RIJEČ debakl ipak je preteška, ako želimo predočiti na koji se način Cibona ove godine oprostila od Eurolige. Razočaranje i nevjerica bili bi prikladniji izrazi, ali ni takvo stanje nije spriječilo Cibose da dođu do pobjede derbi susretu regionalne lige. Da vas izbavimo iz neznanja, Cibona je u nedjelju dočekala Hemofarm koji zajedno sa Partizanom i FMP-om puše za vratom na NLB ljestvici.

Do kraje sezone navijači, ekipa i sam trener morat će se zadovoljiti uzbuđenjima takvog kalibra. Ne zaboravimo ni hrvatsko košarkaško prvenstvo koje tek ima početi. Hm. Opet ste u nedoumici? Početkom travnja. I oni su tek nedavno doznali.

"Bila je ovo teška utakmica, i psihološki i fizički. Cijenim što su moji igrači iskazali želju za pobjedom, ali ne događa se prvi put da gubimo kontinuitet. Vodili smo sedam razlike, a dozvolili gostima seriju 12:0. U nastavku se vidjelo koliko su moji igrači potrošeni. Ali uspjeli smo zadržati vodeću poziciju." - govorio je Zula, prije nego će se potegnuti priča o stvarnom stanju stvari. O svakojakim "želim biti direktor" Petrovićima, o propaloj sezoni, o stagnaciji u svakom elementu, o više manje, svemu onome o čemu se pod Tornjem već godinama raspravlja. Zula kaže da nije baš shvatio inauguracijski govor Ace Petrovića u jednom našem dnevnom listu. Da budemo, iskreni, nismo ni mi.

No, vratimo se bitnim stvarima. Zašto Cibona nakon tri godine nije ušla među 16 najboljih europskih momčadi? Da, između ostalog i zato što u Rimu kod Lottomatice momci nisu znali izgubiti utakmicu s manje od 18 razlike. Raspali su se, po onome što smo vidjeli iz isječaka bilo je to nešto prestrašno. I da, kao papagaji čupamo tih 18 razlike, jer se bez brojki ne može dočarati sva ona dramatičnost posljednje Cibonnine večere.

Jer moglo se dogoditi da Cibona prođe i sa ovakvih ishodom, samo da je Partizan dobio Unicaju u Beogradu. Kad tamo - produžeci. Mora da je našima bilo mučno tih rimskih pet minuta. No, čemu dizati toliku strku? Vidim, novine vrište, razbacuju se teškim riječima, igrači odjednom progovaraju o klanovima u svlačionici... Ma daje, molim vas. Ništa Cibona nije bolja ili lošija nakon ove ružne predstave, samo eto, nakon svega se zaista ne može reći da je zaslužila proći dalje.

Ne može jedan Davor Kus odigrati poluvrijeme života, zabiti Joventutu 20 koševa, pa nakon sedam dana govoriti da u momčadi nema kemije. Ako ništa, on sam je bio kemija te večeri. Joventut u Zagrebu bio je maksimum ove Cibonine ekipe i onaj tko nije bio na toj utakmici, treba mu biti žao. No, onaj tko je vidio Cibonine partije u Ljubljani i Beogradu, čak i Tel Avivu, zna zašto nas ne mora nimalo čuditi ovakav rasplet situacije.

Koliko god bio taktičan i neumoljiv u svojim izjavama, Anzulović ima pravo kad kaže da je Ciboninih šest pobjeda u Euroligi iznad svakih očekivanja, i svake realnosti. Istina da se Rim mogao izbjeći, ali Zula zbog te utakmice neće promijeniti priču. "Znate, nemamo individualnu kvalitete, nemamo mogućnosti, limitirani smo novcem, tržište je takvo.. U biti, svaka naša pobjeda u Euroligi je uspjeh, a kamoli ovih šest..." I tako u nedogled. Svake sezone ispočetka. Ali lako je za Zulu, on je samo zgrabio priliku i uz pokoji kompromis stekao protekciju, njega se ne dira, on je dobio tu magičnu šansu za rad u kontinuitetu, i on je, ma koliko god neki željeli da nije tako, jedini siguran trener u Hrvata.

Radi koliko može, često i bolje od toga. Pa ima pravo piliti naopako već četiri godine. Svidjelo mi se kako je jedan od kolega rekao i do posljednjeg se zareza slažem s tim, da Cibona ne bi dobila ništa sa prolazom u Top 16, osim još tri domaće utakmice i koju prodanu kartu. Jer i sa Top 16 i bez njega, Cibona se nikako ne može dokopati makar europske prosječnosti. Ako bi išli za nekom elementarnom logikom i zapitali se zašto je to tako, zaključujemo da nekome to preživljavanje u prosječnosti iz nekih razloga itekako odgovara. Stalno obrtanje igrača, sporazumni raskidi ugovora, drugim riječima iz džepa u džep.

Ako bi išli u još dublju analizu, otovili bi Pandorinu kutiju iz koje bi redom ispadala raznorazna ali uvijek ista imena. Brzo bi shvatili bi da su za ovogodišnju sudbinu Cibone, kojoj se eto, jednom nije posrećilo da uđe u Top 16, apsolutno svi krivi više od trenera.

Mlađe generacije ne mogu se niti sjetiti kada se  i zašto dogodio krah hrvatske košarke. Dovoljno da potvrdi ozbiljnost situacije. Nisu li čelnici saveza i  fiktivna Udruga prvoligaš jednako krivi kad bezobzirno okreću glavu od svakodnevnice, pravdajući se kojekakvim višim iliti osobnim interesima? Nije li sama logistika kluba kriva što nema dovoljno sredstava koja bi omogućila rezultat na euro sceni?

Nitko nas ne može uvjeriti da trećeligaš iz Imotskog može naći ruskog tajkuna za sponzora, a da to već godinama ne polazi za rukom najuspješnijem hrvatskom klubu s renomiranim imenom (i to nije demagogija, već statistika)? Ili da zagrebački gradonačelnik na spomen raspodjele sredstava za vrhunske sportske klubove Grada Zagreba (gdje od 25 milijuna kuna 10 milijuna ide u blagajnu Dinama, a ostatak međusobno dijeli devet klubova) kaže da on ionako samo potpisuje konsenzus? Koji su, uzgred rečeno, čelnici klubova postigli tek kad im je dotični skratio rok, "jer im pare previše trebaju da bi odugovlačili"...

A treba li uopće govoriti o slučaju koji proživljava nekad nadareni centar Splita, a danas Cibonina akvizicija Franko Kaštropil, koji zbog nečijih pravila nema pravo igrati niti u završnici Prvenstva Hrvatske (a ne samo NLB lige kako su čelnici Cibone vjerovali), jer je usred sezone promijenio klub. Usred sezone koja još nije počela. I dok nam boje klubova brane stranci, čekajući da ih što prije iz balkanskog izloga netko povuče u veći klub.

Trener kaže da ne može tijekom sezone stvarati igrače. Za to se nema vremena. Ali ni djeca ne rastu preko noći, kao što redom odlaze iz hrvatske košarke. Partizan koji godinama igra na tri fronta sa klincima iz vlastitog dvorišta, danas nam šalje pozdrave sa ždrijebanja Top 16 euroligaških skupina. Svi igrači koji bi Zuli bili dovoljni za Final Four prošli su pokraj Tornja. I ne trebaš biti Aco Petrović da to shvatiš.

Cibona nije prošla dalje, ali to je uviđate najmanji problem. Pravi leži u tome što se stvari neće promijeniti na bolje. A trebale bi. Uostalom, tko smo mi da dajemo odgovore? Neki su ionako predobro plaćeni za to.

D.R.