ZABRANA izvoza pšenice se posljednjih dana sve više spominje jer je rat u Ukrajini doveo do velikog rasta njene cijene na svjetskom tržištu. Cijena pšenice se popela i poviše 400 dolara po toni, što čini rast od 65 posto tijekom ove godine.

Neke zemlje su već najavile zabranu izvoza pšenice. Osim Ukrajine, za koju je to razumljivo zbog ratne situacije, isto će napraviti Srbija i Mađarska, a vjerojatno i Bugarska. 

Visoka cijena pšenice je ponukala mnoge u Hrvatskoj da zagovaraju istu politiku. Saborski zastupnik Domagoj Hajduković je jedan od prvih političara koji su se javno izjasnili za zabranu izvoza pšenice.

"Zbog činjenice da ne znamo koliko će potrajati rat u Ukrajini i već najavljenih poremećaja u opskrbnim lancima hranom, možda je trenutak ozbiljno razmisliti o zabrani izvoza žita kako bi osigurali dovoljne količine za vlastitu upotrebu (Hrvatskoj treba 450.000 tona godišnje) i također razmotriti i zabranu izvoza kukuruza koji je potreban za prehranu stoke", izjasnio se Hajduković u statusu na Facebooku.

Glupo je zabraniti izvoz da bi se kasnije subvencioniralo

No za takve politike nema potrebe iz jednostavnog razloga što je Hrvatska više nego samodostatna u proizvodnji žitarica, posebno pšenice i kukuruza. Hrvatska je u 2021. proizvela 2.2 milijuna tona kukuruza i 936 tisuća tona pšenice, od čega je više od pola izvezeno. Cijene pšenice već godinama rastu.

Čemu zabranjivati izvoz u vremenu kada je cijena na svjetskom tržištu ekstremno visoka i time praktički zabranjivati poljoprivrednicima da zarade? Posebno je to apsurdno u situaciji kada će za sljedeću sezonu rast cijena goriva jako podići trošak sjetve i žetve, a rast cijene plina, koji je ključan u proizvodnji umjetnih gnojiva, dodatno će podignuti troškove proizvodnje.

Apsurdna je ideja da se, kada se može očekivati toliko velik rast troškova u ovoj godini, zabrani poljoprivrednicima zarada na svjetskom tržištu. Još je apsurdnije to što će ti poljoprivrednici moliti državu i lobirati za dodatne subvencije, iako je poljoprivreda najviše subvencionirana djelatnost u državi, zbog tih poskupljenja.

Ako im se zabrani izvoz, onda će imati i jak argument za traženje dodatnih subvencija. Država im je zabranila da dodatno zarade pa se treba odužiti tako da im pokrije troškove. Prelijevanje iz šupljeg u prazno - država im zabranjuje da zarade, ali im nadoknađuje troškove.

Pod "država" se misli na one koji plaćaju porez u državni proračun, točnije oni koji plate više poreza u proračun nego što iz proračuna dobiju. A u Hrvatskoj je takvih jako malo, toliko malo da ih se može nazvati neopjevanim herojima koji cijelu državu drže na svojim ramenima.

Ni Hrvatska ni EU ne ovise o pšenici iz Rusije i Ukrajine, one većinom svoju pšenicu izvoze u Afriku

Europska unija je najveći svjetski proizvođač pšenice i proizvede između 120 i 140 milijuna tona godišnje. Ali iako je veliki proizvođač, oko 90% uroda potroši sama. Također je četvrti svjetski proizvođač kukuruza, nakon SAD-a, Kine i Brazila.

Na Ukrajinu i Rusiju otpada više od četvrtina svjetskog izvoza pšenice, ali uglavnom se radi o pšenici loše kvalitete i ne izvozi se u Europsku uniju. Izvozi se u zemlje poput Egipta, Turske, Bangladeša, Nigerije, Indonezije i Filipina.

Europska unija stoga kao cjelina ne može ostati bez pšenice zbog Ukrajine i Rusije jer je odande nije ni uvozila. Stvarati paniku oko navodnog manjka pšenice i kukuruza u toj situaciji je u najmanju ruku neozbiljno i bez temelja.

Zanemaruje se i činjenica da Europa nije jedini kontinent na kojem se sije pšenica. Ljude čak iznenadi podatak da je drugi najveći izvoznik pšenice u svijetu Kanada, na koju baš i ne pomislimo kada se raspravlja o zlatnim poljima pšenice. No prošla godina je bila loša za urod kanadske pšenice.

Šesti najveći izvoznik je daleka Australija. Tu je žetva 2021. bila iznadprosječno dobra, a očekuje se i da će sljedeća žetva biti rekordna. Ono što je potencijalni problem je udaljenost same Australije, tj. prijevoz pšenice, posebno pošto su svjetski logistički lanci posljednje dvije godine u kaosu.

Sedmi najveći izvoznik u svijetu je Argentina, koja je isto imala rekordan urod. Argentina pak ima kvote na izvoz mnogo poljoprivrednih proizvoda, pa tako i pšenicu. Kako je urod rekordan, a cijena na svjetskom tržištu ekstremno visoka, onda je za pretpostaviti da će država dopustiti dodatan izvoz jer je kvota već ispunjena.

Kanada, Australija i Argentina su odgovorne za četvrtinu svjetskog izvoza pšenice i dodatnim količinama donekle mogu nadomjestiti gubitak ruske i ukrajinske pšenice za svjetsku ekonomiju. To za EU predstavlja problem zbog rasta cijena kruha i ostalih prehrambenih proizvoda, no u Africi bi moglo predstavljati pitanje života i smrti, tj. gladi.

Afrika je u poljoprivredi, kao u mnogočemu drugome, neiskorišteni potencijal. Prinosi po hektaru su još uvijek niski, a upotreba umjetnih gnojiva i drugih modernih metoda poljoprivredne proizvodnje jako ograničena.

Ne treba strahovati od gladi u Hrvatskoj

Jedan od razloga zbog kojih neki panično reagiraju po pitanju opskrbe hranom je dojam da u svijetu ima sve više ljudi, a sve manje hrane. To jednostavno nije točno.

Da, ljudi je sve više, ali je i sve više hrane. Broj gladnih, apsolutno i relativno, drastično pada desetljećima. Prosječan dnevni unos kalorija po osobi se povećao u cijelom svijetu, čak i u Africi. Početkom 21. stoljeća je u svijetu bilo pothranjeno 13.60 posto ljudi, a 2018. tek 8.8 posto. U Africi je postotak pothranjenih pao s 27.60 posto početkom stoljeća na 21.40 posto 2017. U svijetu je danas ukupno oko 170 milijuna ljudi manje pothranjeno nego prije dvadeset godina.

Prosječan stanovnik Afrike je 1990. unosio 2100 kalorija hrane, a 2018. 2332 kalorije. U Hrvatskoj je kalorijski unos 1992. iznosio 2312 kalorija, manje nego danas u Africi, a 2018. 3074 kalorije.

Urod svih poljoprivrednih proizvoda, pa tako i pšenice i kukuruza, strahovito se povećao posljednjih desetljeća. Primjerice, od 1961. se urod žitarica po hektaru u svijetu utrostručio, brže nego što je rastao broj stanovnika.

Urod žitarica (pšenica, kukuruz itd.) u Hrvatskoj je 1992. bio manji od 4 tone po hektaru, a do 2018. je narastao na gotovo 7 tona po hektaru. Gledajući samo pšenicu, urod po hektaru je 1992. iznosio 3.9 tona, a 2018. 5.4 tone. Urod kukuruza je pak narastao s 4.15 tona po hektaru 1992. na 9.12 tona 2018. Naravno, rast nije neprestan i postoje oscilacije, ali posljednjih godina Hrvatska bilježi rekordan urod pšenice.

Strahovi o nestanku pšenice u državi koja je dio najvećeg svjetskog tržišta pšenice (EU) su sasvim neutemeljeni. Hrvatska ne samo da ima dovoljno pšenice i kukuruza nego ih proizvodi dvostruko više nego što joj treba da bi prehranila vlastito stanovništvo.

Zabrana izvoza je praktički zabrana poljoprivrednicima da zarade na visokoj cijeni u svijetu, što će im biti velika pomoć zbog rastućih troškova proizvodnje uslijed rasta cijene goriva i umjetnog gnojiva. Ideja da se zabrani zarada kako bi je se jednog dana moralo subvencionirati zbog rasta troškova je budalaština.

Cjenovni mehanizam se ne može slomiti, a pokušaji njegovog zaustavljanja stvaraju ogromne probleme u budućnosti.