"KASNIMO sat vremena na rezervaciju, nema šanse da nas čeka stol."

"Ma čeka sigurno, ali nećemo moći dugo, vjerojatno samo sat vremena, dva sata je ograničenje. Kakav smo kaos od gostiju..."

Galerija

(Da se kolege iz Kulta Plave Kamenice ne brinu - nazvale smo da obavijestimo da ćemo jako kasniti)

10 sati u Suveniru

Dok smo ulazile u beogradski restoran-splav Suvenir u 13:00h, dobrano kasneći na rezervaciju, bile smo poprilično svjesne da nam ručak vjerojatno neće izgledati kako smo zamišljale (potpuno vlastitom krivicom). No, 10 sati kasnije (da, dobro čitate, DESET sati kasnije) ispostavilo se da zaista i neće biti onako kako smo očekivale, već puno bolje - ručak je završio i večerom i jednim od najboljih ugostiteljskih dojmova koje smo ikad doživjele.

Naviknute na uslugu diljem Hrvatske posljednjih godina, u restoran smo ušle očekujući poprilično naživcirane konobare i pokušaje da nas se što prije riješi kao kaznu za kašnjenje. No, Beograd se još jednom pokazao kao grad koji je, bez obzira na poprilično gadnu političku situaciju, i dalje prijestolnica ugostiteljstva u regiji (a možda i šire).

Na početku nas je primio mladi konobar veoma dobro raspoložen i spreman čuti sva naša objašnjenja kašnjenja  povezana s isto tako vrhunskim dojmovima u baru Elizabeth, a kasnije beogradskim kafanama. Dok smo naručivale predjela i svinjsku bajadericu da se dobijemo, shvatile smo da će to biti sve osim požurivanja da što prije oslobodimo stol u čitavog dana krcatom restoranu. 

"Boca na naš račun, bolje i to nego da s vama dijelim dnevnicu"

Nakon kave, Cole i mineralne i odličnog ručka, odlučile smo da bismo ipak mogle popit po čašu pjenušca (poslužen nam je dosta dobar Simonnet-Febvre Cremant Blanc de Noir). Sunce nad rijekom i predivan pogled su nas inspirirale i za bocu, a prije nego što smo se i snašle smjenu našeg prvog konobara preuzeo je drugi konobar, Dragan Lazić, koji je svojim načinom servisa naš dnevni ručak pretvorio u cjelodnevno trošenje u restoranu, bocu pjenušca u 6 boca pjenušca, ručak u večeru, a vikend u Beogradu u izlet koji nećemo zaboraviti nikad u životu.

Pomalo sramežljive što već sjedimo skoro 4 sata odlučile smo potražiti račun, no Dragan nam je s osmijehom rekao: "Cure, ja ću vas preuzeti, glupo je sad da i u mojoj smjeni ne popijete rundu."

"Pa može."

Ukratko, kad smo ušle u osmi sat sjedenja u restoranu (grozni gosti, znamo), stigla nam je boca na račun kuće jer "bolje i to nego da s vama dijelim dnevnicu", našalio se Dragan, predstavio nam jelovnik za večeru i na naše ispričavanje što toliko sjedimo zaključio da mu nije jasno zašto se toliko brinemo. 

"Radio sam u Grčkoj, radio sam i u Hrvatskoj i zaključio sam da svi vi koji ste blagoslovljeni morem iz nekog razloga imate problem s uslužnošću. Vi kao da ne želite da se gost osjeća ugodno, što ima veze koliko sjedite i koliko trošite?", rekao je u šali dok nam je nosio večeru.

I zaista, Hrvati su često kao gosti u ugostiteljskim obrtima jako "prepadnuti" načinom kako se ponašaju, ophode i skoro uvijek očekuju najgore. Zašto? Nemam objašnjenje.

No, Draganova rečenica jest točna. Srpsko ugostiteljstvo temelji se na vrlo jednostavnoj ideji - da svaki gost, bez obzira na to koliko potrošio, koliko naporan ili "dobar" bio iz lokala izađe osjećajući se kao najvažnija osoba te večeri ili dana. Hrvatsko ugostiteljstvo pretvorilo se pak (čast izuzecima) u poslovanje "što više zarade za što manje muke, a hoće li se gost vratiti manje je bitno". Što južnije, to je ta rečenica točnija (ponovno, čast izuzecima).

Otkrio nam je da u Suveniru radi tek 6 mjeseci, dok ima 20 godina iskustva u ugostiteljstvu. "Rodom sam iz Bosne, nije ni to odmoglo", našalio se kad smo ga pohvalile za uslugu. "Sad se po sezonama žale da su plaće koje konobarima moraju dati prevelike, no to je dobra stvar. Napokon se počela cijeniti ova branša, nije to samo nošenje tacne, konobari su i psiholozi i ostavljaju dojam koji gost nosi iz lokala", priča.

Ukratko, zahvaljujući Draganu u Suveniru smo potrošile puno više nego što smo planirale, otkazale rezervaciju koja nas je čekala u Nacionalnoj klasi te u hotel otišle sa spakiranom puretinom s mlincima koju nam je spakirao za poputninu. 

"Više Zagrepčana nego Beograđana"

"Jel nam se rugaju za šankom jer ovoliko sjedimo?"

"Ma ne, samo me voditelj pitao - one dame ti tamo sjede od 1?", nasmijao se.

"Ovaj mjesec sam ovdje poslužio više Zagrepčana nego Beograđana", otkrio nam je. Nije nas iznenadilo. Zagrepčani i Hrvati općenito baš zbog ovakvih stvari vikend izlaske i trošenje sve češće planiraju van zemlje.

U nadi da ćemo i u Hrvatskoj uskoro imati restoran u kojem će se gost moći dovoljno ugodno osjećati bez obzira na to koliko zasjedne i koliko zakomplicira boravak u njemu, planiramo sljedeći vikend u Beogradu.