STOJI čovjek jutros na tramvajskoj stanici. Zagrepčanin koji javnim prijevozom ide na posao, možda liječniku. Čeka tramvaj koji neće doći. Nije sudjelovao u pregovorima o kolektivnom ugovoru, nije određivao plaće ZET-ovaca i nije strana u tom sporu. Možda čak misli da vozači tramvaja zaslužuju veću plaću.

No, danas je svejedno pješačio, vjerojatno i zakasnio ili skupi platio taksi. Danas je platio cijenu tog sukoba zato što živi u Zagrebu, zato što kupuje pokaz i zato što svojim porezom dodatno financira ZET, među ostalim i plaće vozača tramvaja i autobusa.

Galerija

Taj Zagrepčanin je danas žrtva spora između sindikata i poslodavaca. A možda će biti žrtva i sutra. On je iskorišten kao sredstvo pritiska na Grad, uprave gradskih tvrtki i, u konačnici, gradonačelnika Tomaševića; on danas plaća račun sukoba dvaju legitimnih interesa.

Isti politički mehanizam kao prije 11 godina

I prije 11 godina običan Zagrepčanin je bio talac sukoba u kojem je iskorišten kao sredstvo pritiska. Tada, doduše, nije bio blokiran cijeli grad, nego samo Savska cesta i to plinskim bocama, a počinitelji nisu bili sindikati nego neke braniteljske udruge koje su pomagale HDZ-u da ostvari svoje političke ciljeve.

I danas je politički mehanizam isti: ako ne možeš dovoljno pritisnuti suparničku stranu, nagazi građane, naruši im svakodnevicu i onemogući normalno kretanje gradom, pa će oni pritisnuti tvog protivnika

Pravo na štrajk, dakako, nije isto što i prijetnja plinskom bocom, kojom su neodgovorni branitelji "počastili" Zagrepčane 2015. godine, nego je zaštićeno Ustavom RH. Jedno je bio radikalni ulični prosvjed, a drugo je zakonom zaštićeni industrijski spor. Ali postoji i neugodna sličnost. I jedni i drugi otkrili su kako je jednostavno izboriti političku moć kad možeš zaustaviti tuđi svakodnevni život.

Pravo na štrajk ne znači pravo na potporu javnosti

Pravo na štrajk, međutim, ne znači i pravo na simpatije i potporu javnosti. Ima li Zagrepčanin pravo preispitivati koliko daleko se smije ići u nanošenju štete ljudima koji uopće ne sudjeluju u radnom sporu?

Naime, uopće nema dvojbe da sindikalni čelnici žele da Zagrepčani osjete štrajk. I sami to govore. Kažu da bi štrajk izgubio smisao kad bi 40 posto zaposlenika Zagrebačkog holdinga i ZET-a moralo doći na posao, kako traži gradska vlast.

Naravno, odgovor sindikata je jednostavan i nije nelogičan: štrajk koji nitko ne osjeti nije osobito učinkovit. Ako tramvaji voze gotovo normalno, poslodavac nema ozbiljan razlog popustiti. Ali upravo tu počinje problem javnih službi. Pritisak na poslodavca zapravo je pritisak na građane. Oni tako prestaju biti samo korisnici javne usluge i postaju pregovarački alat.

Najveća snaga štrajka leži u onima koji mu se ne mogu prilagoditi

Paradoks ovog štrajka je da njegova snaga dolazi upravo od ljudi koji imaju najmanje mogućnosti da mu se prilagode. Mnogi mogu raditi od kuće ili krenuti autom na posao ili platiti taksi. Konobarica, prodavačica, medicinska sestra, učenik ili radnik u skladištu često nemaju takav izbor.

I ne treba svu krivnju svaljivati na štrajkaše. Postoji i odgovornost druge strane: gradska vlast mora pregovarati i pronaći rješenje. Pogotovo ako se pokaže da je zaista kasnila s postupkom utvrđivanja nužnih poslova. Upravljanje javnim sustavom ponekad znači predvidjeti konflikt, a ne tek dan prije štrajka građanima objašnjavati kako da se snađu.

Poluga kojom se mijenja život stotinama tisuća ljudi

Vozač ZET-a ima jednako pravo boriti se za svoju plaću kao bilo koji drugi radnik. Ali on ima nešto što radnik većine privatnih poduzeća nema: polugu kojom u nekoliko sati može promijeniti život stotinama tisuća ljudi. A što je poluga moćnija, to je legitimnije preispitivati kako se koristi.

Štrajk mora nekoga boljeti da bi imao smisla. Problem počinje kad najviše boli onoga tko u sporu nema nikakav glas. ZET-ovci imaju svoje sindikate. Grad ima svoje dužnosnike, uprave, odvjetnike i pregovarače. Zagrepčanin sa stanice nema nikoga. Ima samo tramvaj koji nije došao.