SPLITSKI avanturist Jurica Galić Juka posjetio je Siriju. U 26 dana obišao je Jordan, Siriju i Libanon, prešao preko 5500 km i posjetio točno 117 povijesnih lokaliteta. U Siriji je od toga proveo 11 dana.

"Bit mojih putovanja zadnjih 12 godina je dokumentiranje povijesti i običaja raznih naroda diljem svijeta, posebice drevnih civilizacija. A Sirija zasigurno spada u sami vrh te priče. Ona je uz Irak i jugoistočnu Tursku kolijevka civilizacije, dio mezopotamskog tzv. Plodnog polumjeseca i ima barem dva grada koja spadaju u kategoriju najstarijih u kontinuitetu gradova na svijetu. Sirijski predstavnici u toj laskavoj kategoriji su Damask i Alep, oba grada naseljena najmanje 6000 godina. Tako da je razumljiv razlog mog dolaska u Siriju", priča nam Juka.

Galerija

Bio je ovo njegov prvi posjet Siriji. U toj državi je rat buktio od 2011. do završetka velikih sukoba krajem 2019. godine.

"Procedura za ulazak je jednostavna ako imate vodiča ili agenciju koja će garantirati za vas i srediti vam vizne papire prije vašeg dolaska. Na strance gledaju s velikim simpatijama i trude se biti dobri domaćini. Što se pripreme tiče, preporučujem samo da se oboružate živcima zbog stalnih zaustavljanja i kontrola na vojnim punktovima između gradova (a često i po samim gradovima)", prepričava svoja iskustva.

"Rijetko tko prosi, a osjećao sam se sigurnije nego u većini europskih ili američkih gradova"

Sirijce će prvenstveno pamtiti po, kaže, gostoljubivosti, ponosu te osjećaju sigurnosti koji su mu pružili.

"Sirijci su jako gostoljubivi, ali i ponosni ljudi. Pod sankcijama su. Pola države im je srušeno. Ali ako me pitate ima li u Siriji siromašnih, odgovorit ću vam da ima. I to puno. Ali to nisu prizori jadnih ljudi kakve danas možete susresti npr. diljem Amerike, pa čak i u najpoznatijoj ulici u Hollywoodu gdje spavaju u kartonskim kutijama ili šatorima. Ne, Sirijci su ponosni i na njima možete vidjeti da su slabijeg imovnog stanja tek po dotrajaloj odjeći ili autu", objašnjava.

U zemlji se, kao stranac, osjećao jako sigurno.

"Rijetko tko prosi, a cijeli boravak u Siriji me nitko na ulici nije pitao novac, što je rijetkost na putovanjima. Što se sigurnosti tiče, dojma sam da sam bio sigurniji na ulicama Damaska nego u predgrađu većine europskih ili američkih gradova. Primjerice, sjedio sam na najvećem suku (tržnici) u Damasku zvanom Al-Hamidiyah i pio svoj čaj. Pored mene je prolazilo na tisuće ljudi koji su razgledavali ili prodavali svoje proizvode. Meni je pola sata na stolu bio mobitel i fotoaparat, dok je na suprotnoj stolici stajala moja torba sa svom vrijednom fotoopremom, putovnicom i gotovinom za cijelo putovanje. Niti u jednom trenutku nisam pomislio da će netko pokušati ukrasti nešto od toga. A nisam ni naivan, ni neiskusan putnik", prisjeća se.

"Tako da ću ih pamtiti po sigurnosti koju nisam osjetio ni u nekim europskim gradovima poput Bruxellesa ili Pariza. No moram biti objektivan i zbog sveprisutne korupcije državnog aparata. Nagledao sam se na stotine 'rukovanja' prilikom kojeg su ljudi iz raznoraznih razloga bili primorani 'neprimjetno' državnog službenika 'nagraditi' s nešto novca. Bez obzira radi li se tu o cariniku, vojniku na kontrolnom punktu ili čuvaru muzeja. Pojava koja je, na žalost, potpuno normalna u današnjoj Siriji", dodaje.

"Naljutio sam se kad sam vidio što je napravljeno hramu starom 2000 godina"

"Nisam imao niti jednu opasnu situaciju. Nailazio sam čak i na oklopna vozila s oznakom Z. Najteže mi je bilo u antičkoj Palmiri. Grad je nekoć imao 50 - 60.000 stanovnika i barem 4 - 5 hotela s pet zvjezdica. Jako su dobro živjeli od turizma prije rata. Danas u Palmiri ne živi više od 5000 stanovnika i to u potpunom siromaštvu i beznađu. Hoteli su spaljeni, isto kao i arheološki muzej. Barbarima ISIL-a nije bilo dovoljno što su uništili grad, već su u zrak digli i većinu antičkih lokaliteta pod zaštitom UNESCO-a", kaže.

"Primjerice, potpuno su uništili Belov hram star 2000 godina i znatno oštetili rimsko kazalište - ne gladijatorsku arenu, već kazalište - na čijem antičkom podiju su sjekli glave stanovnicima Palmire. Tu sam se naljutio, počeo psovati i razmišljati o tome koliko smo nazadovali kao vrsta kada ubijamo ljude na mjestu gdje se prije 2000 godina gledala neka antička komedija ili tragedija", kaže. 

"Kao ljubitelja povijesti me jako pogodio svaki geler u antičkom stupu Palmire, ali najviše sudbina arheologa Khaled al-Asada, osamdesetogodišnjaka koji je cijeli život posvetio istraživanju Palmire. Odbio je napustiti muzej i kada su ISIL-ovci zauzeli grad u svibnju 2015. godine. Zlikovci financirani od strane lažnih moralista i pod izlikom iskrivljenja temeljnih vrijednosti islama, starog arheologa su živog spalili, a odsječenu mu glavu naboli na kolac pred muzejem kojem je ostao vjeran do svog tragičnog kraja. E na tom mjestu nisam mogao zadržati suze i bijes. U čast gospodina Khaleda sam minutu šutio, naklonio mu se i otišao pun gorčine dalje", objašnjava nam.

Obišao je gotovo sve bitne lokalitete Sirije osim krajnjeg sjevera koji je pod kurdskom autonomijom.

"Linija kretanja mi je bila Damask, Palmira, Hama, Alep, Latakija, Tartus, Homs, Maloula i Bosra. Dokumentirao sam 31 lokalitet od kojih su na mene najveći dojam ostavila tri: Palmira, križarska utvrda Kerak Des Chevaliers i rimsko kazalište u Bosri", priča.

Najveća zabluda o Siriji

Pitamo ga što bi istaknuo kao najveću zabludu o toj zemlji, nakon što ju je imao priliku upoznati.

"Najveća zabluda je da smo 'mi ovakvi', a 'oni onakvi'. Ne, dame i gospodo. Kada shvatimo da smo svoju vjeru, nacionalnost, izgled i sklonosti naslijedili tek pukom slučajnosti rođenjem te da su se karte sudbine mogle potpuno drugačije izmiješati, tek tada će nestati ono 'mi' i 'oni'. Ne postoje 'mi' i 'oni', već samo dobri i loši ljudi... No, dobro, na stranu moja gledište koja će većina ljudi ionako popljuvati kada ovo pročita. Nadodao bih nešto što je puno shvatljivije. Predratnu Siriju se može usporediti s predratnom Jugoslavijom, pa čak i sirijskog predsjednika Asada s Titom. Naime, obje su države imale sličan broj stanovnika. Sirija nešto manje, oko 22 milijuna, i obje su na čelu države imale autokratske vođe. Pa kako su onda živjeli Sirijci? Pa kažem vam, kao i mi nekada", odgovara Juka.

"Obje države su nekome bile majka, a nekome maćeha, ali slobodno se kretalo, radilo, povoljno stanovalo, liječilo, turisti su dolazili, a kao sekularna država građani Sirije su uživali u brojnim kazalištima, klubovima i restoranima. Naravno, kao što se događalo i u sličnoj državi s puno naroda i vjera - Jugoslaviji, nekima su bili namijenjeni i zatvori", dodaje.

Osvrnuo se i na trenutnu političku situaciju.

"Pitao sam diskretno najmanje 12 ljudi što misle o Asadu. Do jedan se izjasnio izrazito pozitivno o njemu i nisam imao dojma da su govorili iz straha i nepovjerenja. No pitao sam ljude isključivo na području 70% države koju kontrolira Asad. Prekratko sam boravio u Siriji da bih u potpunosti shvatio situaciju. Postoji li uopće osoba koja bi je mogla shvatiti? Svakako bi za objektivniji zaključak bilo zanimljivo čuti odgovore na isto pitanje i ljudi koji žive na teritoriju pod kontrolom Kurda ili SDF-a (Sirijske demokratske snage). Kako god bilo, bojim se da je rat u ovoj zemlji zaista tek privremeno 'zamrznut'", zaključuje Splićanin koji svoje avanture redovito objavljuje i na YouTubeu.