U BAHMUTU se trenutno vode najžešće bitke u Ukrajini. Bitka za ovaj grad u Donjecku traje od sredine ljeta, a 90% stanovnika grada i okolice je izbjeglo. Međutim, oko 8000 stanovnika ostalo je u gradu pod neprekidnom vatrom.

Dvije osobe iz Bahmuta, koje su napustile svoje domove kako bi pobjegle od ruske invazije, opisale su za Ukrajinsku pravdu kako stanovništvo preživljava granatiranja.

"Prijatelju granata pala na kuću, srušena je zgrada u kojoj živi moja sestra"

Središte Bahmuta gotovo je potpuno uništeno i spaljeno do temelja. Tetjana je napustila Bahmut u ožujku, ali su mnogi njezini prijatelji i poznanici ostali. Pričaju joj o situaciji u rodnom gradu.

"Kuće većine mojih prijatelja su pogođene i tamo je gotovo nemoguće živjeti. Ljudi su doslovno postali beskućnici", kaže.

"Mnoge kuće mojih rođaka su pogođene. Projektil je nedavno pogodio kuću jednog mog prijatelja. Srećom, prijatelj se skrivao u podrumu. Osjetio je vrlo snažan udarac. Ispostavilo se da je to bila raketa Grad, ali nekim čudom nije eksplodirala. Međutim, zgrada je teško oštećena: čak i podrumski strop.

Moj prijatelj je osim kuće u granatiranju izgubio i svoj posao. A jedan od projektila pogodio je kuću njegove majke i uništio cijelu kuhinju. Raketa je pala na zgradu u kojoj živi moja sestra. Urušilo se nekoliko katova, izbio je velik požar, razbijeni su prozori. Svi oni su u različitim dijelovima grada. Drugim riječima, ruske snage pucaju posvuda."

"Napadaju bez prestanka"

Tetjana kaže i da je trgovački centar u središtu grada, koji se nalazi u blizini gradske vijećnice, uništen. Željeznička stanica također je potpuno uništena, škole i bolnice su oštećene. Većina infrastrukture i kuća je bombardirana.

"Neprijateljske bombe padaju redovito. Građani su u proljeće za vrijeme granatiranja čak radili u svojim vrtovima, a sada u istim okolnostima odlaze po vodu. Rusi napadaju grad teškim topništvom, Gradovima. Napadaju bez prestanka. Pauze između napada su toliko kratke da ljudi jedva imaju vremena pretrčati iz jednog podruma u drugi kako bi podijelili hranu. Mnogi muškarci s kojima sam radila sada služe u ukrajinskim oružanim snagama, brane našu zemlju", kaže Tetjana.

Jedina podrška sada u Bahmutu je Centar nepobjedivosti. Tu se stanovnici mogu ugrijati, jesti, napuniti mobitele i nazvati obitelj. Ali osim toga, u gradu uglavnom nema komunikacije.

U Bahmutu nema struje, plina, grijanja i vode od travnja 2022. Ljudi žive u podrumima i rijetko izlaze. Hranu kuhaju na štednjacima koje donose volonteri. Ljudi koriste peći da bi se ugrijali.

Ne rade trgovine i ljekarne, nedostaje hrane

Već dugo nijedan supermarket u gradu ne radi, otvoreno je samo desetak malih trgovina diljem Bahmuta. Usporedbe radi, prije rata u gradu je bilo gotovo 600 trgovina. Ne rade ni ljekarne. Samo je jedna uspjela "preživjeti", međutim nedostaje joj mnogo lijekova. Hrana, lijekovi i higijenski proizvodi dostupni su u Bahmutu samo u obliku humanitarne pomoći.

"Ljudi donose žitarice, variva, konzerve. Međutim, veliki je problem s kruhom. Situacija s hranom bila je komplicirana još u ožujku, a i tada su stanovnici Bahmuta podržavali jedni druge koliko su mogli. Oni koji su imali hranu stavljali su ju u vreće i iznosili van, ostavljali pored kuća, a oni kojima je trebala hrana uzimali su te vreće.

Situacija s pitkom vodom je teška. Dovozi se kamionima, ali se ta voda prije mora prokuhati. Osim toga, stajanje u redu za vrijeme granatiranja je izuzetno opasno. Volonteri nisu uspjeli dostaviti vodu mom prijatelju u jednom od okruga Bahmuta. Zbog toga su se ljudi nekako izvukli iz svojih skloništa i brzo otrčali u drugi podrum po vodu", rekla je Tetjana.

Preko 100.000 ljudi živjelo je u Bahmutu prije 2014. godine. Oko 70.000 stanovnika živjelo je u gradu prije invazije u veljači. Trenutno ih je samo 8000.

"U početku je moja majka odlučila ostati u Bahmutu. Ona ima 83 godine i lošeg je zdravlja. Stvarno je vjerovala da će sve ovo ubrzo završiti. Susjedi su joj pomagali nekoliko mjeseci. Donosili su joj kruh, kefir, razne namirnice. Jako sam im zahvalna na tome! No, situacija je svakim danom bila sve teža, a u lipnju više nije mogla izdržati. Volonteri su je odveli", rekla je Tetjana.

"Za kćer je odlazak na početku bio avantura, a onda je postalo stvarno"

Lilia Dudnik, još jedna stanovnica Bahmuta, napustila je grad sa svojom kćerkom početkom travnja, odmah nakon što su vlasti upozorile da će se situacija u Donbasu uskoro zahuktati. Gdje prenoćiti bio je veliki problem s kojim su se suočili pri izlasku iz grada.

Hotelske sobe u svakom gradu već su bile zauzete. Velika navala je bila i na privatne apartmane. Lilia je nekoliko puta ostala i bez apartmana koji je već rezervirala, jer je netko drugi stigao prvi. Ostala je u Čerkasima nakon što je proputovala nekoliko gradova. Zajedno sa svojom devetogodišnjom kćeri sada živi kod prijatelja.

"Naravno da je djetetu teško. U početku je naš odlazak za nju bio kao avantura, zanimljivo putovanje. A onda, kada je postalo jasno da je sve to stvarno i da se možda više nikada nećemo vratiti kući, postalo je tužno. Znam da su neki prozori na našoj kući razbijeni. Ali ne znam što će biti dalje. Bilo je trenutaka kada smo plakali svaku večer. Sada živimo u 'pripravnosti', čekajući pobjedu. Trudimo se ne misliti o lošim stvarima, više o dobrima", rekla je Lilia.

Lilia radi kao volonterka i aktivno pomaže drugim prognanicima. Godine 2014., kada su Rusi napali Donjecku oblast, Lilia i njezini kolege morali su preseliti Udrugu za preporod i razvoj iz Horlivke u Bahmut. Udruga se zatim preselila u Čerkase i tamo je ostala od veljače.

"Radimo sa svim dobnim skupinama, od djece do starijih osoba. Organiziramo sajmove, psihološke terapije za djecu gdje mogu slikati, kipariti i plesti. Organiziramo izlete u muzeje i razne izložbe za tinejdžere i odrasle.

Također smo proveli važno istraživanje o izgledima za raseljene osobe. Mi na temelju ovog istraživanja dajemo preporuke tijelima lokalne samouprave kako bi shvatili da su prognanici resurs. Drugim riječima, raseljena osoba nije samo teret koji 'dođe u tvoj grad' i kojemu zajednica domaćin treba pronaći smještaj i pružiti humanitarnu pomoć. Ne. Ljudi imaju profesije, vještine, znanja i iskustva. Svatko od njih može biti uključen u vrijedan posao", rekla je Lilia Dudnik.