ĐURO Đaković, Đuro, Bik, "onaj stari s drvenim stolcima"... Tramvaj kodnog naziva TMK 201 na zagrebačkim ulicama proveo je ukupno 51 godinu, četiri mjeseca i 21 dan. U promet je pušten davne 1974. godine, a od sutra ide u zasluženu penziju.

Svi putnici se slažu u jednom, a stariji pogotovo - falit će. Tijekom vožnje od okretišta na Črnomercu do Trga bana Jelačića, jedna starija žena počela se agresivno buniti jer stari tramvaj nema klimu, ali drugi su je ekspresno poklopili. "Vozili smo se njime cijeli život, i što nam fali", dobacila joj je putnica sa strane.

"Dopala me čast da odvezem predzadnju turu"

Raspoloženje je uglavnom u tom tonu: putnici koji već znaju vijesti nostalgično komentiraju, a oni koji saznaju u vožnji znatiželjno se raspituju. Također, dok u tramvaju nije nastala gužva više ljudi je ulovilo priliku i snimilo unutrašnjost - od ponedjeljka će prilika za to biti vrlo malo.

Dražen Deak, dugogodišnji ZET-ov tramvajac, vozi Bika na liniji 11 predzadnji dan prije odlaska u rashod. "U ZET-u radim već 31 godinu. Dopala me čast da danas odvezem predzadnju, a sutra će kolega odvesti zadnju turu", objašnjava.

"Ljudi ga slikaju cijelom trasom"

"Razlika između Đure Đakovića i novih tramvaja je jako velika. On je poslužio svrsi svih ovih godina, građani su ga prihvatili i to je to. On će u mirovinu, i ja ću za par godina za njim", šali se Deak.

Iako kaže da njemu nakon toliko vožnji neće nedostajati, Deak je uočio da su sugrađani nakon vijesti o umirovljenju itekako počeli reagirati. "Ljudi slikaju cijelom trasom, nevjerojatno. Nisam to prije primjećivao, a sad kad ga vozim svako malo netko blica", kaže.

Đuro je danas zastario u mnogim aspektima, pa se tako mnogi žale na nedostatak klime, uska vrata i visoke stepenice. S druge strane, kako navode u ZET-u, bio je u svakom smislu udobniji i prostraniji od svojih prethodnika.

"Skoro nikad se nije kvario"

Dražen Bijelić, također vozač i autor knjige Tramvaj u Zagrebu 1891.-2011., tvrdi kako mu je najveći nedostatak to što nema klimu, ali navodi i njegove brojne prednosti. "Gotovo se nikad nije kvario. Tramvaj velikog kapaciteta - u zlatnim godinama vukao je po dvije prikolice. To je bio najveći tramvaj do dana današnjeg koji je išao po zagrebačkim ulicama", objašnjava.

Kako kaže, mlađi vozači koji su se učili voziti na niskopodnim tramvajima starog Đure se pomalo boje zbog drugačijeg upravljanja: "Sam princip vožnje je fizički zahtjevan jer morate paralelno upravljati s tri komande - ima i nožna komanda, i desna ruka i lijeva ruka. Tako da se traži malo veći napor i malo veća koncentracija."

Bijelić se slaže kako je teško voziti bez klime ljeti, ali ne skriva sentimentalnost: "Slika tog dizajna koji je preuzet od starijeg tipa 101, ona se nekako uvukla u sliku grada. Često su ti tramvaji korišteni i na raznim plakatima, razglednicama..."

"Odigrao je važnu ulogu"

"Tako da je postao svojevrsni simbol gradskog prizora. Sad kako se broj njih smanjuje, sutra je zadnja vožnja, polako silazi s dnevne slike grada. Zamijenit će ga neki drugi tipovi, odnosno već ga zamjenjuju ovi niskopodni tramvaji. Ali eto, odigrao je važnu ulogu služeći više od pola stoljeća", dodaje.

Anegdote? "Kad sam počeo raditi, bilo je dosta loših pruga pa se ljuljao, kao brod. Sjećam se na nekim dionicama u Vlaškoj ili u Zvonimirovoj, ljudi su se bojali da će se prevrnuti. Tramvaj se baš jako ljuljao. Nije to bilo realno opasno, ali je bilo prilično neugodno. Kad bi se netko vozio tom dionicom, a da nije svakodnevno tamo, onda mu je to bilo dosta traumatično", prisjeća se Bijelić.

"Završila je u oblaku dima i pijeska"

"Također, taj tramvaj ima uređaje za puštanje pijeska ispod kotača. Svaki tramvaj zapravo ima pjeskare, kako bi se na klizavoj pruzi moglo povećati trenje. Jednom prilikom se začepio odvod pijeska iz kutije na tračnicu, ali je uređaj koji inače tjera pijesak van, počeo pijesak izbacivati u putnički prostor umjesto dolje", nastavlja.

"Jedna žena je sjedila na toj stolici i kad sam počeo puštati pijesak, ona je cijela završila u oblaku dima i pijeska! Izgledala je kao da sjedi na raketi, počela je vrištati, nije znala što se događa. Na kraju je dobro završilo, nije se ništa strašno dogodilo. Samo je izgledalo malo nadrealno", smije se.

Bez obzira na sve uspomene, za nekim stvarima Bijelić neće žaliti - pogotovo ljeti. "Glavna ručica za upravljanje je od aluminija. Znala se toliko užariti od sunca i struje da se nije mogla normalno držati u ruci. Onda smo znali na okretištu skinuti tu ručicu, demontirati je, pa smo je nosili u WC pod pipu hladiti", prepričava doživljaje koji od ponedjeljka postaju prošlost.

"Pola ih je iskorišteno za moderniziranu varijantu"

Ipak, ako se netko i propusti provozati u Biku ovaj vikend, moći će to napraviti na muzejskoj liniji 21, koju je ZET uveo prošle godine. Također, dio TMK 201 i dalje živi u Končarevom modelu TMK 2100 iz devedesetih.

"Bikova je bilo 30 komada u Zagrebu. Od tih 30 komada, 15, odnosno pola, je iskorišteno za ovu moderniziranu varijantu. Ta vozna postolja su demontirana, stare karoserije su bačene, a vozna postolja su završila na tipu 2100 koji danas normalno vozi gradom", objašnjava Bijelić.

"Dakle, dio njih je i dalje živ. To je zanimljivo - sve još uvijek funkcionira, sve je u biti isto. Identične vozne karakteristike, isti motori, isti zvuk motora. Samo što je gore karoserija drugog oblika. I po tradiciji, na kraju nisu stavili klimu! Tako da je u tom tramvaju 2100 jednako neugodno i vruće kao što je bilo i u Bikovima", zaključuje kroz smijeh.