RAT Armenije, odnosno armenske samoproglašene Republike Artsah, i Azerbajdžana traje već dva tjedna, a civilne mete sve su više na udaru obiju strana.
Podsjetimo, radi se o najžešćim vojnim sukobima na južnom Kavkazu od 2016., regiji koja ima strateški značaj zbog ključnih pravaca transporta nafte i plina koji idu kroz nju. Sukob 2016., u kojem je u četiri dana poginulo 200 ljudi, poznat je u toj regiji kao Četverodnevni rat.
Armenski predsjednik NIkol Pašanjan opisao je u intervjuu za britanski Sky News rat koji je izbio kao "azersko-turski teroristički napad", a turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana optužio da "pokušava obnoviti tursko carstvo" tako što vrši "terorističke napade" s Azerbajdžanom protiv Nagorno-Karabaha.
"Turska je također transportirala plaćenike i teroriste s teritorija Sirije u zonu konflikta, što mijenja čitav kontekst", dodao je Pašinjan, zaključujući da se zbog toga radi o "borbi protiv međunarodnog terorizma", pa čak i civilizacijskom pitanju.
Azerbajdžan i Turska, koja otvoreno podržava svoju saveznicu u ovom sukobu s Armenijom, poriču da na azerskoj strani sudjeluju plaćenici iz Sirije. Međutim, navodi o sudjelovanju sirijskih militanata prisutni su u medijima i na društvenim mrežama - ali i među državnim predstavnicima - otkad je novi rat izbio 27. rujna.
Optužbe o sirijskim plaćenicima i džihadistima koji se bore za Azerbajdžan
Posebnu težinu dao im je francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji je prošli tjedan i sam optužio Tursku da sirijske džihadiste šalje da bi se borili u Nagorno-Karabahu.
"Raspolažemo informacijama da su sirijski borci iz džihadističkih skupina preko Gaziantepa, u jugoistočnoj Turskoj, stigli na poprište sukoba oko Nagorno-Karabaha", rekao je Macron, dodavši da se radi o "vrlo ozbiljnoj novoj činjenici koja mijenja situaciju".
>>Macron: Turska u Nagorno-Karabah šalje sirijske džihadiste
Međutim, časopis Foreign Policy izvještava da su u nedjelju tijela više od 50 Sirijaca vraćena iz Azerbajdžana kući kako bi bila pokopana. Riječ je, navodno, o pripadnicima paravojnih postrojbi koje su se prvo pod patronatom Turske borile u sjevernoj Siriji, posljednjem dijelu zemlje koji još nije pod kontrolom režima, da bi zatim bile poslani u Libiju, gdje su se borile na strani međunarodno priznate Vlade nacionalnog jedinstva (GNA), a protiv snaga odmetnutog generala Kalife Haftara kojeg aktivno podržava Rusija.
A sada su neki od njih prebačeni na drugi kraj svijeta i drugo bojište u ratu s kojim nemaju veze, zbog geostrateških ambicija Turske. Foreign Policy izvještava da je na bojište u Nagorno-Karabahu poslano oko 1500 sirijskih boraca, pozivajući se na izvore iz Sirijske nacionalne vojske (SNA) - koalicije sirijskih pobunjenika koju je 2017. ustrojila Turska, obučavajući ih i naoružavajući, najprije za borbu protiv Islamske države i kurdskih boraca iz Jedinica narodne obrane (YPG), a zatim i za obranu od ofenzive sirijskog režima i njegovih ruskih i iranskih saveznika.
Armenski veleposlanik iznio je daleko veću brojku od čak 4000 sirijskih boraca. U svakom slučaju, kako piše Foreign Policy, čini se da su sirijski plaćenici motivirani prvenstveno plaćom od 1500 dolara mjesečno, što je daleko više nego što mogu zaraditi u Siriji, zemlji koja je i ekonomski i na svaki drugi način devastirana devetogodišnjim ratom.
No mnogi od njih ubrzo su zažalili što su se došli boriti u Nagorno-Karabah i shvatili da su obmanuti oko težine sukoba i vlastite uloge u njemu - navodno im je rečeno da će samo čuvati položaje na granici, a umjesto toga su poslani kao topovsko meso na vrlo dobro naoružanog i odlučnog neprijatelja.
Turska šalje sirijske borce od Libije do Kavkaza
"Svi su borci nesretni zbog situacije ovdje u Azerbajdžanu. Psihološka situacija vrlo je loša nakon mučeništva (tradicionalni muslimanski izraz za pogibiju u ratu) niza svojih prijatelja", rekao je jedan sirijski borac za Foreign Policy.
Za pretpostaviti je da su barem neki od sirijskih plaćenika motivirani i religijskim aspektom - Azeri su muslimani, a Armenci kršćani. No situacija nije tako jednostavna, budući da su Azeri većinski šijiti, za razliku od Sirijaca, koji su većinski suniti. Osim toga, azerbajdžanska vlast je suštinski sekularna, što je još jedan razlog zašto treba biti oprezan s tumačenjima koja potenciraju vjersku dimenziju sukoba.
Kao i u Siriji i Libiji, i ovdje Turska aktivno podupire jednu stranu (azersku), a Rusija drugu (armensku), iako u manjoj mjeri nego Turska. No Azerbajdžan tvrdi da je Rusija pomagala Armencima i tako odigrala ključnu ulogu u prvom ratu u Nagorno-Karabahu. Taj je rat, podsjetimo, trajao od 1988. do 1994., odnio 30 tisuća života i završio pobjedom Armenaca, koji su zadržali kontrolu nad ovom odmetnutom većinski armenskom pokrajinom koja je, prema UN-u i međunarodnom pravu, i dalje dio Azerbajdžana. A zbog egzodusa Azera s tog područja, Armenci danas čine 99% stanovništva Nagorno-Karabaha.
Ipak, nakon primirja nikad nije potpisan mirovni sporazum, a Azerbajdžan nikad nije priznao njegovo odcjepljenje. U ovom trenutku Armenija i Azerbajdžan najbliže su totalnom ratu što su bili od raspada Sovjetskog Saveza.
>>Novi rat na rubu Europe mogao bi zapaliti regiju. Sad je sve na Putinu i Erdoganu
Branimir Vidmarović: Vijeće sigurnosti UN-a s 4 rezolucije priznalo da je Nagorno-Karabah okupiran
A kako u razgovoru za Index objašnjava stručnjak za međunarodne odnose dr. sc. Branimir Vidmarović, koji je doktorirao na Moskovskom državnom institutu za međunarodne odnose, Vijeće sigurnosti UN-a je 1993. rezolucijama 822., 853., 874. i 884. priznalo da je Nagorno-Karabah pod okupacijom i naredilo Armeniji da povuče snage i prekine okupaciju azerbajdžanskih teritorija. Prošle godine i Donald Tusk je ponovio: EU podržava teritorijalnu cjelovitost, suverenitet i neovisnost Azerbajdžana.
"U Sovjetskom Savezu je pitanje Nagorno-Karabaha bilo pravno riješeno na način da je bio autonomna pokrajina u sastavu Sovjetske Socijalističke Republike Azerbajdžan. Tako da su te granice ostale takve i nakon raspada SSSR-a, pravnom sukcesijom, baš kao što je bilo i nakon raspada Jugoslavije", kaže Vidmarović.
"U ratu je bilo pokolja i protjerivanja stanovništva s jedne i druge strane, 30 tisuća ljudi je poginulo, Azerbajdžanci su protjerani i iz Armenije, ukupno je bilo milijun azerskih izbjeglica, iako ni Azerbajdžan nikad to nije službeno proglasio etničkim čišćenjem. Rusija je na kraju odlučila vojno intervenirati i okončati sukob, budući da su nakon raspada SSSR-a u Armeniji ostale bivše sovjetske vojne baze. Konflikt je zamrznut i formirala se grupa OESS-a u Minsku. Osim rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a, i rezolucija Generalne skupštine Vijeća Europe 2005. osudila je okupaciju i narušavanje teritorijalnog integriteta Azerbajdžana i proglasila eventualnu armensku aneksiju tog teritorija nedopustivom. U biti, sve ono što EU danas osuđuje oko ruske aneksije Krima može se primijeniti i na Nagorno-Karabah", dodaje Vidmarović.
Sukobljeni principi samoodređenja naroda i nepovredivosti granica
"Postoje konvencije o pravima naroda na samoopredjeljenje poput Helsinške deklaracije, što su predstavnici Nagorno-Karabaha pokušali iskoristiti. Međutim, tu su kontradiktorni principi teritorijalne cjelovitosti i prava na samoopredjeljenje, a neki konačni sud međunarodnih pravnika je da se narodi ne mogu samoopredijeliti nauštrb tuđih granica. Kao što se, naprimjer, srpska manjina nije mogla samoopredijeliti nauštrb hrvatskog teritorijalnog integriteta", ističe Vidmarović.
U svakom slučaju, nije čudno da je Pašinjan u intervjuu za Agence France Presse izjavio kako je siguran da će "Rusija ispuniti svoje obveze kao članica vojnog saveza u kojemu su te dvije zemlje bude li to zahtijevala situacija".
I zaista, ruski predsjednik Vladimir Putin izjavio je da će njegova zemlja u slučaju direktnog napada na Armeniju "ispuniti svoje obveze" u okviru Organizacije Ugovora o zajedničkoj sigurnosti, vojnopolitičkog saveza postsovjetskih zemalja na čelu s Rusijom (Rusija, Bjelorusija, Kazahstan, Armenija, Kirgistan i Tadžikistan).
"Ako je jedna zemlja članica napadnuta (...), ostale je imaju obvezu braniti", poručio je Kremlj.
Armenski premijer: Ovo je politika nastavka armenskog genocida i politika obnove turskog carstva
S druge strane, Pašinjan tvrdi da je azersko-turska ofenziva "politika nastavka armenskog genocida i politika obnove turskog carstva".
Budući da je u armenskom genocidu tadašnje Osmansko Carstvo na svom zalasku sustavno likvidiralo i do 1,5 milijuna ljudi, u razdoblju od 1915. do 1923. Pašinjanova zabrinutost nije u potpunosti neutemeljena. Taj je genocid izazvao raseljavanje Armenaca diljem svijeta - danas ih barem dvostruko više živi izvan Armenije nego u njoj - a istaknuti predstavnici armenske dijaspore, poput reality-zvijezde Kim Kardashian-West ili pjevača benda System of a Down Serja Tankiana, sada pozivaju na podršku svijeta Armeniji u ovom ratu i odgovor na navodne ratne zločine Turske i Azerbajdžana.
"S jedne strane, ja razumijem Azerbajdžance, koji od tog pitanja nikad nisu odustali. I sad im je Turska namignula, odnosno dala podršku u ovom trenutku kad je armenski premijer Pašinjan rekao da je Karabah Armenija pa je to bio na neki način casus belli za Azerbajdžan, uz međusobne oružane provokacije preko ljeta", kaže Vidmarović: "Armenci tvrde da se ovdje radi o pokušaju obnove Osmanskog carstva, ali idu još dalje pa tvrde da je Erdoganov cilj Turska do Austrije. Pokušavaju malo zastrašiti i Europu, tu ima propagande s obje strane."
I zaista, s obzirom na moćnog ruskog saveznika i na činjenicu da sama Armenija (zasad) nije pod napadom, ovakva retorika armenskog premijera ipak se prvenstveno čini kao taktika pridobivanja međunarodne zajednice na svoju stranu - i mobiliziranje domaće javnosti, naravno.
EU i Rusija pozivaju na primirje, Turska na zauzimanje Nagorno-Karabaha
U trenutnom sukobu dosad je ubijeno više od 50 civila i nepoznat broj vojnika - Nagorno-Karabah je potvrdio gubitak od čak 320 vojnika, dok Azerbajdžan svoje vojne gubitke nije objavio, ali za pretpostaviti je da su barem jednako veliki. Obje strane tvrde da su jedna drugoj nanijele teške gubitke, no ni jedna ni druga nisu znatno napredovale na bojištu. Također, obje strane optužuju jedna drugu za iniciranje novog sukoba, kao i za bombardiranje urbanih, odnosno civilnih područja: Armenci tvrde da Azeri bombardiraju Stepanakert, glavni grad Nagorno-Karabaha, dok Azeri tvrde da Armenci bombardiraju Ganca, drugi najveći grad u Azerbajdžanu.
>>Iseljena polovica stanovnika Nagorno-Karabaha, sukob ne prestaje
Da Nagorno-Karabahu prijeti nova humanitarna katastrofa, sugerira i tvrdnja tamošnjih vlasti da je čak polovica stanovništva te pokrajine, odnosno 70-75 tisuća civila, raseljena u 11 dana od početka sukoba.
I dok Rusija, ali i europske zemlje i SAD pozivaju na prekid borbi, turska vlada otvoreno poziva na potporu Azerbajdžanu u ponovnom zauzimanju Nagorno-Karabaha. Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu tako je pri posjetu azerbajdžanskom glavnom gradu Bakuu uputio prilično ciničnu poruku o besmislenosti primirja.
"Što će se dogoditi poslije, hoće li se Armenija odmah morati povući s azerbajdžanskog teritorija?" postavio je retoričko pitanje Cavusoglu.
Vidmarović: Ni Ankari ni Moskvi ne treba takav posrednički sukob
A budući da Azeri odbijaju pregovarati s vodstvom samoproglašene armenske Republike Arstsakh (uspostavljene na području Nagorno-Karabaha), koju ne priznaju, dok Armenci odbijaju povući svoje snage iz Nagorno-Karabaha, teško je zamisliti kako bi pregovori mogli biti uspješni. Stoga je pred Francuskom, SAD-om i Rusijom, čija izaslanstva trenutno vode pregovore u Ženevi o posredovanju u okončanju ovog sukoba, težak izazov.
"Meni se čini da će Europa, osuđujući nasilje i pozivajući na prekid vatre, prešutno dopustiti Azerbajdžanu da zauzme dio teritorija, uzimajući u obzir Tursku, koja je vrlo bitan faktor za EU i pogotovo za NATO, kao njegova članica. Nije moguće potpuno izolirati Tursku od svega jer je ona dio zapadnog sigurnosnog sustava i to je jako bitna stvar. Rusija, ako se dosad nije umiješala, teško da će se umiješati sada, jer Armenija poziva Tursku da intervenira na temelju zajedničkog saveza, ali i Rusija shvaća da se radi o tuđem teritoriju i da Azerbejdžanci nisu napali suvereni armenski teritorij. A ni Ankari ni Moskvi ne treba takav posrednički sukob", zaključuje Vidmarović.
*Index koristi third party aplikacije za realizaciju anketa, kako bi smanjili mogućnost manipulacije anketom od strane korisnika, ali i potpuno odagnali mogućnost Indexovih manipulacija rezultatima. Svejedno, online ankete ne mogu se smatrati znanstveno utemeljenima, niti vjerodostojno predstavljaju većinu hrvatske populacije. Index, naime, relativno rijetko posjećuju potpuni idioti, koji pak u ukupnoj hrvatskoj populaciji imaju značajan udio.