Screenshot: YouTube, RTV Revija
"Studeni 1971: Ekipa Televizije Beograd, koja je pratila službeni posjet predsjednika Tita Sjedinjenim američkim državama i Kanadi, vratila se ovih dana umorna, ali više nego zadovoljna. Izvještaji koje je slala iz novog svijeta mogu se jednodušno ocijeniti kao ozbiljan doprinos izrastanju jugoslovenske televizije u zrelu "osmu silu".
Reporterka Veroslava Tadić (inače glavna urednica političko-informativne redakcije TV Beograd), snimatelj Stevan Landup, redatelj Olivera Gajić i ton majstor Dušan Popov sletjeli su na aerodrom u Surčinu sa 180 kilograma prtljage i s po 20 kilograma kamera i magnetofona u rukama.
Olakšicu u transportu predstavljao je jedino znatni gubitak osobne tjelesne težine jer je surčinski aerodrom bio dvadeset i prvi po redu na koji su se iskrcali za posljednjih mjesec dana. Tisuće milja i niz najzanimljivijih susreta, na kojima bi im mogao pozavidjeti svaki kolega u poslu, donijeli su njihovim licima tragove iscrpljenosti. Oni su se primjećivali čak i poslije tri dana po dolasku, kada smo ih zamolili da se prisjete prijatnih i neprijatnih dojmova s velikog puta.
- Dojmovi iz Amerike?! - zamislila se Veroslava Tadić - Pa ja i nemam nikakvih dojmova! Radili smo...
Razoružali Amerikance
Naša televizijska ekipa otputovala je u SAD još početkom listopada kako bi se na licu mjesta što bolje pripremila za posjet jugoslovenskih rukovoditelja. Uzgred, vrijeme prije posjete iskorišteno je za snimanje nekoliko važnih intervjua i reportaža. Gotovo neprocjenjivu pomoć oko organiziranja posla pružila im je, pritom, vladina agencija Sjedinjenih država za informacije iz Washingtona.
Zahvaljujući tome, našim reporterima bilo je omogućeno da koriste tehničke usluge (laboratorije za razvijanje filmova, montažu i osvjetljenje) čuvenih novinskih i televizijskih kompanija UPI i CBS. Pored ovoga, američka vladina agencija za informacije podnijela je i najveći dio troškova u okviru onih 55.000 dolara, koliko su ukupno plaćeni satelitski prijenosi filmskih izvještaja do Jugoslavije.
Zbog tako tijesne suradnje s američkim TV radnicima prvi komplimenti jugoslovenskim kolegama potekli su upravo od njih.
- Posao je bio tako razgranat da smo morali u ekipu uključiti i dva američka snimatelja - kaže Veroslava Tadić. - Upoređujući u studiju njihove snimke sa snimcima Stevana Landupa, Amerikanci su zanijemili. Jedan po jedan okupljali su se oko montažnog stola i čestitali našem kamermanu na funkcionalnosti filmskih kadrova.
Očigledno polaskan, Stevan Landup je u trenutku "amerikanizirao" svoje ime i počeo se predstavljati kao - "Steve Lendap".
Prezadovoljan intervjuom koji je dao Veroslavi Tadić, William Rogers, ministar vanjskih poslova SAD, hvalio je jugoslovenske reportere i samom predsjedniku Titu. Obavješten da je ovaj intervju vidjelo oko osam milijuna Jugoslovena, Rogers je bio oduševljen i nije se mogao načuditi da je Veroslava, iako žena, tako dobar novinar, što je rijetko čak i za Ameriku, koja se inače diči ravnopravnošću koju je slabiji spol tamo ostvario prema muškarcima.
Besana noć u gradu anđela
Razumije se, sve baš nije išlo po loju. Najprije je propala reportaža iz Ujedinjenih narod, snimljena za vrijeme odlučujuće debate pred nedavno primanje NR Kine u ovu svjetsku organizaciju.
Sve najznačajnije bilo je zabilježeno na filmsku traku, uključujući i ekonomske pritiske kojima su neki članovi američkog kongresa pokušali utjecati na tijk glasanja malih zemalja. Predstavnici Francuske, Poljske, Cejlona, Perua i Jugoslavije u OUN govorili su specijalno za našu televiziju.
Čak je i generalni tajnik U Thant, protivno svojim principima da nikad ne daje intervju samo jednom listu ili TV kompaniji, pristao da "uđe u kadar" i odgovori na nekoliko pitanja za jugoslovenske gledatelje. Film je poslan u Beograd.
Na žalost, samo nekoliko sati prije emitiranja, prilikom laboratorijske obrade, jedan tehničar, koji čak nije ni zaposlen na TV Beograd, greškom je "izbrisao" originalni ton. Deset dana rada četvero ljudi i gotovo trideset dnevnica u devizama (26 dolara svaka) tako je bačeno u koš.
U neostvareni poduhvat beogradske TV ekipe mogla bi se bilježiti i nemogućnost da se osobno razgovara s američkim predsjednikom Richardom Nixonom. Ali, ovog puta u pitanju je bila viša sila - američki zakon. Prema tom zakonu, predsjedniku SAD nije dopušteno da daje bilo kakvu izjavu stranim novinarima. Čak i na konferencijama za tisak njemu se mogu obraćati samo domaća (američka) pera!
- Po svemu što smo imali prilike vidjeti, možemo reći da jugoslovenska televizija nije inferiornija od američke. U mnogo čemu čak smo i kvalitetniji. U Los Angelesu, na primer, zbog sporosti njihovog filmskog montažera, jedan smo izveštaj (čije je ukupno trajanje bilo 8 minuta) montirali cijelu noć. Oka nismo sklopili. Možete zamisliti kako nam je bilo kad vam kažemo da smo bili smješteni u "Century Plaza Hotelu", jednom od najluksuznije uređenih hotela na svijetu. Nespretnost američkog tehničara lišila nas je unaprijed plaćene udobnosti od 40 dolara po osobi.
Zaista, tko zna na što je sve ciljao gradonačelnik ovog sedammilijunskog grada kada je, pozdravljajući na aerodromu goste iz Jugoslavije, rutinski izjavio: "Dobrodošli u grad anđela u kojem je sve moguće!"
- Ipak - nastavila je Veroslava Tadić - ono što me je naročito impresioniralo na njihovom TV programu bile su emisije vesti koje obiluju izvještajima s lica mjesta. Manje je informativnosti u smislu broja vesti u jednoj emisiji, ali je zato veća selektivnost materijala. Političko angažiranje njihovih novinara neuporedivo je veće od naših, iako im je prostor, ostavljen za to, znatno manji.
Treba čuti s kojim žarom oni zastupaju svoje stavove, čak i onda kad nemaju gotovo nikakvih argumenata. S druge strane, studija koja smo obišli nisu imala šminkernice ni frizernice. Umjesto toga nude vam da na glavu stavite jednu od obično dve perike koliko imaju.
Holivudski susreti
Los Angeles je, međutim, imao prilike da sa samo nekoliko od milijun čuda, kojima obiluje, ispravi, donekle mlak dojam koji je u prvi mah ostavio na novinare naše televizije. Svako osvježenje u tom smislu bilo je veoma korisno pred posljednju etapu puta u susjednu Kanadu, gdje je zbog lošijih veza i pretjerane revnosti službe osiguranja došlo do tipično novinarskih problema.
Prije odlaska u Kanadu uslijedio je i prijem koji je američka filmska industrija priredila u čast jugoslovenskog Predsjednika i na kojem su njemu i drugim jugoslovenskim gostima predstavljeni najslavniji stanovnici legendarnog Hollywooda.
Na samom ulasku u salu, u kojoj se prijem održavao, reporter CBS-a s mikrofonom u ruci presreo je čuvenog Charltona Hestona:
- Kako se osjećate na prijemu koji je priređen u čast jednog komunističkog lidera?
- Polaskan sam što mogu sresti čovjeka koji je pokazao svijetu da jedan narod ne mora živjeti u okrilju Amerike ili Rusije - odgovorio je Heston, poznat kao jedan od inicijatora protestnih marševa na američko ministarstvo odbrane, Pentagon.
Na dalje insistiranje reportera da li će o tome govoriti s jugoslovenskim Predsjednikom, Heston je izrazio žaljenje što ne govori "jugoslovenski" jezik a, kako misli, predsjednik Tito ne govori engleski.
- Radi osobne informiranosti- kaže Veroslava - obavijestila sam Hestona kako drug Tito prilično dobro vlada engleskim. Pola sata kasnije on mi je prišao, zahvalio na obaavijesti koju sam mu dala i ispričao mi kako je s jugoslovenskim Predsjednikom vodio zanimljiv razgovor u kojem ga je naročito zadivila Titova živost i energičnost. Uopće, najveće filmske zvijezde, o čijoj se dobro poznatoj aroganciji ispredaju čitave priče, s tremom su prilazili Titu da bi mu izrazile svoje poštovanje.
Najbolje se, u stvari, snalazio Kirk Douglas koji je predsjednika Tita osobno upoznao još prilikom svoje posjete Jugoslaviji prije nekoliko godina. On je "staro" poznanstvo koristio s takvom neusiljenom prisnošću da je konačno potpuno ušeprtljao one svoje kolege kojima je želio pomoći prilikom predstavljanja - završila je svoju zanimljivu priču Veroslava Tadić.