovni, zračni, vodni i željeznički promet, a to je samo jedan dio jednog ministarstva), no prije se pojavi pitanje je li imati vrhunskog liječnika za npr. ministra zdravstva dobitak ili gubitak za društvo? Stručni ministar na kraju obično bude sveučilišni profesor koji se uopće ne mora snalaziti na tom mjestu jer nikada nije radio kao manager velikog sustava.
Vrhunskog profesionalca iz prakse ionako nećete dobiti – taj zaradi više od ministarske plaće i povlastica uz bitno mirniji život i bez da vikende mora provoditi na stranačkim konvencijama. U Hrvatskoj, s negativnom selekcijom koju imamo u državnoj službi – ministri prvenstveno trebaju gurati reforme. A to su onda stranački ljudi koji provode ono što je dogovorila vladajuća koalicija, koja god bila. I koji naravno odgovaraju za provođenje svojeg. Ispod ministra naravno trebaju biti stručnjaci za pojedina područja – no kako je vlada političko tijelo, tako su i ministri manje ili više uspješni – političari.
Hrvatsko izmišljanje novih-starih modela
Naravno da su hrvatski politički modeli loši i da nam nešto ne ide – ali to nije radi ideologije, nego radi bijega od ideologije! Stranke i politički aktivni pojedinci trebaju na državnoj razini jasno reći gdje ideološki pripadaju, sve ostalo je vraćanje na modele koje smo imali u socijalizmu – jedna službena ideologija (koja se doslovno podrazumijeva, pa se i ne mora naglašavati) i onda smo svi u njoj i juhuuuu – idemo u svjetlu budućnost!
Druga je naravno lokalna politika – jer vodovod, zelene površine i lokalna trgovina uglavnom nemaju nekih ideoloških predznaka. Tu možete funkcionirati i funkcioniraju i vrlo čudne koalicije – upravo i zato jer nema neke velike politike i jer se tu ne rješavaju glavni državni razvojni smjerovi. Ali to je nešto što je razina općine ili grada. Ne države.
Od onoga tko u politici nešto krije – čuvajte se, jer obično krije nešto što ne želite znati. Pričom o „reformama“ i „reformskoj vladi“ očigledno se želi skriti ideološka pripadnost onih koji o tome pričaju, a koja može biti tko zna kakva – i za većinu možda i neprihvatljiva. A priča „idemo svi skupa“, već je prazna i prozirna – zašto bismo išli svi skupa? Tko se dogovori, ide skupa, tko se ne dogovori, ne ide.
Stvari su u politici jednostavne, makar je politička stvarnost sve složenija – nikakvi „popisi reformi“ ne mogu vas precizno usmjeriti tijekom razdoblja od četiri godine. Treba se predstaviti, reći što znaš u životu raditi, reći kojoj političkoj opciji pripadaš – i tko dobije mandat, tko sakupi većinu, uz manje ili više kompromisa treba provoditi tu politiku. Koju će narod za četiri godine nagraditi ili ne. Tako se radi u Austriji, Kanadi, Švedskoj – zašto ne bi i u Hrvatskoj?
Izmišljanje nekih novih modela, pričanje o vladama bez oporbe ili promjenama na vrhu vlasti u pola mandata – igre su onih ili potpuno neupućenih ili opasno dobro upućenih, ali željnih skrivanja vlastitih ciljeva i vlastitih ideologija. I zato ovo što se ovih dana događa u Hrvatskoj u biti predstavlja politički cirkus – izmišljanje novog, ili možda skrivanje nekih opasnih i neprihvatljivih ideja iza velikih riječi tipa „reformi“ ili „reformske vlade“. Hrvatskoj trebaju reforme – ali način na koji se do njih dolazi ne treba biti drugačiji od onoga kako rade razvijene demokracije. Ne moramo izmišljati nešto novo. Pa 45 godina smo živjeli u državi koja je stalno izmišljala nešto novo i završila je kako je završila! Treba samo primijeniti model koji postoji u suvremenim demokracijama – neki čine većinu, neki su oporba, ali nitko ne glumata nekakvu „neutralnost“ i ne bježi od ideoloških pitanja.
Cijela politika, još od antičke Grčke, je stvorena na ideologiji – a država blagostanja tipa Norveške, Švedske ili Kanade je upravo ona koja je dobro posložila ideološka pitanja, a ne ona koja je bježala od njih i skrivala se pod velikim riječima.
Zato onima koji u visokoj politici kažu da ih ne zanima ideologija ili da je nemaju – nemojte vjerovati. Svatko od nas ima pravo biti lijevo, desno ili liberal, u svim mogućim kombinacijama. A onaj tko se bavi javnim poslom – to i treba javno reći, gdje politički pripada. Inače nešto skriva. A nemojte u politici vjerovati onima koji nešto skrivaju.