Come fly with me: S otoka na otok
Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index
NAKON dugo, dugo vremena, napokon sam otišla na godišnji odmor, kao i svi drugi normalni ljudi. Kupila sam avionsku kartu više od mjesec dana ranije, a ne tri sata pred polazak aviona.
Nisam bila na standby-ju i nisam stresirala hoću li upasti na let ili ne. Kratak let iz Taipeija do Manile i još kraći iz Manile do Puerto Princese na Palawanu, rastegnuo se u jednu jako dugačku noć, upravo zbog presjedanja i čekanja drugog leta, ali ne mogu se žaliti, s obzirom da je povratak trajao još duže zbog nestanka struje na aerodromu u Manili, zbog čega su svi letovi kasnili! I dok se još uvijek privikavam na činjenicu da više nemam beneficije zaposlenika aviokompanije, trčanje s jednog terminala na drugi, tražeći gate koji uvijek k'o za vraga mora biti onaj na samom kraju kilometarsko dugog hodnika, hvatanje leta i ostale čari života na aerodromu još uvijek su savršeno svježe u mom sjećanju. Iako više nisam stjuardesa, nekako mislim da ću doživotno ljude na aerodromu i/ili u avionu promatrati očima jedne. Srećom nalazim se u dijelu svijeta gdje se ljudi nemaju običaj žaliti na išta, gdje nitko ne podiže glas čak i kada je vidno iznerviran, gdje se ljudi samoinicijativno pripreme prije putovanja o kojem ništa ne znaju itd. Bez obzira na sve navedeno uvijek postoje iznimke i ono najbitnije - zapadnjaci, turisti, koji se ponašaju kao da nikada prije nisu vidjeli avion, a kamoli letjeli njime. Udaranje sjedala, drmanje i povlačenje istog, natezanje sa stjuardesom oko paljenja cigarete u wc-u. "Ali, ZAŠTO ne smijem zapaliti jednu?!" Nesposobnost pronalaska vlastitog sjedala i mjesta za prtljagu... Mogu opet nabrajati do preksutra, ali to nije ono o čemu sam danas htjela pisati.
Filipini, peta najveća otočna država na svijetu! Bila mi je želja već neko vrijeme posjetiti jedan od otoka nad čijim sam slikama slinila svaki put kada bi ih vidjela pa sam to odlučila napraviti sada, kad sam već "u blizini". Pet dana godišnjeg, dok traje tzv. spring break na Tajvanu (da, pokupili su ideju od Amera). Zbog dva državna blagdana spaja se dugi vikend pa je to bio savršen izgovor za putovanje. Dolazak na otok, vožnja ulicama, hotelčić u gradu, izgled samog grada podsjetilo me na Zanzibar! Isti opušteni mentalitet, jednako loša infrastruktura, ceste, kuće... Podsjeća na Afriku, ali ljudi su Azijati i govore jezik koji podsjeća na španjolski, ali nije španjolski. Zbunjujuće. Službeni jezici su tagalog i engleski, ali kao i u svakoj zemlji narječja se razlikuju pa tagalog u Manili ne zvuči jednako kao i tagalog južnije, na Palawanu. Prizvuk španjolskog osjeća se zbog toga što su Filipini bili španjolska kolonija 333 godine, dok ih nisu preuzeli Amerikanci. Tek nakon Drugog svjetskog rata, Filipini su proglasili neovisnost. U državi u kojoj su potresi (koji uzrokuju tsunamije), tajfuni i monsuni normalna pojava, žive jedni od najljubaznijih, dragih, pristojnih, nasmiješenih, pristupačnih, otvorenih ljudi, koje sam imala priliku upoznati. Njihovi izrazi lica su toliko dobroćudni, uvijek su raspoloženi za pjesmu i zabavu, djeca su odgojena i pristojna, a kada se Pacquiao bori, svih 80 i nešto milijuna Filipinaca diljem svijeta traži slobodan dan s posla ili otvaraju bolovanje. Lokalna valuta je filipinski peso (1€= 52pesosa), pa za manje od 15€ u restoranu se dvoje ljudi može jaaako dobro najesti, bilo morskih ili kopnenih plodova. U uličnim zalogajnicama i za puno manje!
Od 5 dana na otoku, dva smo iskoristili za izlete, jedan na susjedne otočiće na koje lokalci vikendima odlaze s čitavim užim i širim obiteljima na cjelodnevni izlet, roštiljanje i brčkanje u moru te drugi u podzemnu rijeku (Underground river), kamo idu isključivo turisti. Ono što sam primijetila i ovdje na Filipinima, i nikako si ne mogu objasniti, jest to da gotovo nitko ne zna dobro plivati, boje se dubine pa ne odlaze daleko od plićaka, većina nosi prsluke za spašavanje posuđene s broda... Mnogi ljudi otočnih država ili onih s izlaskom na more ne znaju, nikada nisu naučili plivati i uvijek sam se pitala zašto je to tako? Još uvijek nisam čula niti našla zadovoljavajući odgovor! Neki kažu da nisu imali potrebu naučiti. I kako se oni čude meni što znam, tako se i ja čudim njima što ne znaju plivati, a rođeni su na plaži.
Podzemna rijeka je jedno od Novih 7 čuda prirode i pod zaštitom UNESCO-a. Dnevno se rijekom može provozati maksimalno 1200 posjetitelja, a 40-minutna vožnja je zbilja nešto posebno - spilje, šišmiši i opičeni veslači kanua - dobro utrošenih 30€! Zbog prilično loše vodičice nisam čula i naučila puno, ali zato postoji internet.
Ostatak vremena proveli smo na plažama, na kojima je sunce već sada prejako za bilo koji zaštitni faktor, a voda u hotelskim bazenima daleko ugodnija od pretople morske, vožnjama na motoru, padanju s istog, upoznavanju drugih stranaca, poprilično zanimljivih pojedinaca, isprobavanju lokalnih specijaliteta i posjećivanju salona za masažu, u kojem najskuplja masaža u trajanju od 90 minuta košta manje od 25€. Kozmetičke usluge su jako jeftine, a Filipinke su najbolje kozmetičarke na svijetu, ako mene pitate. Hrana je također jeftina, a jako fina. Promet je u kaosu jednako kao i ovdje na Tajvanu, ali bez obzira na to vidiš da sve nekako normalno funkcionira, gužve, guranja skutera, preticanje po desnoj strani, prelaženje preko duple pune i ostale situacije na koje bih najradije zažmirila, ovdje su toliko normalna pojava da nitko ne kima glavom u znak neodobravanja, trubi, psuje ili bilo što drugo. Ja se vrlo vjerojatno neću nikada toliko opustiti, ali prihvaćanje njihovih pravila je neizbježno. Kada si u Rimu... :)
Sve u svemu Filipini su zemlja u koju ću se definitivno jednog dana vratiti!
Kratak bijeg s jednog otoka na drugi i prije nego sam uspjela slovkati Philippines, bili smo natrag u Tainanu, gdje je napokon došlo toplo i lijepo vrijeme, koje se čekalo još od Kineske Nove godine! Vlaga, vrućine, komarci, pokoji kišni dan - ljeto u Aziji...
Pssst! Teine avanture pratite i na njezinom blogu!
Facebook
Google
