Foto: Privatni album 

U 2016. GODINI svijetom je proputovalo milijardu i dvjesto trideset milijuna turista. Tako nam barem tvrde iz svjetske turističke organizacije. Kažu oni da je to porast od 4 posto u odnosu na prethodnu godinu. Prema prvim procjenama 2017. godina donijela je još veći rast, skoro dvostruko veći od predviđenog, cijelih 7 posto. U svakom slučaju, turizam čini oko 10 posto svjetskog gospodarstva, a jedan od deset svih radnika na svijetu radi u turizmu. Hrvatsku je 2017. posjetilo oko sedamnaest milijuna turista, a u državi su ostavili oko deset i pol milijardi eura. Hrvatsko gospodarstvo je neosporno preovisno o turizmu jer udio prihoda od turizma čini skoro 20 posto bruto društvenog proizvoda, dok se čak i do 65 posto PDV-a prikupi tijekom sezone, čime je indirektni utjecaj turizma na BDP vjerojatno i puno veći od 20 posto.

Turistički boom podijelio je društvo - za i protiv turizma

Većina tih podataka većini ljudi ne znači skoro pa ništa. Dapače, veliki iznosi većini ljudi djeluju u potpunosti kontraintuitivno. Međutim, ono što je većini ljudi veoma intuitivno, ono što empirijski sebi mogu dokazati iskustvenim opažanjima su dinamične i često dramatične promjene u životnom okruženju koje nastaju uslijed ili zarad turizma. Od prenamjene prostora, do pojave ljudi iz manje poznatih kultura i krajeva svijeta do promjena u načinu života koji postaje dominantno označen sezonalnošću, mali svijet u kojem većina ovdašnjeg stanovništva obitava proživljava ili preživljava promjene. Promjena, naročito nagla promjena, kao i u skoro svim ostalim segmentima društva, neumitno rađa polarizaciju.

Društvo se tako kod nas počelo dijeliti, ili se dosad već uspješno i podijelilo na one koji zagovaraju turizam i one koji zagovaraju svojevrsni životni purizam. Prvi, svjesni razvojnih i financijskih mogućnosti koje pruža turizam nerijetko i bez velikog promišljanja zagovaraju nekontrolirani razvoj u svrhu postizanja što boljih rezultata. Ovi drugi, u nastojanjima da ograniče utjecaje turizma na vlastiti životni stil, zagovaraju zadržavanje ili čak povratak u neko arbitrarno određeno vrijeme u prošlosti, kada je život očigledno tekao po zamišljenom, romantičnom filmskom scenariju.

Najzanimljivije je to što se kao i kod svake polarizacije, koja se vrlo brzo počne pretvarati u svojevrsnu ideologiju, nakon protoka vremena i dubljeg ukopavanja u rovovima, galama i buka koju i jedni i drugi ispaljuju čuje samo u rovovima iz kojih dolazi i služi isključivo za održavanje "borbene" gotovosti u rovu, i za ništa drugo. Čujemo tu buku, nažalost, i mi, koji pokušavamo gledati na svijet i na kretanja u svijetu iz više perspektiva i koji šetamo po uzanom vrhu među tim rovovima. Dok prvi rov svoju buku proizvodi građevinskim strojevima i bespovratno utječe na promjene okruženja i krajobraza, drugi rov kuka i plače za vremenima prošlim preko kolumni, statusa na socijalnim mrežama i ponekim pozivom policiji kojim se nadaju razračunati sa zagađivačima i remetiocima javnog reda i mira u gradskim jezgrama. Praćeno je to onom poznatom floskulom da su oni tu bili i prije turizma, zaboravljajući da je pozivanje na autohtonost ipak samo oblik šovinizma.

Sve više ljudi će putovati

Istina, kako to neki tvrde, nije u sredini. Istina je potpuno neovisna o ovim perspektivama i mogli bismo reći da se nalazi iznad ovih polarizacija. A istina je faktička i kompleksna, a istovremeno kontekstualna i multidimenzionalna. Istina je da živimo u svijetu u kojem sve više ljudi sve bolje živi i da će sve više ljudi željeti putovati. Istina je da nema razloga zašto se trendovi rasta u turizmu neće nastaviti i u sljedećim godinama i desetljećima i da će sve više ljudi putovati. Istina je da su moderni načini putovanja omogućili ljudima da u kratkim vremenskim periodima prevaljuju velike geografske distance.

Istina je i da se radi i na još bržim i sigurnijim načinima transporta ljudi. Istina je da su internet i naročito društveni mediji približili ljudima kulture drugih društava i time ih učinili poželjnijima vidjeti, posjetiti i doživjeti. Istina je i da je povećanje putovanja izazvalo i povećanu emisiju stakleničkih plinova pa danas prvi put razgovaramo i o karbonskom otisku turizma. Istina je i da se od turizma prihoduje ogromni novac i da je turizam iznimno multiplikativnog karaktera, ali i da je turizam prilično volatilna grana ekonomije i da nije poželjan kao dominantna grana industrije. Istina je u konačnici i da se život u mjestima u kojima turizam postane glavna industrijska grana mijenja. Istina je i da se život mijenja bez obzira na turizam, ali utjecaj turizma na te promjene je vrlo moguće zanemariv u odnosu na promjene koje su donijele ili će tek donijeti inovacije u tehnologiji ili velike industrijske revolucije.

Ima metaforičke, ali i činjenične istine i u rečenici Mahatme Gandija da je putovanje jezik mira, kao što ima i činjenične istine u riječima suvremenog američkog novelista Dona DeLilla koji kaže da je turizam marš gluposti. Ljudi putujući postaju svjesniji svog mjesta u svijetu i postaju tolerantniji i obazriviji i pokazuju veće poštovanje k nepoznatome, i za ovakve tvrdnje imamo znanstvena istraživanja koja potvrđuju da su ljudi koji putuju upravo kreativniji, otvoreniji, skromniji i da putovanje naročito povećava kognitivnu fleksibilnost. S druge strane, imamo istraživanja koja pokazuju da oni koji puno putuju uz rušenje mentalnih barijera neophodnih za prilagodbu novim obrascima socijalnih interakcija, novim normalnostima, ruše dijelom i svoje moralne barijere i ponašaju se kako se ne bi ponašali u svojim sredinama.

Moje dvadesetogodišnje djelovanje u turizmu mi je također dovoljno za potvrdu teze da su cijeli mehanizmi zemalja domaćina usmjereni prema putnicima od kojih se očekuje da se ponašaju kao da nisu previše pametni, kao da ne znaju kako razgovarati s ljudima, kao da ne znaju što znači novac, koliko je sati, što jesti ili kako jesti. Sve se radi po modelu "for dummies" i dok je to donekle i očekivano jer ljudi ipak odlaze u manje poznate destinacije, još ne znamo kakvog efekta takva dummy prilagodba ima za stanovništvo zemlje domaćina…

Jedini održivi put - put izvrsnosti

Da se vratimo načas na Hrvatsku. Istina je da je Hrvatska prirodno prelijepa zemlja, istina je da iako se nalazi na Mediteranu i u srcu Europe da je još uvijek većini od one milijarde i kusur putnika i turista neistražena, pa čak i nepoznata. Istina je i da je danas Hrvatska percipirana kao sigurna zemlja i da je kao takva, uz sve ove ostale pretpostavke, veoma poželjna ljudima koji žele putovati, odnosno govoriti jezikom mira i istovremeno suspendirati dio svojih intelektualnih sposobnosti i ponašati se malo neodgovornije.

Na kraju dana, turista će biti sve više i oni koji su za volanima građevinskih strojeva će zasigurno nastaviti izgradnju novih kapaciteta i novu valorizaciju prirodnih bogatstava, nekada na zadovoljstvo većine, ali uglavnom uz zgražanje purističke manjine. Život će se zasigurno mijenjati, kao što se uostalom oduvijek i mijenjao, iako je možda danas brzina te promjene veća nego ranije. Neki će tu promjenu percipirati kao poželjnu, neki neće, ali po tome nismo ništa drugačiji od bilo koje druge društvene skupine danas ili povijesno.

Ono što preostaje je prigrliti tu promjenu i usmjeriti je na jedini održivi put, put izvrsnosti. Izvrsnošću se možemo boriti prije svega protiv gluposti, protiv mediokriteta, protiv neodržive valorizacije prirodnih bogatstava, ali i protiv neselektiranih i izlizanih slika prošlosti. Jedini održivi put je put izvrsnosti i za njega, još uvijek, vjerujem, nije (pre)kasno! A o izvrsnosti nekom drugom prilikom...

*Zoran Pejović je ugostitelj s velikim međunarodnim iskustvom u visokom hotelijerstvu. Hrvatska javnost poznaje ga kao suvlasnika splitskog Wine & Cheese bara Paradox.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala