DANA 2. rujna 1686. godine vojska Svete lige osvojila je Budim, današnji dio Budimpešte, nakon više od dva mjeseca teške opsade. Grad je time nakon 145 godina osmanske vlasti ponovno došao pod kršćansku vlast, a njegov pad postao je jedan od ključnih trenutaka Velikog turskog rata i početka velikog osmanskog povlačenja iz Ugarske.

Osmanlije su Budim držale od 1541. godine

Sudbina Budima bila je usko povezana s velikim slomom srednjovjekovne Ugarske. Nakon katastrofalnog poraza od vojske sultana Sulejmana Veličanstvenog u Mohačkoj bitki 1526. godine, zemlja je ušla u razdoblje sukoba oko prijestolja i sve snažnijeg osmanskog utjecaja.

Osmanlije su 1541. zauzele Budim, nekadašnje sjedište ugarskih kraljeva, i pretvorile ga u središte Budimskog pašaluka. Grad je sljedećih gotovo stoljeće i pol bio jedna od najvažnijih osmanskih utvrda u srednjoj Europi.

Odnos snaga počeo se ozbiljno mijenjati nakon neuspjele osmanske opsade Beča 1683. godine. Poraz osmanske vojske otvorio je prostor za protunapad Habsburgovaca i njihovih saveznika. Na inicijativu pape Inocenta XI. 1684. osnovana je Sveta liga, koju su predvodili Habsburška Monarhija, Poljsko-Litavska Unija i Mletačka Republika.

Prvi pokušaj završio je katastrofom

Budim je zbog svog položaja i simboličnog značenja bio jedan od glavnih ciljeva nove ofenzive. Saveznici su ga pokušali osvojiti već 1684. godine.

Opsada je trajala 109 dana, ali završila je neuspjehom. Bolesti, veliki gubici, problemi s opskrbom i djelovanje osmanske vojske koja je stigla u pomoć gradu toliko su oslabili napadače da su se morali povući. Procjene gubitaka vojske koja je opsjedala grad kreću se čak između 24 i 30 tisuća ljudi.

Dvije godine poslije vratili su se s mnogo većom vojskom.

Deseci tisuća vojnika stigli su pred grad

Nova opsada započela je u lipnju 1686. godine. Saveznička vojska bila je izrazito međunarodna. Uz njemačke i ugarske postrojbe borili su se vojnici i dobrovoljci iz niza europskih zemalja, među kojima su bili Hrvati, Česi, Talijani, Španjolci, Englezi, Nizozemci, Danci i Šveđani.

Procjene njezine veličine razlikuju se ovisno o izvoru, ali uglavnom se govori o brojci između 65 i 100 tisuća ljudi. Osmanska posada Budima bila je višestruko manja i brojila je oko sedam tisuća branitelja.

Glavninu savezničkih snaga predvodio je Karlo V., vojvoda od Lorene, a važnu ulogu imao je i bavarski izborni knez Maksimilijan II. Emanuel.

Osmanskom obranom zapovijedao je iskusni Abdurrahman Abdi-paša, koji je odbio predati grad i nastavio obranu unatoč sve težem položaju.

Prvi veliki napad krvavo je odbijen

Opsada je bila iznimno teška. Topništvo je danima tuklo gradske zidine, a napadači su kopali rovove i pokušavali otvoriti prolaze prema utvrdama.

Veliki juriš 27. srpnja završio je neuspjehom. Branitelji su odbili napad, a savezničke snage pretrpjele su tisuće gubitaka. U kolovozu se pred Budimom pojavila i velika osmanska vojska koja je pokušala pomoći opkoljenom gradu, ali nije uspjela razbiti opsadu.

Vrijeme je postupno počelo raditi protiv branitelja. Zidine su bile teško oštećene, ljudstva je bilo sve manje, a pomoć izvana nije dolazila.

Završni juriš počeo je 2. rujna

Saveznici su 2. rujna 1686. pokrenuli odlučujući napad na utvrde. Nakon žestokih borbi probili su obranu i ušli u Budim.

Abdurrahman Abdi-paša poginuo je tijekom posljednje obrane grada. Njegov otpor ostao je zapamćen čak i među protivnicima kao primjer iznimno tvrdoglave obrane.

Osvajanje grada, međutim, pratilo je i teško nasilje nad njegovim stanovnicima. Nakon proboja u Budim dio muslimanskog i židovskog stanovništva ubijen je, dok su drugi zarobljeni. Povijesni prikazi razlikuju se oko točnog broja žrtava, ali nema dvojbe da je završetak opsade uključivao i masakr civila.

Počeo je kraj osmanske vlasti u Ugarskoj

Pad Budima imao je znatno veće značenje od osvajanja jednog grada.

Osmanlije su izgubile jedno od svojih najvažnijih političkih i vojnih uporišta u srednjoj Europi, a Habsburgovcima se otvorio put prema daljnjem osvajanju Ugarske. Već sljedećih godina njihova vojska nastavila je napredovati prema jugu.

Rat je konačno završen Karlovačkim mirom 1699. godine, kojim je Osmansko Carstvo Habsburgovcima prepustilo najveći dio Ugarske i Hrvatske koji je dotad držalo.

Budim, koji su Osmanlije osvojile u trenutku njihove velike ekspanzije prema srednjoj Europi, pao je tako upravo u razdoblju u kojem se smjer širenja počeo okretati. Nakon 1686. granica Osmanskog Carstva postupno se pomicala sve dalje prema jugoistoku Europe.