Come fly with me: Baby bye party
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index
DOLASKOM u Dubai skoro cijeli život ti se preokrene naglavačke, ali kada imaš nekoga uz sebe s kim sve to lakše prihvatiš, i kada nisi svjestan koliko ti je teško, kad imaš nekoga tko te razumije, s kime dijeliš apsolutno sve, promjene budu podnošljivije, lakše, jer nisi sam u svemu tome, oko sebe imaš ljude koji najbolje od svih znaju kroz sto prolaziš i kako se osjećaš...
Kada sam pakirala kofere za preseljenje s jednog kontinenta na drugi, nisam ni razmišljala o tome s kime ću se družiti, hoću li naći nove prijatelje - tim mislima ne pridaješ previše pažnje jer znaš da hoćeš, jer je to jednostavno tako, ono što nisam nikada ni pomislila je da ću ovdje naći prijateljicu koja će mi postati obitelj. Ne samo jednu, ali ovo je priča o njoj.
14.5.2012. bio je datum kada je Pleso vrvio od obitelji i prijatelja svih nas koje smo taj dan odlazile u Dubai. Suze, zagrljaji, uzbuđenje… Na aerodromu u Munchenu upoznale smo još nekoliko cura i, pukom srećom, mjesta u avionu bila su nam dodijeljena tako da smo Adri i ja sjedile zajedno. I tada je sve počelo, ni ne znajući da ćemo živjeti ulaz do ulaza, a na kraju i zajedno u stanu ili da ćemo biti u istoj grupi na treningu...
Sjećam se jedne večeri kada smo sjedile doma i započele svaka svoju priču o tome kako i zašto smo odlučile doći ovdje, o obitelji i prijateljima doma. Bojala sam se da će me drugačije gledati kad joj ispričam neke stvari o svom životu, ali nije niti jednom (ni tada ni ikada kasnije), jer me shvatila, a imala je i ona svoje priče. Tada smo zapravo shvatile da nitko od nas nije došao normalan u ovaj grad, svatko ima neku pozadinu, nešto što te je poguralo da odeš od doma i nešto zbog čega smo se svi tako dobro slagali. Možda čak i ima onih koji jesu došli normalni, ali vjerujte mi nitko odavde ne ode takav!
Svatko si nađe onu jednu, dvije, tri osobe s kojima život ovdje bude lakši, onog nekog kome ćeš uvijek reći SVE, zbilja mislim SVE, koliko god to možda zvučalo jadno, ružno, glupo, ludo, znaš da te ta osoba nikada neće osuđivati, da će uvijek biti podrška, da će uvijek naći savjet, koliko god puta pričale o jedno te istoj temi, a ako savjete vise neće bit moguće izmisliti, otvorit će bocu vina i napuniti vam čaše do vrha.
To je osoba kojoj nećeš morati objašnjavati zašto si napravio ovo ili ono, jer bi ona napravila isto to. To je osoba s kojom je dovoljno pogledati se da znate što ste u tom trenutku pomislile, a u javnosti baš i ne možete reći na glas. To je osoba koja će te tjerati da piješ najodurnije čajeve na svijetu kad si bolesna jer je ona tako rekla. To je netko zbog koga pokušaš (naglasak na pokušaš) prestati jesti meso jer je ona vegetarijanka. To je netko tko te nikada neće naživcirati, bez obzira koliko dugo i jako si u PMS-u. To je netko kome ne moraš ispravljati pijane poruke jer razumije tvoje hijeroglife iz prve. Netko tko će ubijati žohare, jer ti sama to organski ne možeš podnijeti. Tko će znati sve tvoje tajne, kome se ne moraš opravdavati, pred kime ne moraš skrivati ništa (osim kad joj pokušavaš pripremiti iznenađenje pa misli da ju ignoriraš), za koga znaš kako razmišlja i što bi napravila u kojoj situaciji, s kime ćeš umirati od smijeha, i netko bez koga bi život ovdje bio potpuno nepotpun i za koga bi napravio sve na svijetu!
Netko čija obitelj postaje tvoja obitelj i netko koga tvoja obitelj primi kao dio svoje. Netko zbog koga sada cmoljim jer to nisam mogla čitav prošli tjedan, dok smo pakirale stvari za njezin odlazak. Čak mislim da je ovo bilo teže od bilo kojeg prekida s dečkom.
Upravo zato smo trebale i otići odavde zajedno, ali kako sam prošli puta napisala, planovi se mijenjaju i sve se događa s razlogom...Zapravo nikada ne znaš kome je teže, onome koji ostaje ili onome koji odlazi?
Tri godine projurile su u trenutku, i kao što sam već rekla, ovo razdoblje i ljudi koje smo ovdje upoznale je nešto što nikada nećemo zaboraviti i što će nas uvijek vezati, razgovori koje neće razumjeti nitko osim nas i život koji će malo kome biti poznat.
Pitaju me za planove, što ću kad se vratim u Hrvatsku? Pa, jedno je sigurno - prvo ću kupiti auto i godišnju vinjetu za Sloveniju, sve ostalo već nekako će doći...
Prethodne kolumne Tee Dimić pročitajte ovdje.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu? Kliknite ovdje.
Učitavanje komentara
Facebook
Google
