IRAN računa na to da može nadživjeti Sjedinjene Države i Izrael, ne vojnom pobjedom, već pretvaranjem rata u natjecanje u izdržljivosti. Strategija Teherana je jasna: lansirati bespilotne letjelice i projektile, presjeći ključne energetske rute i dovoljno snažno uzdrmati globalna tržišta kako bi Washington bio prisiljen prvi popustiti.

>> Razvoj događaja pratite na Indexu

Unatoč šoku zbog američko-izraelskih napada i gubitku ključnih ljudi, Korpus čuvara islamske revolucije (IRGC) - koji je dugo bio glavni zaštitnik Islamske Republike - čvrsto drži kontrolu, upravlja bojištem, provodi unaprijed pripremljene planove za izvanredne situacije te diktira strategiju i ciljeve rata.

U pitanju opstanak

IRGC je također odigrao presudnu ulogu u postavljanju Modžtabe Hameneija za vrhovnog vođu nakon što je ajatolah Ali Hamenei ubijen u početnim američko-izraelskim napadima.

"Za njih je ovo egzistencijalna borba, totalni rat", rekao je Fawaz Gerges s London School of Economics. "Vjeruju da im je opstanak doveden u pitanje. Spremni su srušiti hram svima na glavu." Alex Vatanka, viši suradnik na Institutu za Bliski istok i stručnjak za iransku politiku, dodao je: "Oni su poput ranjene zvijeri - ozlijeđeni, ali zato opasniji no ikad."

Takav mentalitet totalnog rata stoji iza iranskih eskalirajućih napada diljem Zaljeva, kojima se ciljaju energetska čvorišta od Katara do Saudijske Arabije. Time se želi postići maksimalan gospodarski poremećaj u proračunatom pokušaju da se povećaju troškovi za susjedne zemlje, Europu i Sjedinjene Države te ispita politička volja Washingtona.

Američki predsjednik Donald Trump izjavio je u ponedjeljak republikanskim zastupnicima da će se rat nastaviti sve dok Iran ne bude "potpuno i odlučno poražen", ali je predvidio da će se to uskoro dogoditi. Dodao je kako nakon završetka američke vojne operacije Teheran dugo neće imati nikakvo oružje protiv Sjedinjenih Država, Izraela i američkih saveznika.

Iscrpljući rat

Iranski izvori tvrde da je ova eskalacija bila predviđena mnogo prije nego što je rat počeo prije 11 dana. Iranski stratezi pretpostavljali su da je sukob s Washingtonom i Izraelom neizbježan te su pripremili slojevitu strategiju koja se koordinira kroz raširene vojne mreže i posredničke snage Čuvara revolucije.

Sada, s malo toga za izgubiti, Iran provodi taj plan i pretvara sukob u iscrpljujući rat s ciljem političkog i ekonomskog iznurivanja svojih protivnika. Posljedice su već vidljive i u samom Iranu.

Izbor Modžtabe za vrhovnog vođu, kažu upućeni, dokazuje dominaciju Čuvara revolucije kao onih koji odlučuju o vlasti. Prema njima, ravnoteža moći se pomaknula. Vrhovni vođa drži titulu, ali budućnost Islamske Republike, kao i autoritet samog klerikalnog vrha, sada ovise o tome mogu li Čuvari prebroditi oluju koju je pokrenula američko-izraelska kampanja.

Koliko dugo?

Međutim, ključna nepoznanica u ratu, kaže Mohannad Hage Ali, viši suradnik u Carnegie Middle East Centru, jest koliko dugo Čuvari mogu održavati svoju raketnu kampanju, koja je okosnica njihove strategije. Američki dužnosnici tvrde da je velik dio iranskog arsenala već uništen, ali regionalni izvori navode da Teheran možda još uvijek raspolaže s više od polovice svojih prijeratnih zaliha.

Ako se ta procjena pokaže točnom, Iran bi mogao nastaviti s lansiranjem projektila još nekoliko tjedana, što je vremenski okvir koji bi se mogao pokazati ključnim za Washington dok raste gospodarski pritisak kod kuće i u inozemstvu.

Doseg Čuvara revolucije proteže se i daleko izvan bojišta, jer oni preoblikuju svakodnevni život. Jedan promatrač stanja u Iranu rekao je da se roba, koja je nekoć tjednima stajala u lukama, sada carini odmah, a papirologija se rješava kasnije.

Suprotan učinak

Dužnosnici su to opisali kao pripremu za ratno gospodarstvo, čime se osigurava neometano kretanje opskrbnih lanaca pod pritiskom, dok se istovremeno učvršćuje kontrola IRGC-a nad državom i potvrđuje kontinuitet vlasti. Jednako je ključna i unutarnja stabilnost. Prema promatračima i kontaktima unutar Irana, zasad nema znakova prosvjeda, prebjega unutar elite ili pukotina u vladajućim strukturama.

Izvor iz Teherana opisao je grad koji funkcionira unatoč bombardiranju. "Prozori se tresu i danju i noću", rekla je ta osoba. "Ali život ide dalje." Trgovine i banke su otvorene, zalihe su dostupne i većina stanovnika nije napustila glavni grad.

Napadi, međutim, možda postižu suprotan učinak od onoga što su Washington i Izrael namjeravali, primijetio je. Unatoč dugogodišnjem nezadovoljstvu vladom, širi se val nacionalne solidarnosti dok napadi pogađaju infrastrukturu, a otvoreno se raspravlja o mogućnosti unutarnjih pobuna.

"Ljudi nisu spremni da se Iran raspadne", rekao je izvor. Zasad taj osjećaj možda kupuje vrijeme vodstvu. "Ne znam hoće li režim dugoročno preživjeti", dodao je. "Ali u sljedećih nekoliko tjedana neće se urušiti."

Tko će prvi popustiti?

Za stratege s obje strane, rat se sve više svodi na dva paralelna testa izdržljivosti: može li Iran nastaviti ispaljivati projektile i mogu li Sjedinjene Države i Izrael podnijeti ekonomske, vojne i političke troškove njihovog zaustavljanja.

"Veliko je pitanje tko će prvi popustiti u ovom totalnom ratu - Donald Trump ili iranski čelnici?" rekao je Gerges. Povećanjem cijena energenata i širenjem financijskih poteškoća na zapadna gospodarstva, Teheran se nada da će pritisak prisiliti SAD na povlačenje.

Opstanak kao pobjeda

Rani znakovi pokazuju da se učinci već osjećaju. Cijene nafte rastu, troškovi plina se povećavaju, a politička nelagoda u Washingtonu raste jer se ekonomske posljedice poklapaju s izborima u studenom.

Pod takvim pritiskom, Trump bi, smatra Gerges, na kraju mogao potražiti izlaz proglašavanjem pobjede, navodeći kao uspjehe ubojstvo iranskog vrhovnog vođe te uništenje iranskih nuklearnih i raketnih kapaciteta, kao i ključne vojne infrastrukture. Za Teheran bi, s druge strane, sam opstanak bio dovoljna pobjeda.

Čak i ako veći dio njegove strateške infrastrukture bude uništen, iransko vodstvo može proglasiti trijumf jer je preživjelo napad jedne od najvećih vojnih sila u povijesti. Ono što bi iz sukoba moglo proizaći jest ranjeni Iran, ali takav Iran mogao bi se pokazati jednako opasnim - i možda nepredvidljivijim - od onoga koji je u ovaj sukob ušao.