GOTOVO 34 godine nakon brutalnog ubojstva Rachel Nickell, jedan od najpotresnijih britanskih zločina ponovno dolazi u fokus javnosti. Slučaj koji je 1992. šokirao Ujedinjeno Kraljevstvo - mlada majka ubijena je usred bijela dana na Wimbledon Commonu, pred svojim dvogodišnjim sinom, jedinim svjedokom napada - od četvrtka je dostupan i hrvatskim gledateljima na Netflixu.

Platforma je objavila igranu seriju "Svjedok" te prateći dokumentarac "Ubojstvo Rachel Nickell". U stvaranju "Svjedoka" kao konzultanti su sudjelovali Rachelin sin Alex Hanscombe i njegov otac André, a dokumentarac se oslanja na arhivske snimke, svjedočanstva članova obitelji i razgovore s forenzičkim stručnjacima.
 

Ubojstvo koje je šokiralo Britaniju

Bio je 15. srpnja 1992. kada je 23-godišnja Rachel Nickell šetala sa svojim dvogodišnjim sinom Alexom i njihovim psom Molly po Wimbledon Commonu u jugozapadnom Londonu. Usred bijela dana iznenada je napadnuta, seksualno zlostavljana i izbodena 49 puta. Njezino ubojstvo gurnulo je malenog Alexa u središte pozornosti kao jedinog svjedoka, ali i jednog od najmlađih ispitanika u povijesti britanske policije.

Alexov otac André, shrvan tragedijom i u strahu za sinovu sigurnost dok je ubojica još bio na slobodi, odlučio je preseliti obitelj u ruralni dio Francuske. Godinama kasnije Alex je progovorio o traumi koja mu je obilježila život.

"Nikada neću zaboraviti trenutak u kojem sam gledao kako duša napušta tijelo moje majke", rekao je za The Sun 2017. godine. "Sve mi je to urezano u sjećanje. Bio je to mahnit napad, ali poput nijemog filma..."

Potresna sjećanja jedinog svjedoka

Alex se i danas sjeća detalja stravičnog napada. "Vidjeli smo stranca kako tetura prema nama s crnom torbom preko ramena", ispričao je. "Zatim me zgrabio i bacio na tlo, vukući mi lice po blatu. Nekoliko sekundi kasnije, mama se srušila pokraj mene."

Navodno je vidio i kako ubojica pere krvave ruke u obližnjem potoku. "Jednostavno je nestao u daljini poput duha", rekao je.

Ne shvaćajući da mu je majka mrtva, dječak ju je pokušavao probuditi. "Posvuda je bilo krvi. Sve je utihnulo. Govorio sam joj: 'Ustani, mama', ali nije odgovarala. Onda sam posljednji put, iz sve snage, povikao: 'Ustani, mama!' Nije se pomaknula. U tom se trenutku sve srušilo. Bio sam jako malen, ali tada sam znao da je otišla i da se nikada neće vratiti. Sjećanje na taj trenutak prati me i danas."

Alex je potražio pomoć od drugih posjetitelja parka, koji su odmah pozvali hitne službe nakon što su vidjeli dječaka prekrivenog krvlju. Otac ga je dočekao u policijskoj postaji, gdje mu je rekao da se dogodila "strašna nesreća" u kojoj je mama stradala. Unatoč tome što je bio jedini svjedok, detektivi su s Alexom o napadaču razgovarali tek tri tjedna nakon ubojstva, što je bio samo početak katastrofalno vođene istrage.

Pogrešni koraci u istrazi

Policija je ispitala 32 muškarca, a tek nakon više od godinu dana optužili su čovjeka za kojeg su vjerovali da je ubojica: Colina Stagga, nezaposlenog muškarca koji je često šetao psa po Wimbledon Commonu. Stagg je optužen u kolovozu 1993. bez forenzičkog dokaza koji bi ga povezao s mjestom zločina.

U pritvoru je proveo 13 mjeseci, da bi ga sudac 1994. oslobodio svih optužbi, ocijenivši da je policijska operacija protiv njega bila neprihvatljiva. Kasnije je dobio odštetu od 706.000 funti zbog pogrešne optužbe i načina na koji je policija vodila slučaj, uključujući i kontroverznu operaciju s policajkom na tajnom zadatku. Oslobađajuća presuda značila je samo jedno, pravi ubojica i dalje je bio na slobodi.

Preokret zahvaljujući napretku tehnologije

Slučaj je ponovno otvoren godinama nakon Staggova oslobađanja, a napredak forenzičke tehnologije istražiteljima je omogućio novu analizu tragova pronađenih na tijelu Rachel Nickell. DNK dokazi naposljetku su ih doveli do Roberta Nappera, koji je već bio smješten u psihijatrijskoj bolnici Broadmoor nakon što je priznao dvostruko ubojstvo Samanthe Bissett i njezine četverogodišnje kćeri Jazmine.

Napper je 2008. priznao krivnju za usmrćenje Rachel Nickell zbog smanjene ubrojivosti te mu je određen neodređeni boravak u psihijatrijskoj bolnici Broadmoor.

Ipak, Alex je godinama prije toga govorio da je u sebi oprostio majčinu ubojici, i prije nego što je znao da je riječ o Napperu. "Kad sam prvi put vidio Napperovu sliku, nisam osjetio ništa", rekao je Alex 2017. godine. "To što je iza rešetaka ne donosi mi nikakvu zadovoljštinu. Ubojici svoje majke oprostio sam puno prije nego što sam znao da je to Napper."

Alex, koji danas radi kao učitelj joge, dodao je: "Imao je teško djetinjstvo. Bio je shizofreničar. Pokušao se ubiti nakon prvog napada na ženu, i prije moje majke, tako da je znao da to što radi nije ispravno."

Nasljeđe Rachel Nickell

Umjesto da dopusti da osuda ubojice zasjeni sjećanje na njegovu majku, Alex se nada da će njezino nasljeđe biti poticaj za reformu policije. "Policija je napravila niz pogrešaka. Nažalost, vjerujem da bi se isto dogodilo i danas. Njihove su pogreške dovele do napada na desetke žena. Sve dok unutar policije postoji kultura zataškavanja, osjećam da će se strašne pogreške poput onih u slučaju moje majke ponavljati", izjavio je Alex.

Svoja je iskustva opisao u memoarima "Letting Go: A True Story of Murder, Loss, and Survival" ("Puštanje: Istinita priča o ubojstvu, gubitku i preživljavanju"). Danas svoju energiju usmjerava na čuvanje uspomene na majku.

"Još se sjećam njezina osmijeha, njezina mirisa, zvuka njezina glasa. Koristila je Coco by Chanel, još uvijek ga čuvam kod kuće, zajedno s nakitom i njezinim slikama. To mi pomaže prizvati sjećanja na nju", zaključio je Alex.