KAD JE MLADI Joe Anders svojoj majci Kate Winslet pokazao scenarij koji je napisao na tečaju scenaristike, želio je od majke tek čuti poneku lijepu riječ podrške, no umjesto toga Winsletova se toliko oduševila scenarijem da ga je odlučila pretvoriti u film. Isprva tek kao glumica i producentica, da bi zatim zaključila kako je to idealna prilika za debi u redateljskom stolcu.

Dirljiva je to priča o majčinskoj ljubavi koja ne poznaje granice, pa čak ni one dobrog ukusa, na koje su, međutim, tek rijetki imuni. Uostalom, kome se nije dogodilo da se zanese idejom kako mu je mali neviđeni talent za nogomet te ga već vidi kao novu plavu devetku ili da gledajući u nezgrapan dječji crtež mačke nije pomislio kako je pred njegovom djevojčicom velika umjetnička karijera.

Ipak, većina od nas nije riskirala da ispadnemo idioti pred cijelim stadionom uvjeravajući trenera Dinama kako bolju devetku neće naći, već je taj blam preživjelo u nešto intimnijoj atmosferi. I to Kate Winslet čini istinskom heroinom, ona je i sebe i svog sina hrabro izložila globalnom Netflixovom auditoriju, i to na sam Badnjak.

Ambicija: topli božićni film o obitelji

Ambicija je bila jasna, snimiti nježan i topao božićni film o raspršenoj i posvađanoj obitelji koju će tek okupljanje oko kreveta umiruće bake June (Helen Mirren), ponovno učiniti onakvom obitelji o kakvoj govori većina tradicionalnih božićnih filmova.

Joe Anders je inspiraciju za film dobio iz vlastitog iskustva, 13-godišnjeg dječaka koji je svjedočio smrti svoje bake, Kateine majke. Iako ne bi bio prvi film koji se na Božić bavi disfunkcionalnom obitelji, polazište priče filma Goodbye June nije bez potencijala. Razvoj priče, međutim, pati od formulaičnosti i pretjerane sentimentalnosti.

Film bez zapleta i kulminacije

Nema tog stereotipa koji ovdje nije upotrijebljen, a film svejedno ne uspijeva izgraditi konciznu priču s barem ponekim od onih inače obaveznih dramskih štikleca, kao što su npr. zaplet ili kulminacija. Nakon pola sata filma, koji inače traje skoro puna dva sata, kad su se već svi članovi obitelji okupili u Juneinoj bolesničkoj sobi, nametnulo se logično pitanje: što ćemo s preostalih sat i pol.

Kako mi nismo znali odgovoriti, tako to nisu znali ni Winsletova i njezin sin. Očekivani niz sukoba unutar obitelji ne donosi ništa što već nismo mnogo puta vidjeli, ali bolje, dinamičnije, duhovitije i emotivnije, pa se spoznaja da June neće doživjeti ovaj Božić pretvara u dramaturški deus ex machina jer obitelj odlučuje pomaknuti Božić tjedan dana ranije.

Winslet se kao redateljica ne bavi stilistikom, već se fokusira na ono u čemu je najbolja, na rad s glumcima kojima oslobađa prostor da se mogu izraziti na najbolji način. To joj najbolje uspijeva u slučaju diskretnog medicinskog brata koji s umirućom June uspijeva uspostaviti mnogo nježniji i suptilniji odnos nego njezina djeca, no mnogo je teže s nosećim likovima koji su gotovo svi karikature.

Karikirani likovi bez dubine

Od samog lika pretjerano brižne radoholičarke Julie (koju igra sama Winslet), preko sestara Molly (Andrea Riseborough), izmučene kompleksima prema Julie, i Helen (Toni Collette), ekstravagantne ostarjele hipijevke koja kaduljom raskužuje majčinu bolničku sobu, pa sve do najgoreg među njima, Timothyja Spalla u posve nemuštom liku letargičnog Juneinog supruga.

On je protagonist i jednog od ključnih dramskih sukoba u filmu: kad ga sin Connor (Johnny Flynn) opomene da se ponaša neprimjereno, loče pivo i ne pokazuje interes ni za koga osim za sebe, ovaj se doslovno preko noći stubokom promijeni i već od sutra svjedočimo o ganc novom, brižnom i emotivnom suprugu kojemu je obitelj ispred svega. Tko ne bi volio kada bi se i u njegovoj obitelji problemi rješavali tako glatko kao u ovom filmu?

Emocija na kraju spašava dojam

Jedina koja je izbjegla karikiranje je Helen Mirren koja si ni na umoru ne dozvoljava takva glumačka poskliznuća. June je centar filma i centar obitelji, matrona koja povezuje posvađane članove i jedina koja je usprkos poodmakloj bolesti sposobna povući poteze koji će ih i nakon njezine smrti zbližiti.

I kad to obavi, može u miru otići, a usprkos svim slabostima kraj filma ipak uspijeva emotivno angažirati. Hoću reći, znamo da Helen Mirren zapravo ne umire, već samo glumi da umire, uostalom na snimanje je dojurila praktički sa seta serije MobLand u kojoj igra opaku babu, ali ipak nam nije svejedno. No, to je jedini segment filma za koji nam nije svejedno.

Ocjena 2/5