SVAKOM razumnom u Hrvatskoj jasno je da predsjednički izbori nemaju smisla i da bi ih najvjerojatnije trebalo ukinuti te predsjednika - ako ga već moramo imati - birati na neki jednostavniji način i bez općih izbora, primjerice u saboru ili u nekakvoj specifičnoj konvenciji sastavljenoj od zastupnika i lutrijski izabranih građana RH.

Ovlasti predsjednika su simbolične i besmisleno je mjesecima terorizirati naciju simboličkim simuliranjem političke debate i kampanje, koja nas pritom i skupo košta. Milijuni koji se potroše na organizaciju predsjedničkih izbora i u predizbornoj kampanji, a da o troškovima Ureda predsjednika tijekom mandata i ne govorimo, definitivno se mogu bolje utrošiti na dobrobit cijelog društva.

Favoriti na predsjedničkim izborima - ljudi koji su se već dokazali neuspješnima

Uostalom, pogledajmo povijesne dokaze. Zadnji hrvatski predsjednik koji je imao kakvog-takvog smisla bio je Stipe Mesić, barem kao antiteza Franji Tuđmanu, dok je Ivo Josipović prvi uspješno dokazao da je izabrani predsjednik koji za sebe misli da bi trebao biti važan politički čimbenik nešto posve izlišno. Kolinda Grabar-Kitarović je nastavila u istom smjeru, dodajući izlišnosti estradizaciju funkcije i mandat koji kao da je odradila na pokretnoj traci u tvornici gafova.

U prilog tome da ovakvi predsjednički izbori, a i ovakva predsjednička funkcija, nemaju smisla idu i favoriti u trenutnoj kampanji. Neuspješni premijer Milanović i neuspješni saborski zastupnik Škoro glavni su takmaci neuspješne predsjednice Grabar-Kitarović. Umjesto da troje kandidata u svim anketama javnog mnijenja budu među onima s najmanjom podrškom, jer su dokazali da ne umiju, oni su favoriti.

Na predsjedničkim izborima se ništa značajno ne može promijeniti

Apologeti zadržavanja ovakvog sustava biranja predsjednika će pak reći da je predsjednička kampanja prilika da cijela javnost čuje različite političke ideje i da je to dobro za demokratski razvoj društva, da je zdravo svjedočiti sučeljavanju ideologija, planova i vizija, no ako je itko ikada doživio predsjedničke izbore u Hrvatskoj, onda zna da to u najboljem slučaju može izroditi Ivana Vilibora Sinčića ili Borisa Mikšića. 

I možda najvažniji argument protiv toga da uopće održavamo ovakve predsjedničke izbore - na njima se ništa važno ne može promijeniti. Ne bira se tu čak ni fikus, više vrhovni lišaj Republike.

Sve u svemu, predsjednički izbori i kampanja koja je danas i službeno počela ne bi imali nekog velikog smisla da se na njima nije kandidirao Milan Bandić, donedavno Dario Juričan, koji je smislio način da predsjedničke izbore kao manifestaciju besmislenosti hrvatskog državnog uređenja, punog prazne simbolike i nelogičnosti te osmišljenog tako da vladajuća struktura siše javni novac u svoju privatnu korist, okrene protiv sebe samog.

Bandić kao simbol korupcije i klijentelizma

Redatelj Juričan, koji se proslavio dokumentarcem Gazda o Ivici Todoriću,  službeno se preimenovao u Milana Bandića inspiriran dugogodišnjim zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem, svojevrsnim simbolom korupcije i klijentelizma u Hrvatskoj, utjelovljenjem nakaradnog sistema vladanja u jednoj osobi, povezanog sa svima na pozicijama moći. 

Pristup predsjedničkog kandidata Milana Bandića je da satiričkim sredstvima razotkriva sve gadosti hrvatske političke stvarnosti, destilirajući naizmjenično apsurdne i bolno direktne slogane, te u ludističkim otvorenim pismima i parodijskim performansima otkriva gorku istinu onoga što je Hrvatska danas. 

Milan Bandić je tako kampanju za predsjedničke izbore preobrazio u kampanju protiv predsjedničkih izbora i ovakve hrvatske države, i to sve zahvaljujući izvornom Milanu Bandiću. Jednostavno genijalna ideja.

Sve bolja izvedba

Kada je pak riječ o Juričanovoj izvedbi, ona postaje sve bolja i bolja. Juričan nema prirodni performerski nerv poput Siniše Labrovića te mu nedostaje bastardovske energije koja bi podigla cijeli lik Milana Bandića na razinu umjetnosti, no kao građanski aktivizam to izvrsno funkcionira. 

Kandidatu Milanu Bandiću pomažu i protukandidati sa svojim provalama i gafovima, a ima i situacija koje izgledaju i kao konkurencija satiričnoj kampanji, poput Kolindinog pjevanja rođendanske pjesme gradonačelniku Milanu Bandiću, višestrukom USKOK-ovom optuženiku. Stvarnost je toliko luda da izgleda kao parodija, što je otegotna okolnost za Juričana, koji to ipak uspijeva nadići svojim raznolikim pristupom satiriziranju.

Kada bismo morali definirati koja je ideološka pozicija iza kandidata Milana Bandića u ovoj predsjedničkoj kampanji, onda je najtočnije reći da je lijevo-liberalna. Takav smisao za satiru proizilazi iz tog miljea, no to ne znači da Juričan kao Bandić provodi svoju satiričnu kampanju u skladu s nekakvom lib-left ortodoksijom. On pozornost posvećuje i raskrinkavanju društvenih patologija pomoću isticanja apsurda inherentnih samom političkom procesu, dakle nije da samo provodi roast zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. 

Satirične stranke u Europi

U širem europskom kontekstu satirična kandidatura nije neka novost. Njemačka primjerice ima satiričnu stranku Die Partei, koja ima zastupnike u Europskom parlamentu, u Velikoj Britaniji su također prisutne satirične stranke i kandidati na različitim izborima, a imamo i primjer kandidature Ljubiše Preletačevića Belog na predsjedničkim izborima u susjednoj Srbiji. 

“Reformirat ću gramatiku i uvesti osmi padež - kome, koliko”, "Ja sam Isus korupcije", “Korupcija svima, ne samo njima!”, "Želim da se kriminalci osjećaju ugodno", "Vjerujem u malog čovjeka, u korumpirano smeće" - sve to nisu samo fore u jednom satiričnom performansu, to su precizni opisi i izrazi 30 godina ponašanja političkih elita u Hrvatskoj. 

Nije loše smijati se na račun političara i politike, naročito onih najgorih aspekata, to je zdravo za demokraciju kao što je inače zdravo smijati se u životu. No s kandidatom Milanom Bandićem taj smijeh u sebi ima i dozu gorčine.

Kandidat Milan Bandić želi potaknuti građane na akciju

Naime, Juričan se od navedenih europskih primjera razlikuje po tome što on nije ograničen na puko parodiranje forme i sadržaja politike, nego želi svojom intervencijom u predsjedničku kampanju ipak proizvesti neki transformacijski moment ili impuls u svojoj publici. U nama, građanima Republike Hrvatske.

Kampanja kandidata Milana Bandića se provodi zbog publike, koja je također na meti. Kandidat Bandić ne tretira građane kao nevine u vlastitoj propasti, nego proziva i ismijava hrvatsku inertnost, pokornost, spremnost na sudjelovanje u korupciji ili okretanje glave, credo “ne bih se štel mešat”, podanički mentalitet. Tražeći odgovornost i od tzv. malih ljudi, od običnih građana, on im poručuje da oni imaju moć proizvesti promjene. Moć koju ne koriste. 

Slično funkcionira i Juričanovo, odnosno Bandićevo sasipanje istina u lica vodećih predsjedničkih kandidata i vlasti uopće, uključujući i premijera i predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića, formalno najmoćnijeg političara u državi. On im govori ono što zaslužuju čuti i što jesu, no time otvara i pitanje zbog čega im to ne govore hrvatski građani. Zbog čega šutite, pita kandidat Milan Bandić.

Što bi za Milana Bandića bila pobjeda?

Uspjeh kampanje predsjedničkog kandidata Milana Bandića stoga ne ovisi o tome hoće li doista pobijediti na izborima, pa ni hoće li ući u drugi krug, nego kakvu će reakciju kod birača proizvesti njegove poruke, intervencije i akcije.

Najbolnija istina koju kandidat Milan Bandić otkriva jest da sustav nije nedodirljiv, da političke elite funkcioniraju kao stečajni upravitelji koji pune vlastite džepove i da na vlasti opstaju ne zato što su snažni ili opasni nego zahvaljujući pokornosti naroda koji iz apatije ili kukavičluka ne ruši, iako može, takav pljačkaški i destruktivni sistem.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala