NIJEDNA zdrava demokracija ne postoji bez energične oporbe. Američki novinar iz 19. stoljeća, autor čuvenog Vražjeg rječnika, opisao je oporbu kao "stranku koja sprečava vladu da ne podivlja tako što je sputava".
Pokojni američki povjesničar Richard Hofstadter, inače dvostruki dobitnik Pulitzerove nagrade (prestižne novinarsko-literarne nagrade u SAD-u), konstatirao je da je "moderna demokracija stvorena natjecanjem između političkih stranaka i nezamisliva je bez njih".
No u svakoj krizi, pa tako i u aktualnoj pandemiji, jedan manevar vlasti predvidljivo je redovit - vlast optužuje oporbu da joj izmišlja greške, destabilizira funkcioniranje države, pa čak i da je izdajnička. U Velikoj Britaniji je u anketi u travnju dvije trećine građana podržalo vladu nacionalnog jedinstva. Implikacija je jasna - uklanjanje stranačke politike iz jednadžbe učinilo bi odgovor vlasti na pandemiju učinkovitijim, piše Hellen Lewis u američkom Atlanticu.
Međutim, stranačka politika bila je prisutna čak i u Drugom svjetskom ratu. Britanski premijer Neville Chamberlain, ozloglašen zbog svoje politike umirivanja nacističke Njemačke i naivnog obećanja da je s Hitlerom 1938. postigao "mir za naše doba", dao je ostavku osam mjeseci nakon početka rata, nakon što su oporbeni laburisti i liberali uskratili potporu konzervativnoj vladi dok je on na njenom čelu. Winston Churchill je ostatak rata bio na čelu koalicijske "ratne vlade" u koju je bila uključena i oporba, no samo dva mjeseca nakon njemačke kapitulacije doživio je težak poraz na izborima.
"Okupljanje oko zastave"
"Kad smo suočeni s neposrednom prijetnjom naciji, postoji legitimna želja da se okupimo zajedno. Ali kad je ovo donijelo dobre odluke?" komentirao je za Atlantic stručnjak za britansku povijest sa Sveučilišta Kraljice Marije u Londonu Robert Saunders. Podsjetio je na mjesece pred američko-britansku invaziju na Irak 2003., kad je britanska vlada Tonyja Blaira mogla ignorirati masovne prosvjede i snažne kritike svojih nesmotrenih odluka jer je imala značajnu parlamentarnu većinu. Nije dovoljno da oporba postoji, mora ju se i čuti.
Aktualna vlada Borisa Johnsona, čiji su konzervativci na izborima u prosincu pomeli laburiste s čak 11% razlike, sada odbacuje kritike oporbe i medija na račun svoje nespremnosti za pandemiju kao oportunističke.
"Iskreno, način na koji novinari postavljaju pitanja iritira veliki dio javnosti u ovom trenutku", poručio je ministar zdravstva Matt Hancock novinarima prošli mjesec.
Britanska vlada, kao i druge diljem svijeta, uživaju skok u popularnosti koji je donekle neovisan o njihovim postupcima, zahvaljujući onome što politolozi nazivaju "okupljanje oko zastave" - rast podrške u vrijeme rata ili krize koja prijeti naciji. Osim toga, imaju mnogo veću moć nego inače, s mjerama socijalnog distanciranja i paketima financijske podrške posrnulim tvrtkama i ljudima koji su ostali bez posla.
Osim toga, premijeri i predsjednici poput Johnsona, Donalda Trumpa, Angele Merkel i Emmanuela Macrona imaju na svojim redovitim press konferencijama gledanost kakvu inače mogu samo sanjati - Macrona je 13. travnja gledalo, prema procjeni, nevjerojatnih 86% Francuza. Trump se i sam hvalio gledanošću svojih presica, uspoređujući ih s finalom reality showa Bachelor, u trenutku kad je već umrlo više od 2 tisuće Amerikanaca. Broj mrtvih od koronavirusa do danas je prešao 96 tisuća.
Keith Stormer - primjer uspješnog vođe oporbe u krizi
U takvom kontekstu, oporbeni vođe i kandidati pokušavaju se probiti i privući pozornost, s većim uspjehom - kao novi čelnik britanskih laburista Keith Starmer - ili s manjim, kao kandidat američkih demokrata Joe Biden, kojem se Trump ruga da se zbog korone "sakrio u podrum".
Doduše, Starmer ima prednost, jer je britanski parlamentarni sustav dizajniran za sučeljavanje, od procedure do samog izgleda parlamentarne dvorane - premijer i vođa oporbe sjede na klupama i govore za govornicom jedan nasuprot drugome, a svake srijede u podne vođa oporbe postavlja pitanja izravno premijeru, licem u lice.
Starmer, inače bivši odvjetnik, iskoristio je ovo vrijeme za pitanja premijeru da bi izložio svoju "optužnicu" protiv vlade. U svom prvom sučeljavanju pitao je Johnsona kako je mogao nazvati reakciju svoje vlade "očitim uspjehom" kad je Velika Britanija u tom trenutku već imala najveći broj mrtvih u Europi. Posebno je zanimljivo što je Starmer postao vođa oporbe tek u travnju, kad je pandemija već bila u punom jeku - krizni vođa u punom smislu riječi.
Ravnoteža između kritike vlade i priznavanja težine izazova
No Starmer se, kao i svaki vođa oporbe u ovoj situaciji, nalazi pred izazovom balansiranja između priznanja težine zadatka s kojim je vlada suočena, kritiziranja njenih konkretnih promašaja i doprinosa duhu solidarnosti i "nacionalnoj koheziji", kako je to opisao bivši vođa oporbe dok su laburisti bili na vlasti, Michael Howard. Naravno, vođa oporbe je pritom izložen i kritikama iz vlastitih redova, od onih koji bi htjeli da se vladu žešće napada.
>>Koronavirus je ubio prvu demokraciju, Orban ima neograničenu moć
Uloga oporbe posebno je bitna u kontekstu vlada poput mađarske, izraelske ili srpske, koje su prigrabile još veću moć pod izlikom izvanrednog stanja. A razdoblje postupnog ukidanja mjera i povratka na posao u koje smo već ušli posebno je osjetljivo za vladajuće u Britaniji i ostalim zemljama.
Razdoblje ogorčene političke polarizacije je pred nama, upozorava profesor Saunders: "To je u prirodi ovakve krize. Imate ekonomiju žrtvovanja u kojoj ljudi odvaguju vlastitu žrtvu s onom drugih." Zbog toga se od vladajućih može očekivati da još više pozivaju na jedinstvo i zajedništvo - drugim riječima, ujedinjavanje iza njih. No to nije nužno ono što nam treba u ovakvoj krizi.
Želite li momentalno primiti obavijest o svakom objavljenom članku vezanom uz koronavirus instalirajte Index.me aplikaciju i pretplatite se besplatno na tag: koronavirus
Index.me aplikaciju za android besplatno možete preuzeti na ovom linku, dok iPhone aplikaciju možete preuzeti ovdje.