KOLONA koja bježi u Oluji, redovi ljudi na traktorima, autima, prljavi, nabijeni, izmoreni. Kadrovi nepregledne rijeke iza koje se kriju priča stotine tisuća ljudi koji su izbjegli iz svojih domova. Povodom današnjeg obilježavanja vojno redarstvene operacije „Oluje“, koja se u našoj recentnoj povijesti i službenim obilježavanjima definira isključivo kroz pobjedničke narative bez osvrtanja na one koji su ostali bez domova, donosimo priče troje ljudi koji su otišli iz svojih domova da bi se ponovo vratili. Neki su u Srbiji boravili tek kratko, drugi duže, no zajedničko im je da su se vratili u svoj dom. Svoje sudbine ispričali su za projekt Osobna sjećanja udruge Documenta.

SLAVEN RAŠKOVIĆ: DIJETE U KNINU

“Uvijek će mi to ostati u sjećanju. Kad je tata pričao da je ušao u sobu kad smo već kretali. Imao je cijelu šteku cigara. Toliko je bio uvjeren da ide samo do Zrmanje da je uzeo samo jednu kutiju. Ostavio je devet kutija u sobi jer je vjerovao da će se najkasnije sutra vratiti u kuću”, ispričao je Slaven Rašković o bijegu iz sela pored Knina.

Rođen je 1984. godine u Kninu gdje je upisao prvi razred osnovne škole za vrijeme Jugoslavije po starom sistemu kad su počela, kako je rekao, “sva ta događanja”.

Gdje su otišla djeca iz razreda?

“Ono čega se ja sjećam je da su neka djeca koja su sa mnom išla u prvi razred, u drugom razredu ih više nije bilo. Njih troje, četvero iz razreda s kojima sam se družio…Mene je zanimalo što se s njima dogodilo…Znam da sam od roditelja i od drugih dobivao nekakva neodređena objašnjenja koja mi nisu puno govorila”, prisjetio se Rašković.

O promjenama koje su se tad dogodile u Kninu, ostalo mu je nekoliko jasnih sjećanja.

“Sjećam se dana kad je objavljen rat. Moj deda je upravo te 1991. godine otišao u penziju. On je bio s nama djecom kući. Znam da je gledao vijesti. Jako se zabrinuo zbog tih nekih stvari koje su se događale. Meni je to tad sve bilo vrlo apstraktno. Ja nisam razumio o čemu se tu radi. Mi smo izišli vani. Igrali se. Sad se igramo rata zato što je počeo rat. Ubrzo su se počele primjećivati velike razlike. Znam da je prvu penziju primio već kad se Krajina osnovala…Znam da je, kad je dobio penziju, žurio u grad da bio kupio 2 litre ulja, malo brašna i kutiju cigara. Inflacija je bila tolika da već sutradan to ne bi mogao napraviti. To su meni bili prvi znakovi... Bilo mu je krivo što nama djeci za prvu penziju nije mogao ništa kupiti”, rekao je Rašković.

Više nije bilo Kraševih slatkiša

Njegova obitelj protivila se ratu, otac nije želio ići u vojsku, izbjegavao je vojnu obavezu te zbog toga imao povremenih problema sa susjedima. Vladala je neimaština te nestašica nekih proizvoda kao što su banane. Više nije bilo Kraševih slatkiša ni Franckove kave.

“Gledano kroz dječje oči, ne mogu reći da sam to previše osjetio”, kaže Rašković.

Masovna histerija

I tako sve do početka kolovoza 1995. godine, granatiranja Knina. Rašković se prisjetio noći provedene u podrumu stare željezničke kuće kraj pruge gdje su se okupili ljudi iz sela. Na pitanje jesu li tada znali što se događa Rašković je odgovorio:

“Tad još ne, ujutro. Kroz dan su počele kružiti informacije da se ta vojska Krajine povlači sa svojih položaja. Na radiju se čulo... Ja znam da su ljudi govorili da su čuli kako Tuđman govori svima da ostanu... Mislim da je iza prvih granata postalo jasno da to polako... Da je sigurno da će Hrvatska vojska ući u Knin. Međutim, još nije bilo jasno što se tu sad događa. Tko gdje treba ići. Kasnije sam čuo priče da je njihova civilna zaštita ljude nagovorila da moraju otići. Koliko se ja sjećam, nas stvarno nitko nije... To je postala nekakva masovna histerija... Ali cijelo vrijeme je postojala priča da se ide preko Zrmanje…Da se civilno stanovništvo treba ići skloniti do Zrmanje. Dok Hrvatska vojska uđe u Knin. Kad preuzmu vlast, onda će se ljudi vratiti svojim kućama…U popodnevnim satima je počela ta histerija. Svi negdje odlaze. Mi smo imali auto. Ali nismo imali goriva, tako da nismo mogli s njim krenuti”, ispričao je Rašković. Krenuli su sa susjedovim traktorom i priključili se koloni.

Otac nije želio ići

“Moj tata nije htio ići. Dugo je trebalo da njega nagovorimo. Zato što je on tvrdio, stvarno nikome ništa nije skrivio. Ako njegovi prijatelji Hrvati dođu i vide ga, sigurno će ga zaštititi. Drugi su mu rekli da nikad ne zna tko će naići. Da razmišlja o nama, djeci. Da ipak krene. Na kraju se odlučio krenuti. Znam da je puno puta u Srbiji požalio što je krenuo”, rekao je Rašković.

Tridesetak ljudi na traktoru

Put nije bio lagan. Nakon što im je pukla guma na traktoru morali su pričvrstiti kolo od konjskih kola koje su našli. Na traktoru ih je tad bilo oko trideset.

“Svi su imali samo mjesta jedva da sjede. Znam da su moji mama i tata sjedili na rubu traktora, da su im noge visile dolje zato što nije bilo mjesta. Znam da su ljudi sjedili i na onim stranicama od prikolice da bi što manje mjesta zauzimali, da bi malo više mjesta ostalo za dvoje, troje manje djece, da mogu leći i zaspati”, rekao je. S tim traktorom došli su do granice sa Srbijom. Putovanje je trajalo osam dana. Od Srba su prešli granicu u Bosnu, došli so Banja Luke i preko Bijeljine u Srbiju. Vladao je kaos, “ljudi su se često pogubili u koloni zbog tih problema s raznoraznim prijevozima”, rekao je.

Dvije godine i mjesec dana u Srbiji

Na granici su čekali dva-tri dana. Kad su je prešli, otišli su kod rodbine u Suboticu. Tamo se nisu dugo zadržali, već su u susjednom selu Hajdukovo iznajmili kuću. Djeca su upisala školu, roditelji nalazili povremene poslove. No njegovi roditelji nisu se dugo željeli zadržati u Srbiji, ali problem je bio što nisu imali dokumente pa su čak i pokušali ilegalno prijeći granicu preko Mađarske zbog čega mu je otac proveo i nekoliko dana u zatvoru. Konačno, dvije godine i mjesec dana nakon odlaska, vratili su se.

Neki novi Knin

“Dan nakon što smo došli počela je nova školska godina. Krenuli smo u školu…Kuća u kojoj smo živjeli prije, naša velika obiteljska kuća... U nju su se uselili izbjeglice iz Vojvodine, iz Slankamena. Stariji čovjek i žena. Kad smo se vratili živjeli smo u našoj staroj kući, koja se nalazi relativno blizu te iste obiteljske kuće. Samo je ta stara kuća...”, rekao je Rašković.

“Cijelo vrijeme života u Srbiji razmišljam o tom Kninu. Nekoj svojoj staroj viziji Knina, očekujući kad ću se tamo vratiti. Kad sam došao tamo, skužio sam da to više nije baš isti grad. Apsolutno više nije bilo skoro nikog od ljudi koje sam ja poznavao. U mom selu vratila se samo jedna od obitelji s djecom, osim nas. Sve drugo su bili većinom starci. Općenito se malo ljudi bilo vratilo '97. iz Srbije. Znam da su i moje roditelje u Srbiji svi odgovarali. Govorili da je to prerano. Kako se ne boje. Da se još uvijek i nekakve gluposti događaju i slično... Oni [roditelji] su rekli da se stvarno nemaju čega bojati. Za cijelo vrijeme rata nisu prema nikom ništa loše napravili. Da ne očekuju da prema njima itko išta loše napravi. Da ne žele više živjeti u Srbiji. To im je bio dovoljan argument”, rekao je.

“Nisam poznavao nikog u razredu”

O iskustvu u školi i provokacijama na povratku ispričao je sljedeće:

“Ja sam došao u 8. razred. Dan nakon što sam se vratio, već sam krenuo. Nisam nikog poznavao u tom razredu. Bilo je tu kojekakvih verbalnih provokacija. Tu je valjda je važan stav. Znam da smo se istovremeno tad u 8. razred vratili ja i još jedan dečko, isto iz Srbije. On se valjda nije znao postaviti pa je doživljavao puno više nekakvih verbalnih provokacija, nego ja…Najnormalnije sam se odnosio prema ostalima, očekujući da se oni normalno odnose prema meni. Naravno da je uvijek budala bilo, ali... On se bojao. Ja sam nekako mislio da je stvarno važno da se ponašam normalno…Prvi sat na tjelesnom. Igramo nogomet. Kad oni vide da nećeš dopustiti da te nitko ni udara ni gazi, onda i svi drugi imaju više poštovanja prema tebi. I tako se odnose prema tebi. Ne mogu reći da smo ja i moji braća i sestra imali nekih problema. Tu je bilo nekakvih provokacija. Tad je većina zemlje je bila dodijeljena nekom drugom na korištenje. Kad su se vraćali, ljudi su pokušavali vratiti svoju zemlju. Ulazili su u svađe i sukobe s tim nekim ljudima koji su je dobili na korištenje. Ili je uopće nisu dobili na korištenje, nego su je jednostavno koristili. Onda je tu dolazilo do nekih verbalnih, ponekad i fizičkih obračuna. Ali svake godine je stanje bivalo sve bolje i bolje”.

Rašković je osnovnu i srednju školu završio u Kninu te potom upisao fakultet u Zagrebu gdje i danas živi.

SONJA LEKA: ZAGLAVILA U KRAJINI

“Potrpamo se unutra [u auto], znači: tri ženske, jedno dijete od 9-10 godina i moj otac, koji je vozio. 20 metara od moje kuće je raskršće. Trebamo skrenuti. Kad smo skretali, to je već bilo jutro, auto stane, ugasi se od sveg onog napora. Tata nikako da pronađe kako okrenuti ključ. Mi stojimo nasred ceste. I u tom trenutku mina eksplodira, ona minobacačka granata, u jednu kuću. I moja sestrična veli tati: ‘Mito, pali, bre, taj auto!’ [smijeh] Tata, na svu sreću, nekako upali. I krenemo sad za tom kolonom. Sjećam se tih svjetlećih metaka. I sjećam se scene, kad smo se popeli iznad sela. Veli moj otac: ‘Jesi ponijela pršute?’ Ja velim: ‘Nisam!’  -‘Au, majku mu, kako si pršute zaboravila?’. Moja strina opet u autu viče: ‘Ajmo se mi vratit po njih, bilo bi najbolje!’ I mi se svi tu nasmijemo. U onom svemu, u toj svoj gužvi, mi se počnemo smijati kao blesavi”, sjećanje je Sonje Leko na dan kad su bježali iz Krajine.

Sonja Leka rođena je u Karlovcu 1965. godine gdje je provela djetinjstvo i mladost. Od svoje 12. godine živjela je s ocem, majka joj je umrla. Početkom rata našla se u Ličkom Petrovom Selu, u obiteljskoj vikendici, gdje je došla pripremati ispite za fakultet. Zbog blokade puteva nije mogla vratiti u Karlovac. 

Ostali u vikendici

“Mi smo ostali ovdje u Lici. Bez ičega. Bez stana. Mislim, imali smo tu vikendicu. Ali nemaš prihoda. Sve je bilo tamo u gradu. I onda sam ja otišla nakon 15 dana u Karlovac. Preko Kladuše. Nisam mogla ići kraćim putem preko Slunja.  Na blef. Idem ja, kao žensko. Meni neće nitko ništa. Nitko ni ne zna da dolazim u Karlovac. Idem uzeti te neke naše papire, dokumente iz stana, pa ćemo onda vidjeti kako će sve biti. Valjda neće tako dugo trajati”, ispričala je Leka.

Ali potrajalo je sve do akcije „Oluja“. Život u Krajini na selu za nju i oca bio je težak. Selo u kojem su živjeli bilo je na granici, vladala je stalna neizvjesnost, oskudica hrane su bile dio svakodnevice, kao i život bez struje.

U „Oluji“ Sonja se s ocem i sestričnom, koja se tamo zatekla, najprije odbila evakuirati. No ubrzo su shvatili da im ne preostaje drugo nego odlazak za kolonom u Beograd gdje će provesti idućih pet godina.

Strah od izbjeglica

U Beogradu se odmah prijavila Crvenom križu da pomaže ljudima koji su još dolazili prema Srbiji.

“Došla sam tamo…Ljudi crni. Smrde. Onaj miris kada pet dana stojiš na kiši i kad se suši na tebi i ono. Sjećam se slike. Ogroman kamion, šleper. Unutra djeca i žena. Majka s djecom. Crni. Pocrnili. Lice im crno. I sad im treba dijeliti hranu. Hrana stoji u Srbiji. A oni su u Bosni. Nitko od ovih mještana neće da ide tamo jer im je netko probubao: ‘Bacit će vam bombu! Što ćete onda?’… Ja velim: "Ma što će vam? Tko će vam baciti bombu? Ti ljudi došli iz rata, sad će oni vama bacati bombu. Dosta im je i oružja i svega!’ I ja čapam te vreće i boli mene briga da li ja imam šefa ili nešto. I idem tamo. I dajem ljudima [hranu]. Ljudi odbijaju. "Jebi se ti i ta hrana! Neka nas puste da se odmorimo! Ako treba, vraćat ćemo se."  Kakva hrana. Bacaju jogurte. Bolje i da umru. ‘Što nas Srbija ne pušta?’”, prisjetila se Leka.

Nakon što su ih napokon pustili, kolona je krenula.

Sve su izbjegličke priče iste

Sonja je u Beogradu živjela kod tetke, očeve sestre na Dedinjama. Brzo je našla posao i snašla se, no prilagodba je bila teška.

“Svatko te može šutati kako god hoće. Izbjegličke priče sve su iste. Nigdje nisi priznat. I svi te maltretiraju. I svi misle... Oni mještani, starosjedioci uvijek misle da ti je bolje nego njima…Ali sit gladnog ne razumije. To je ono najgore. I mene su u Beogradu više razumjeli ti stari Beograđani, nego što me razumjela moja familija. Oni koji nikakve veze s Likom nisu imali. Moja familija mi je možda čak nekad i predbacivala nešto. Što smo otišli, što nismo ostali. Ali, 'ajde, ti ostani pa viči: "Ja sam dobra! Ja nisam nikog ubila!" nekome tko ti ide u kuću. Kao u filmovima, ono kad idu. Neće te pitati: "Jesi za mir?" i tko si i što si. Nego kad idu čistiti teren prvo bacaju minu u kuću,  pa onda gledaju ima li živih. Jer ne znaju tko ih, što čeka. A to baš ja nisam htjela riskirati”, ispričala je Leka.

Povratak kući

2000. godine otac je otišao u mirovinu i vratio se u Liku. Nakon dvije godine je obolio pa je Leka dala otkaz te se vratila u Hrvatsku njegovati ga. No ovaj put ne u Karlovac nego na selo.

Iz današnje perspektive, o promjenama koje joj je rat donio kaže: “Ja sam živjela u Karlovcu. I rođena. Vratila sam se svojim korijenima. Opet živim na svom. Ne radim ništa. Nisam završila fakultet. Zanimanje mi je ostalo na srednjoj stručnoj spremi. Ostala su mi 2-3 ispita na Strojarstvu…Nemam više puno doticaja sa svojim starim društvom... Ali sad imam neko novo društvo. Opet imam kvalitetne ljude. Tako ih biram. Tko nije dobar, tko ima negativnu energiju, neću pričati s njim. I tko mi što može?”, rekla je za Osobna sjećanja Leka.

MILENA PERČIN: HRVATICA U KRAJINI

“Umirali su ljudi u toj koloni. Rađale su žene. To je bilo strašno. Tu smo mi putovali 16 dana u toj koloni. Bez hrane, bez ikakve organiziranosti. Onda smo dospjeli negdje 16., 17. dan na Raču. Tamo je bio prihvat organiziran. Tamo smo dobili neke prve obroke od Ujedinjenih Naroda. Dobili smo vode da se umijemo, da se operemo. Žene su dobile uloške i tako. Sad je tu bio drugi problem. Sad je tu stala njihova milicija i nije dala da se ide u Beograd, nego išlo se u Kosovo”, prisjetila se kolone s kojom je nakon Oluje Milena Perčin, medicinska sestra, pobjegla u Srbiju.

Nije željela ostaviti bolesnike

Milena Perčin period od 1991. do 1995. godine provela je u Krajini. Rat je dočekala na mjestu glavne sestre Doma zdravlja u Drnišu. Vodeći brigu o bolesnicima koji su se nalazili u skloništu Doma zdravlja, nije se priključila hrvatskom stanovništvu koje je bilo evakuirano nakon napada na taj grad 16. rujna 1991. godine. Ostala je s dvoje sinova koji su u veljači 1992. godine razmijenjeni preko Žitnića.  Jedan je upisao fakultet u Zagrebu, a drugi, mlađi, je pušten zbog odlaska na liječenje. Po odsluženju odsluženja vojnog roka završio je u vojsci. 

Susjedi Srbi su nas štitili

Kako je ravnateljica Doma otišla u izbjeglištvo, vodstvo i odgovornost je ostala na Mileni. S ostalim, najvećim dijelom srpskim stanovništvom, koje je ostalo u Drnišu, bila je evakuirana u Knin gdje je neko vrijeme provela u zatvoru u samici i trpjela razna maltretiranja. Nakon desetak dana vratila se u Drniš, a u Knin je odlazila raditi. Drniš je bio spaljen, pust i opljačkan, bez vode i struje.

“Praktički ja sam četiri godine živjela od ljudi koji su bili tu u Drnišu, koji su me poznavali prije kao sestru. Ovi ljudi domaći, koji su tu bili, zaista su dijelili s nama Hrvatima zadnji zalogaj. Međutim, bilo je jako ružno kad su se događale ove akcije Hrvatske vojske. Recimo, kad se dogodila Maslenica, pa Baljci, pa Medački džep, pa dole u zaleđu Šibenika nekakva akcija... Onda su izbjeglice dolazile u Drniš. Naseljavale su se tu...Onda mi nekih 8 ili 10 dana ne bi smjeli provirit nos vani”, ispričala je Perčin koja je u tom period ili spavala kod susjeda ili su njoj dolazile prijateljice Srpkinje koje su je na taj način štitile i pomogle da preživi do Oluje.

Istjerali su nas iz kreveta

“Mi smo pošli kod nje spavat. Da bi nas negdje oko 2.30 digla ona njihova civilna zaštita, kak’ su oni to zvali. Istjerali su nas iz kreveta. Oblačite se, idemo do Knina. Da napadaju sa pravca Žitnića i pravca Miljevaca. Napada Hrvatska vojska i mora se iselit Drniš. Idemo u Knin. Totalna dezinformacija je bila. Jer kad smo mi došli u Knin, to je bilo negdje u zoru…Knin je već bio iseljen, totalno iseljen…Sve je bilo porazbijano, pokradeno...Onda su nas dotjerali do Pađena..Tu je bila jedna bujica ljudi koja se kretala u 4 kolone, a samo u jednom smjeru. Tu se više nije moglo natrag. Tko je ušao u tu bujicu više nije imao izbora. On je morao se kretat. Puževim korakom. Tu se kretala i vojska, tenkovi, vojna vozila, kamioni i zaprežna vozila i bicikle. Sve. Sve se u jednoj koloni kretalo. To je bilo strašno. Sve do onog skretanja za Donji Lapac, Srb. Tamo je bila barikada na cesti. Ogromna. I tu su skretali tu izbjegličku klonu. Onda negdje kroz Bosnu..”, sjetila se kolone Perčin koja je neko vrijeme provela u Beogradu te se uskoro vratila u Drniš.

Sin ubijen kao vojnik HV-a

25. rujna 1995. godine doznala je da joj je sin ubijen kao vojnik HV-a, a potraga za posmrtnim ostacima trajala je dvije godine. Život je uz mnoge teškoće i prepreke nastavila u Drnišu.

Zamjerke susjeda koji su se vratili

Po povratku, osim pokušaja deložacije, Milena se morala suočiti i sa starim susjedima koji su se ponovo vratili u Drniš, a koji nisu blagonaklono gledali na činjenicu da je rat provela u Krajini.

“Oni i danas, pojedinci, imaju distancu od mene. I danas, poslije toliko godina. Samo što se čovjek navikne živjet s tim. I ja... Vedra čela... Mislim ja sam ipak imala 238 Hrvata na svojoj skrbi četiri godine tu u Drnišu…Ja nemam nekakve niti moralne, niti materijalne odgovornosti. Ja sam, jedino što sam ja dobila po svojoj vlastitoj koži to što sam boravila u Drnišu”, rekla je.

Na pitanje što su joj susjedi zamjerali, odgovorila je: “Što ja znam što su zamjerali? To Vam je građenje svoga hrvatstva na nekome drugome. Nekakvo lažno đihanje okolo rodoljublja i svega. Mnogi su od njih se vratili iz Njemačke, što ja kažem iz te munchenske bojne. Tukli su po nama koji smo ipak bili u svome gradu i sa svojim narodom...Ja mislim da svi ti rodoljubi hrvatski koji su gledali Hrvatsku u svim patnjama iz Njemačke, za mene nisu uopće Hrvati”.