TUGA je univerzalno i često neizbježno iskustvo, no zbog društvenih normi nekima je teže nositi se s njom. Jedan muškarac na Redditu podijelio je svoje bolno iskustvo nakon što je njegov devetogodišnji sin preminuo od raka, a njegova objava o muškoj tuzi i nedostatku podrške postala je viralna.

"Prije desetak godina naš devetogodišnji sin preminuo je od raka... Stotine ljudi pitalo je moju suprugu kako je i nudilo joj podršku. Mene su mnogi pitali kako je ona, kako su djeca i govorili mi da moram biti jak za nju i naše dvoje preostale djece. Samo nekoliko bliskih prijatelja pitalo je kako sam ja. Nijedna prijateljica nije. Čak ni moja majka. Jednostavno im nije palo na pamet. Bilo je stvarno grozno. Ne zato što mislim da moja supruga nije zaslužila podršku. Naravno da jest, ali zaslužio sam je i ja", napisao je.

Mnogi su se prepoznali u njegovoj priči

Objava je izazvala snažne reakcije, prikupivši oko 2600 komentara, što pokazuje da su ljudi spremni razgovarati o ovoj temi. Mnogi su podijelili slična iskustva.

"Moja supruga i ja smo se razveli. Ona je nakon braka izabrala drogu i alkohol, a ja sam izabrao biti otac. Ljudi me i dalje stalno pitaju kako se ona nosi sa svime. I dalje je pozivaju na roditeljska i dječja druženja, iako djeca žive sa mnom sedam dana u tjednu. To je nepravedno", napisao je jedan korisnik.

Drugi je podijelio svoje iskustvo: "Izgorjela nam je kuća. Izgubili smo sve. Ljudi iz zajednice donirali su hrpu odjeće i higijenskih potrepština za moju suprugu i djecu. Ali za mene ništa. Godinu dana kasnije još uvijek muku mučim s odjećom."

Na njegov komentar odmah se javio drugi korisnik, spreman pomoći: "Koji broj nosiš, brate? Imam lijepe odjeće koju nikad ne nosim i rado bih je odnio na kemijsko čišćenje i poslao ti."

Ipak, nisu svi imali ista iskustva, a nekima je ova rasprava pomogla da osvijeste koliko im podrška znači.

"Bože, dok čitam ove komentare, još više cijenim svoju suprugu i majku. One me zaista podržavaju kad im kažem da me nešto boli ili da sam depresivan. Dok sam odrastao, majka nikad nije omalovažavala moje osjećaje, nikad mi nije rekla da se 'ponašam kao muškarac'. Žao mi je zbog svih vaših priča i borbi", napisao je jedan komentator.

Problem muške tuge

U članku za Psychology Today Nick Norman raspravlja o onome što naziva "tihom epidemijom" među muškarcima. "Prema CDC-u, jedan od deset muškaraca doživljava anksioznost ili depresiju, no manje od polovice zatraži pomoć. Općenito je manje vjerojatno da će potražiti pomoć zbog mentalnih ili emocionalnih poteškoća", napisao je Norman.

On smatra da korijen problema leži u društvenim očekivanjima. "Pravi problem nije u tome što muškarci tuguju na drugačiji način. Problem je u tome što kulturna očekivanja zapadnog društva muškarce uvelike obeshrabruju da otvoreno tuguju", istaknuo je.

Norman je pozvao muškarce da jedni drugima stvaraju siguran prostor za razgovor o emocijama.

"Nepisana pravila rigidne muškosti često navode muškarce da posramljuju one koji se usude izaći iz tog ograničenog emocionalnog okvira. Tako postajemo neprijatelji vlastitoj braći i stvaramo još više boli ondje gdje nam je najpotrebnija podrška. Moramo prestati posramljivati druge muškarce zato što plaču i iskreno izražavaju osjećaje. Dužni smo jedni drugima pružiti podršku ili barem tiho poštovanje", zaključio je.

Svijest može pomoći

Jeanette Lorandini, osnivačica centra Suffolk DBT u New Yorku, objasnila je za Upworthy kako se ovaj obrazac često razvija još u djetinjstvu.

"Mnogi dječaci odrastaju u okruženjima u kojima se njihove emocije omalovažavaju. Odmalena ih se uči da je pokazivanje tuge ili ranjivosti znak slabosti i da trebaju 'biti jaki'. S vremenom to može dovesti do toga da muškarci nauče skrivati svoje osjećaje umjesto da ih razumiju i suoče se s njima. Mogu postati vješti u prikrivanju osjećaja pred drugima, ali to ne znači da ti osjećaji ne postoje", rekla je.

Kao jedno od mogućih rješenja Lorandini predlaže razvijanje svjesnosti o vlastitim emocijama.

"Svjesnost potiče ljude da uspore, primijete svoje emocionalno stanje i dopuste si osjetiti tugu umjesto da je potiskuju. Kada si netko ne dopusti te važne trenutke tugovanja, razvija ono što nazivamo potisnutom tugom. Ona ne nestaje, nego ostaje potisnuta. Tuga neće nestati dok se ne proživi. Često se kasnije može manifestirati na druge načine, poput bijesa, zlouporabe alkohola ili droga, pretjeranog rada ili drugih neprilagođenih obrazaca ponašanja", objasnila je.

"Tuga ne zahtijeva da se netko slomi, ali traži prostor da bude doživljena. Učenje da se tuga proživljava u malim, podnošljivim trenucima, uz postupno kretanje naprijed, može pomoći muškarcima da se nose s gubitkom na način koji poštuje i njihove emocionalne potrebe i njihovu ulogu u obitelji", zaključila je Lorandini.