FOBIJA kod djeteta može se razviti zbog različitog neugodnog iskustva. Ugriz ose ili pčele na kampiranju, prema priči jedne mame u The New York Timesu, eskalirao je u situaciju da dijete nije htjelo jesti ako čuje zvuk ose, a kasnije nije htjelo izići iz kuće do automobila ako ga roditelji ne ponesu. Što savjetuju dječji psiholozi?

Morate razumjeti strah kod svog djeteta

Specifična fobija rješiv je anksiozni poremećaj koji djeca mogu razviti. Općenito, fobije izazivaju pretjeran i nekontroliran strah od predmeta ili situacije koji su toliko intenzivni da narušavaju normalan život.

Kad dijete ima fobiju, njihov instinktivni odgovor „bori se ili bježi“ potiče pretjeran osjećaj straha i opasnosti. Djeca mogu razviti fobije od bilo čega: pčela, pasa, igala, mraka, visine, glasnih šumova, pa čak i gumba, a istraživanja sugeriraju da ih doživi čak 9% djece i adolescenata (udio se znatno povećava ako se u obzir uzmu i manje ozbiljni slučajevi). Djeca mogu razviti fobije iznenada, često potaknute zastrašujućim iskustvom ili polako s vremenom, što je kasnije teže shvatiti.

Smirite ih pa ih vratite na događaj ili predmet straha

Prvo: pomozite im da se osjećaju sigurno.

"U početku je potrebno da imate empatije i da ih podržite", rekao je Thomas Ollendick, doktor psihologije i direktor Centra za istraživanje djece u Virginia Techu.

"Pokušajte shvatiti dijete i prihvatite ono što osjeća." U tom trenutku cilj je da pomognete vašem djetetu kako bi se smirilo jer se ono osjeća stvarno jako preplašeno.

Kada se vaše dijete smiri, počinje pravi posao. Pogledajte s njim ponovno taj trenutak.

Saznajte što im je rekao njihov razum", predložio je psiholog Tamar Chansky. Boji li se vaše dijete da će umrijeti ako ga pas ugrize ili da će mu otpasti ruka ili noga? Djeca mogu imati prilično nestvarne ideje o tome što će se dogoditi, a vaš je posao lagano ispraviti njihove zablude. Pokušajte, također, shvatiti čega se točno vaše dijete boji. Jesu li to svi psi ili samo određena vrsta psa? Tama ili noć? Važno je da saznate izvor njihovog straha kako biste mogli prijeći na sljedeći korak.

Otkrijte, nemojte izbjegavati

Roditelji se često nađu u ovoj fazi, ali se tada spotaknu: počinju prihvaćati strah svog djeteta, što je potpuno razumljivo. Ako vidite da vaše dijete vrišti kada vidi štene koje živi iza ugla, naravno da ćete početi izbjegavati tu kuću, iako vam je na putu do vaše kuće ili stana kada se vraćate iz prodavaonice. Međutim, to će samo pogoršati stvari.

"Kad imam obitelj s djetetom koje ima fobiju, oni katkad uđu i kažu: "Srećom, nismo imali susrete sa psima ovaj tjedan", a ja kažem: "Nažalost! Praksa je ono što će pomoći", rekao je dr. Chansky.

To ne znači da treba prisiljavati svoje dijete u zastrašujuću, ili još gore, situaciju opasnu po život. Na primjer, nikada nije dobra ideja da se baci u bazen dijete koje se boji vode, a kako bi se "naučilo" plivati. Ono je tada prestravljeno i nepovjerljivo prema vama, a to nije dobro, ni za njega, ni za vas.

Ono što biste trebali napraviti umjesto toga razgovor je s djetetom i postepeno izlaganje i razlaganje onoga od čega se boji. Cilj je izložiti dijete pogledu na izvor straha na načine koji ga neće strašiti kako bi svom mozgu mogao slike fobije zamijeniti mirnijim i racionalnijim slikama.

Kako djetetu postaje ugodnije, polako pojačajte njegovo izlaganje sve više i više, i hvalite ga, navodi dr. Ollendick.

Katkad možda nećete moći sami ublažiti strahove svog djeteta i morat ćete potražiti pomoć terapeuta, specijaliziranog za anksioznost kod djece. Doktor Ollendick rekao je da, ako se fobija vašeg djeteta često javlja (barem jednom dnevno), intenzivno (uzrokuje da vaše dijete potpuno izmakne kontroli) ili dugo traje (njihov strah ostaje akutan satima), tada stručna pomoć može biti opravdana. U konačnici, ako fobija zaista narušava život vašeg djeteta i ne možete je riješiti, potražite stručnu pomoć.

Vaše dijete može svladati fobiju, ali to ne znači da će voljeti predmet fobije. Rachel Busman, doktor kliničke psihologije i direktor Centra za anksiozni poremećaj pri Institutu za dječji um, rekla je da je važno naučiti djecu da je potpuno normalno brinuti se o nečemu, a istovremeno to tolerirati.

"To ne znači da morate voljeti zubara ili pse", rekla je Busman, "ali vjerojatno možete proći pored psa na ulici ili posjetiti zubara i preživjeti."

Nadgledajte sebe

Još jedna stvar. Ako vaše dijete ima fobiju ili vam se čini povučeno na druge načine, obratite pažnju na načine na koje biste mogli nenamjerno poticati taj strah. Katkad roditelji prenose poruku: "Ne možeš se nositi s onim što je vani", objasnila je dr. Busman, a to će samo povećati njihovu anksioznost.

Primjer može biti roditelj koji zna da je dijete nervozno u prisutnosti pasa, a zatim hrani njegov strah govoreći: "Oh, gle, to je psić! Bojiš li se? Želiš li se vratiti u kolica jer je pas veliki?" Ili situacija kada roditelj ostavlja dijete u vrtiću uz rečenicu: "Bojiš li se da će ti mama danas nedostajati?"

Ova vrsta komunikacije zapravo je nesvjesno sugeriranje da se djeca trebaju bojati i da mi kao roditelji nemamo vjere da će moći sami upravljati situacijom.

Ako ste skloni ovakvom načinu razgovora, pokušajte zastati prije nego što progovorite i preokrenite svoje misli.

"Vodite se radoznalošću, a ne strahom", predložila je dr. Busman. Možete reći: "Provedi super vrijeme u vrtiću! Što misliš, što ćeš danas raditi?" Tako nećete pripremiti svoje dijete da se boji, već ga pripremate da bude zainteresirano i uzbuđeno, a šaljete mu i signal da imate povjerenje u njega.

Što više pokažemo svojoj djeci da vjerujemo u njih, to će nam više pokazati što mogu napraviti.