NAPAD u zagrebačkoj srednjoj školi ponovno je u fokus stavio pitanje sigurnosti u obrazovnim ustanovama, kao i mentalnog zdravlja djece i mladih. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih uputilo je u školu krizni tim, a za sve učenike i djelatnike tijekom vikenda je osigurana psihološka pomoć.

O tome kako prepoznati znakove koji mogu upućivati na opasnost i kako pomoći djeci nakon traumatičnog događaja razgovaralo se s Doroteom Bratuša Juraj, psihoterapeutkinjom i voditeljicom Centra za zdravlje mladih u Domu zdravlja Zagreb - Istok, prenosi net.hr.

Pomoć nakon traume

Na pitanje kako bi trebalo psihološki pomoći djetetu koje je doživjelo današnji napad, Bratuša Juraj ističe važnost sigurnog okruženja.

"Za djecu je sada najbitnije naći siguran kutak, a to je najčešće u domu obitelji. Treba biti s njima, pratiti njihov doživljaj i emocije. Djecu treba pitati što su čula i doživjela", pojasnila je.

Dodala je da nekoj djeci treba dati vremena jer neće odmah htjeti razgovarati. "Neka djeca će reći 'imam dogovor s prijateljima' ili 'imam sport' i to treba pustiti. Pustite ih da nastave sa svojim aktivnostima i rutinom. Dajte im podršku i recite im da ste tu za njih te da ćete razgovarati kada to budu htjeli", savjetuje psihologinja.

Prepoznavanje znakova upozorenja

Iako je teško govoriti o tome što se sve može spriječiti, Bratuša Juraj naglašava da je ključno pratiti nagle promjene u ponašanju i reakcijama djece i mladih.

"Promjene su djeci najteže ovisno o životnom ciklusu, primjerice kada prelaze iz vrtićke u školsku dob ili iz osnovne u srednju školu. To je samo jedan čimbenik, ali tada im je najteže prilagoditi se i mogu se javiti strah i nesigurnost", objasnila je.

Kao najranije znakove da bi dijete moglo biti opasno za sebe ili druge navodi intenzivne promjene raspoloženja i ponašanja. "To znači da se djeca izrazito povuku ili na društvenim mrežama prate neobične sadržaje. Mislim da je to alarmantno i roditelji bi zato trebali pratiti što djeca gledaju", rekla je. "Isto tako, djeca mogu pokazivati pojačanu tugu, strah, agresiju, ljutnju i frustraciju, što onda ponekad dovodi do ponašanja koja su intenzivirana, drugačija i neprimjerena. Kad je to intenzivno i kad se ponavlja, svakako treba obratiti pozornost i pomoći djetetu i obitelji."

Poruke roditeljima i sustavu

Ako roditelji ili nastavnici primijete takvo ponašanje, prvi korak je razgovor s djetetom. "Treba uključiti sve stručne službe - i školu i sve ljude koji poznaju to dijete. I naravno, treba se obratiti stručnjaku", istaknula je Bratuša Juraj. Smatra da je pomoć učinkovitija kada se formira mreža podrške. "Kad se više ljudi i ustanova uključi, onda je puno lakše. Svi mogu pomoći sa svih strana. Apsolutno treba napraviti mrežu, ali prvi je taj roditelj ili profesor u školi koji će primijetiti promjene kod djeteta."

Nakon ovakvog traumatskog događaja, najvažnija poruka za profesore, roditelje i djecu jest da budu dobro sa sobom. "Neka nađu vrijeme za sebe, nađu vrijeme za djecu i svakako se obrate za pomoć", poručila je. Općenito savjetuje roditeljima da prate djecu od malih nogu, ali i vlastite roditeljske obrasce. "Ako ne znamo ili ne možemo, tražimo pomoć, podijelimo to s nekim. Danas nije lako biti roditelj."

Sustavu je poručila da se treba držati postojećih protokola, ali i da uvijek postoji prostor za napredak. "Možda treba ojačati određena pravila, okvire i ljude koji su dio protokola. Također, treba učiti i djecu što raditi u kriznim situacijama. Nadamo se da će ovaj današnji događaj ipak pomoći da se to više ne događa ili barem u manjoj mjeri", zaključila je Bratuša Juraj.