PORED svih primjedbi, Crkvi u Hrvata ipak se mora priznati jedna stvar: ostala je dosljedna u obrani hrvatskih ratnih zločina i višegodišnje političke korupcije. Svaka joj čast na tome.
Godinama nije ni pisnula protiv Ive Sanadera, pa je odlučila da neće ni sada. Desetljećima nije pisnula protiv hrvatskih ratnih zločina, pa neće to učiniti ni sada kad je s dvadeset godina zakašnjenja napokon uhićen Tomislav Merčep.
Godinama je šutnjom davala svoj obol totalnoj eroziji morala u društvu, pa zašto bi se sada oglasila? Sada kad Sanaderovo i Merčepovo uhićenje otvaraju nadu da hrvatsko društvo ipak može isplivati iz ove močvare. Ne bi imalo smisla...
Amnestija Ive Sanadera
Zato je Ivan Miklenić ostao čvrst u svojoj amnestiji Ive Sanadera. Kad je glavni urednik Glasa koncila nedavno napisao da je "Sanader bio tek marioneta u rukama bivših komunista koji su zavladali HDZ-om", onda je sasvim logično da je njegovo uhićenje povezao s "marginalizacijom legalnih i legitimnih interesa hrvatskog naroda". Kako?
Tako što se pokretanjem progona protiv Sanadera na godišnjicu Tuđmanove smrti "smišljeno odvraćala pozornost" od njegov djela. Što je Mikleniću, pak, dobro poslužilo da upravo to "odvraćanje pozornosti" s Tuđmanova djela iskoristi za vlastito odvraćanje pozornosti sa Sanaderova nedjela. Pronicljivo, nema što.
Ali nije to sve. Kao što je tolerirao korupciju u vrhu vlasti, Miklenić je ostao dosljedan i u toleranciji ratnih zločina. Kao čovjek vjere, on žali što je na istragu priveden Tomislav Merčep, "teško bolesni branitelj, ratni pomoćnik ministra unutarnjih poslova, koji je uskoro i završio u bolnici".
Čovjek vjere i morala
Kao čovjek morala, on upozorava da se "ne smije ignorirati ikoji zločin". A kao pravi predstavnik Crkve u Hrvata, on hrvatske ratne zločine opet stavlja u kontekst "okolnosti". Ne spominjući, dakako, kakve bi to "okolnosti" mogle opravdati teror "merčepovaca" daleko od linija bojišnice, pogubljenja civila na Sljemenu ili njihovo mučenje i egzekucija u Pakračkoj Poljani? Možda tek "okolnost" - za nekog sretna, za neke nesretna - da su ti civili uglavnom bili Srbi?
Ili se ovdje radi o nečem drugom. O kontinuiranoj politici zaštite Tuđmanove državotvornosti - manifestirane kroz institucionalizirani zločin - kao i o dosljednoj zaštiti Sanaderove državotvornosti, manifestirane kroz institucionaliziranu pljačku.
Smrdljivi proizvod u celofanu
Crkva je uvijek dovoljno glasno šutjela o korupciji i hrvatskim zločinima, kao što ih je pobožnički smjerno umatala u državotvorni celofan. Ako su Hrvati, nisu lopovi. Ako su naši, nisu ubojice. Ako su lopovi, onda su - komunisti.
Ako su, pak, Tuđman i Merčep, Sanader i Bandić (koga je Kaptol podržao na predsjedničkim izborima), onda se idealno uklapaju u sliku hrvatske državotvornosti kakva se prostire s vrha katedrale.
Istjerivanje duhova
Za instituciju koja se toliko zaklinje u život, Crkva pokazuje previše razumijevanja za one koji taj život oduzimaju. A za instituciju koja toliko zaziva poštenje, iskazuje pretjeranu dozu tolerancije za one koji kradu.
I tko bi onda bio dovoljno lud da od takve institucije očekuje da sudjeluje u istjerivanju duhova korupcije i zločina, kad im je ona sama godinama davala svoj blagoslov? Za razliku od mnogih, Crkva je ipak ostala vjerna sebi.