Foto: Vedran Buble

OSMI dan boravka na Islandu svanuo je tmuran i kišovit dan. Iako je plan bio prošetati centrom Akureryja, sjevernjačkog grada u kojem smo odsjeli, bili smo prisiljeni ostati u zatvorenom. Srećom nisam jedan od onih kojima vrijeme diktira raspoloženje, takvima je na ovaj otok bolje ne dolaziti. Kako je pred Marijem i mojom malenkosti bilo novih 350 kilometara vožnje, rane jutarnje sate do polaska iskoristio sam za odlazak u hostelsku saunu. Da, dobro ste čuli. Hostel je imao saunu i to potpuno besplatnu. Naparen i mekan poput islandske vune, popeo sam se u predvorje na jutarnju kavicu, kad nam je jedan od zaposlenika prišao i zabrinuto nas upitao kamo smo krenuli. Na istok pa preko juga do Reykjavika, odgovorili smo. "E pa neće ići", ispalio je, objasnivši nam kako je zbog nezapamćenih kiša na jugoistoku Islanda cijelo to područje potopljeno. Ljudi se evakuiraju čamcima, a ceste su praktički nestale. Predložio nam je da promijenimo plan i odmah krenemo natrag, s obzirom na to da nije postojala alternativna ruta kojom ćemo okružiti otok.

>>> PUTOPIS - ISLAND 1. dio: U ovoj zemlji korupcija je nepoznanica, a izrabljivanje skoro da i ne postoji

>>> PUTOPIS ISLAND 2. dio: Zemlja u kojoj je teško biti Balkanac: Nismo ni krenuli, a ostali smo bez 2500 kn

Za razliku od nekih davnašnjih putovanja, kad sam bio novajlija u tom zamamnom bijegu od života i imao isplaniran praktički svaki sat gibanja, na Islandu sam bio spreman prihvatiti neočekivane promjene sve dok one nisu utjecale na financije. A ova u svojoj suštini jest. U Breiddalsviku, gradiću na istočnim fjordovima, hotelski smještaj već smo platili i to 350kn po osobi. Otkazati ga nismo mogli, a neki novi u Rejkjaviku koštao bi nas novih 70-tak eura i to u najboljem slučaju. Bila je to prevelika cijena. Tražeći neki postojan razlog zašto bi ipak nastavili prvotnim planom, listao sam lokalne vijesti i nabasao na informaciju kako je kiša tog jutra već prestala padati na jugu zemlje i kako će famoznu prstenastu cestu koja okružuje Island što prije pokušati obnoviti. Bilo je to dovoljno dobro za mene, a Mariju sam prodao priču kako smo nas dvoje balkanska verzija Thelme i Louise, doduše znatno neprivlačnija, te kako je rizik ništa doli ono što usputno žvačemo i pljuckamo kroz poluotvoreni prozor našeg japanskog Thunderbirda.

Kako je moj suputnik, hvala mu na tom, jedan od onih koji se vole igrati života riječnih balvana i bezbrižno čekati neku obalu na koju će slučajno biti naplavljeni, samo je potvrdno kimnuo glavom i opet smo bili na cesti. Spremno smo prihvatili islandski moto koji smo netom prije izlaska čuli. "Thetta reddast", odnosno "sve će se nekako srediti". E pa neće. Ali dobro, o tom ćemo nešto kasnije. Prva postaja na putu za istok Islanda bilo je jezero Mývatn, nastalo velikom bazaltnom erupcijom lave prije 2300 godina. Njegovo ime u prijevodu znači jezero mušica. Inače, cijelo ovo područje iznimno je vulkanski aktivno, a sve je rezultiralo brojnim atrakcijama i dijametralno suprotnim krajolicima. Prvo smo posjetili veliki rasjed koji je otvorio prolaz u malu pećinu. Pećina je bila ispunjena vrelom sumpornom vodom i stvarala neki jeziv i mistični doživljaj. Iako se strancima zabranjeno kupati u njoj, s obzirom na temperaturu vode od 46 stupnjeva (39 do 41 Celzijev stupanj podobni su za ljude), izuo sam se i spustio stopala u vreli izvor.

Bilo je prevruće, ali nisam odustajao sve dok mi stopala nisu bila crvena poput orangutanove stražnjice. Znam, tu smo negdje po tvrdoglavosti. Sljedeća destinacija bio je vulkan Haverfell, koji me više od svih drugih, ispunio nekakvim poštovanjem. To crno čudovište koje se četiri stotine metara uzdizalo od tla, eruptiralo je prije nekoliko tisuća godina i ostavilo iza sebe 200 metara dubok krater. Po njegovu se rubu preporučuje nezaboravna sottobraccio šetnja s olujnim vjetrom koji tu u pravilu puše kao da se namjerio otpuhati cijeli svijet. No ništa manje vjetar nije šamarao ni područje Hverira koje obiluje otvorenim termalnim izvornima, a kojeg sumporna isparavanja pretvaraju najodvratnije mjesto na kugli zemaljskoj. Međutim krajolik je tu toliko neobičan i nestvaran, da se s mirisom valja pokušati pohrvati. Koliko je jezero Myvatn interesantno shvatili smo već par stotina metara dalje, kad su smrdljive blatne izvore zamijenile prekrasne petrolej-zelene lagune. Bila je to nekakva islandska verzija Bora Bore.

Teško mi je bilo suspregnuti želju za kupanjem čak i kad sam vidio znak na kojem piše da je ono strogo zabranjeno. Naime ta jezerca prilično su velika i na svojim rubovima relativno hladna. Prevarilo je to u prošlosti i veliki broj turista koji, onako drhtavi i promrzli, na njihovim obalama ne bi sjeli i plakali, već se razodjenuli i ušuljali u toplu vodu. Na svoju nesreću zaplivali bi i naletjeli na vreli podzemni izvor koji riga paru na temperaturi od stotinu stupnjeva i doslovce se istopili. Tako privlačno, a tako opasno. Srećom, krajolik se već nakon nekoliko kilometara sasvim se izmijenio pa sam posve zaboravio na taj poriv za oživljavanjem vlastite inačice plave lagune, doduše bez mlade Brook Shields. Horizont se opasno zacrnio, a gdje god bi pogledali, sve je bilo prepuno crnog vulkanskog kamena i žute trave. Na prvu sam pomislio da je riječ o navijačkom kampu Borussije Dortmund, a onda se ipak priklonio Marijovoj ideji, kako je to onaj mjesečev krajolik o kojem smo slušali. I zaista, užasno me sve podsjećalo na mjesec, iako odavno nisam bio tamo.

Kako bilo, u narednih smo stotinu kilometara, s obzirom na boje i panoramu, imali osjećaj da smo posjetili barem nekoliko planeta sunčeva sustava, a onda smo ušli u regiju fjordova i doslovce pali na guzicu. Sa svake planine, a bilo ih je dokle je god pogled sezao, slijevalo se stotine, ma i tisuće slapova. Odmah mi je palo na pamet kako se dičimo s onih par pišljivih slapića na Krki i Plitvicama, a ovdje svaka najobičnija planina ima deset vodopada od kojih staje pamet. Jedni padaju u kaskadama, drugi se zmijoliko spuštaju, treći slijevaju kao potočići, a četvrti tutnje kao da svojim padom zemlju rastvaraju. Krajolik je uistinu bio spektakularan, a planinski vrhunci na ovim fjordovima bili su nekako nazubljeni, izrezbareni, kao da su Azteci jednom davno tu ljetovali. Upravo pred jednom takvom bezobraznom kopijom Chichen Itze svjedočili smo pravom "Animal planet" trenutku - dvoboju dva stasita ovna, koji su ring zelene livade, valjda željni publike, premjestili na vlažni asfalt. Sve se to događalo nekih dvadesetak metara od nas.

Taj spontani dodir sa životinjskim svijetom za tren me očarao, a onda se iz suprotnog smjera približio još jedan automobil. Nisam ni sanjao da će iz njega izletjeti žgoljavi muškarac koji će se sa svojom kamerom htjeli sasvim približiti životinjama. Naravno da ih je trkom omeo pa i preplašio tako da su se ovnovi vrlo brzo izgubili. Kakav kreten, pomislio sam. Kakva sebična budala. Ne samo da je uništio doživljaj sebi nego smo za cijeli taj bajkoviti prizor ostali uskraćeni i mi. Da ne govorim da je veliko pitanje hoće li se taj spektakularni meč ikada nastaviti i hoće li izazivač, koji je šampiona, dobro sam vidio, na trenutak opasno pribio uz ogradu, opet dobit tako veliku priliku da postane Alpha mužjak fjorda. Kakva strašna nepravda... Tužna srca nastavivši put, dobrih sat vremena migoljili smo se zavojitim cestama fjordova, a onda došli u mjesto gdje smo iznajmili hotel. Blafell mu je bilo ime i bilo je to praktički jedino mjesto u ovom gradiću gdje se mogao vidjeti barem nekakav oblik života.

Na istoku Islanda živi svega nekoliko posto cjelokupne populacije, što je par tisuća ljudi. Grad Breiddalsvik diči se podatkom, a isti je otisnuo i na majice koje se tu prodaju, da ima točno 139 stanovnika. 136 više no što smo ih mi vidjeli popodne, uvečer i ujutro. Hotel je bio na vrhunskom nivou, ali na mjestu gdje se osjećala suluda samoća i dosada. Nigdje nije bilo ni žive duše. Međutim, šetajući ulicama grada, Marijo i ja doživjeli smo jedan hollywoodski trenutak, kojeg ćete vjerujem prepoznati. Dakle, nigdje nikoga, smrzavamo se, pružajući korak za korakom, kad pokraj nas stane auto, otvori se prozor, a dvije atraktivne plavuše ispale: "Oprostite, gdje ovdje možemo na WC". Ogledao sam se oko sebe, okruživalo nas je nekoliko kuća i cijela pustopoljina. Mogle su to obaviti gdje su god poželjele, ali eto, predložio sam im da odu do svjetionika pa to naprave po skrivećki između stijena. One su se zahvalno nasmiješile, zatvorile prozor i odvezle, a nakon svega par sekundi Mario i ja udarili smo se dlanom o čelu. Došlo mi je da odmah potrčim za njima, zaustavim ih i kažem im: "Oprostite, svjetionik nije u tom smjeru, već u ovom".

Jedino što se nismo mogli dogovoriti bilo je tko je glup, a tko gluplji. Naravno da ove promrzle kamperice nisu tražile mjesto gdje će obaviti nuždu, ali na takve stvari znat ćemo pravilno reagirati jednom kad odrastemo. Pomalo posramljeni vratili smo se u sobu i pošli na spavanje. Ja sam beznadežno čekao auroru borealis, a Mario glasno hrkao, svjestan kako nas sutra očekuje paklen dan. Naime, u večernjim satima objavljeno je da su oštećenja na prstenastoj cesti takva da neće biti osposobljena barem narednih pet dana. Značilo je to da u ranim jutarnjim satima moramo krenuti natrag prema Reykjaviku, preko cijelog otoka. 800 kilometara islandskih cesta u jednom danu. Bit će to pravi izazov. Žuriti je valjalo jer smo sljedeću večer imali smještaj na Heimaeyu, a njega je trebalo uhvatiti zadnji trajekt koji je polazi u 19.30h. Bila je to utrka s vremenom, zato smo ujutro platili hotelski doručak i natukli se ono pravo balkanski. Kao vjeverice koje spremaju žireve u obrazima, tako smo nekako i mi trpali hranu u sebe. Morala nam je dostajati za cijeli dan, jer nećemo imati vremena za stajanje.

Tako je i bilo. Pet i pol sati vozio je Mario, potom nešto manje od šest sati ja, a da nismo ni dignuli pogled s ceste, da bi na koncu, pola sata prije ciljanog vremena, s trijumfalno podignutim rukama, stigli u trajektnu luku. Island uopće nije toliko velik, kad se svakih stotinu metara ne staje diviti nečem. Inače površinom je dvostruko veći od Hrvatske, otprilike kao Bugarska, ali ga zbog iskrivljenosti zemaljske kugle, na zemljopisnoj karti prikazuju puno većim no što zaista jest. Domala smo se ukrcali na trajekt i otisnuli na divlji sjeverni Atlantik po kojem je jugoistočni vjetar tri dana derao bez prestanka. Ne možete ni zamisliti kakvi su to valovi bili. Nisu to valovi, to su zgrade. Srećom dugi su i debeli pa prelaz preko njih nalikuje policijskoj potjeri u San Franciscu. Nakon tri sata pravog rollercoastera napokon smo pristali na Vestmannyjear te se, "mrtvi" od cjelodnevne vožnje odmah bacili u postelju (Space capsule hostel bio je neponovljiv doživljaj), nestrpljivo iščekivajući jutro na ovom unikatnom otočiću.

No za shvatiti njegovu povijest valja objasniti i onu Islanda. Dakle, prvi službeni kolonizator Islanda zvao se Ingólfur Arnarson. Došao je s obitelji na Island 870. godine jer je u Norveškoj izgubio zemlju zbog optužbe za ubojstvo. Pristao je na južnoj obali Islanda kod današnjeg Ingólfshöfija u blizini Nacionalnog parka Skaftafell. S njim je došao i njegov brat Hjörleifur Hrómarsson koji se naselio kod današnjeg mjesta Vík. Nakon određenih nesuglasica Hjorleifura su ubili njegovi irski robovi, nakon čega su pobjegli na obližnje otočje južno od Islanda. Čuvši da su mu usmrtili brata, Ingolfur je krenuo u potjeru, osvetio svog brata, a samo otočje prozvao Vestmannaeyjar, odnosno Otočje zapadnih ljudi (norveški Vikinzi Irce su nazivali Zapadnjacima). Praktički od tada, Heimaey, najveći otok arhipelaga površine svega 13.4 kvadratna kilometra, neprekidno je naseljen, već punih 1100 godina. Jedan od najtragičnijih događaja u njegovoj povijestii dogodio se 1627. godine kad su gusari iz Alžira pristali na otok te ubili 34 ljudi, a njih 200 stotine poveli sa sobom u roblje.

Tek rijetki spasili su se bijegom u raznorazne špilje po otoku, pokušavajući u desetljećima koji su usljedili, obnoviti koloniju koja je loveći ribu i skupljajući jaja generacijama teškom mukom preživljavala na ovoj vulkanskoj stijeni okruženoj divljim sjevernim Atlantikom. Puno toga u životu ovih ljudi promijenilo se početkom 20. stoljeća kada je kupljen prvi motorizirani čamac. Uskoro je sve više ljudi počelo dolaziti, a u konačnici se populacija s nekoliko stotina popela na gotovo četiri tisuće. Najveći problem cijelo vrijeme predstavljala je pitka voda, a onda je napokon 1968. postavljena podvodna cijev s obale Islanda, a otok je doslovce procvjetao. Međutim taj lagodni život uživali su svega pet godina, a onda se jedne večeri ispisana daleko najdramatičnija stranica bogate povijesti ovog otoka. Naime, na južnoj strani otoka oduvijek je ponosno u nebo stršao ugasli vulkan Helgafell, međutim u dva sata ujutro,  23. siječnja 1973. godine, sasvim nedaleko od njega otvorila se dva kilometra velika fisura, kasnije nazvana Eldfell, koja je punih šest mjeseci bljuvala enormne količine lave.

I dan danas otočani vrijeme računaju "prije i poslije erupcije", a to što su svi praktički svi preživjeli (samo jedan muškarac umrlo je od trovanja zrakom) mogu zahvaliti isključivo vremenskim prilikama, odnosno neprilikama dan ranije, koje su sve ribarske brodove ostavili zatvorenim u luci pa su u kasnim noćnim satima bili tu da počnu hitnu evakuaciju stanovništva. Na otoku su ostali tek oni najhrabriji koji su se zakleli spasiti ga. Naime, Eldfell je kontinuirano eruptirao čak pola godine, zatamnivši nebo i stvorivši svoj vlastiti mali ekosustav. Ono što je predstavljalo najveću potencijalnu opasnost, bila je mogućnost da lava krene sjeverozapadno i tako zatvori jedinu prirodnu luku na otoku. Ukoliko bi se to dogodilo, ovaj otok bi, s obzirom na vremenske uvjete, doslovce prestao postojati. Bio bi beskoristan. Danima i tjednima lokalci su pumpali more i hladili ogromnu rijeku lave kako bi zaustavili njeno napredovanje. Nakon stravičnih muka u tome su uspjeli i to u posljednjih čas, svega pedesetak metara prije no što će se procijep luke zatvoriti.

Nakon što je ova nezamisliva nam erupcija završila, a bila je u vrijeme Vijetnamskog rata jedina vijest koja je na globalnoj razini mogla stati uz bok dramatičnim događajima iz jugoistočne Azije, Heimaey se povećao površinom za čak 25 posto, a taj novi dio, igrom ga je slučaja učinio još sigurnim i zaštićenijim od južnih i jugozapadnih vjetrova. Desetljećima se život na ovom otoku obnavljao, a onda su prije nekih 12 godina, odlučili napraviti memorijalni centar, koji je danas jedno nevjerojatno pametno osmišljeno i poučno zdanje. Sama zgrada podignuta je na mjestu gdje je 2005. godine počelo otkopavanje kuća koje su 40 godina bile zatrpane pod pepelom, pijeskom i osušenom magmom. Ono što su pronašli doslovno ih je šokiralo. Kuće su izvana bile gotovo uništene, ali dobar broj pokućstva i predmeta, koji su ljudi u toj nesretnoj noći ostavili za sobom panično bježeći, još je bio tamo. Dijelovi posuđa, igračaka, ukrasa, robe. Ta kuća bila je kao portal za odlazak 40 godina u prošlost.

Sigurno ste se pitali gdje sam ja nestao u cijeloj toj priči. E pa nakon što sam se s priličnom lakoćom popeo na oba vulkana i odatle pustio pogled prema otočićima ovog arhipelaga, ispunilo me to određenom dozom nemira. Nikako mi nije bilo jasno na koji su način ljudi više od tisuću godina u kontinuitetu preživljavali tu divljinu. Nije to lako ni na Islandu, a kamoli na ovom kamenčiću usred ničega. Spustivši se ušao sam u muzej i dobrih dva sata gledao slike i slušao priče o toj kobnoj večeri. 1400 ljudi nikad se nije vratio kućama, a njihova svjedočanstva uistinu su potresna. Nekad je to bio otok sreće, druženja i veselja, na kojem je, kažu, nastajala debelo najbolja glazba u islandskoj povijesti, a danas je osim užurbanog ribarskog mjestašca, sve češće i vrsna turistička destinacija na kojoj se puno toga može vidjeti. Prije svega mnogobrojne kolonije neobične ptice puffin, po naški morskog papagaja. Vjerovali ili ne, u ljetnim mjesecima nešto više od milijun jedinki slijeće na ovaj otok položiti jaja. Prizori su upravo nevjerojatni, pričaju oni koji su tome svjedočili.

Na Vestmannyjearu smo prisustvovali i nogometnoj utakmici, posljednjem kolu islandskog prvenstva. Bio je to unikatan doživljaj koji ću ubrzo opisati u sportskoj rubrici Indexa, a izuzev toga još mi se jedna stvar duboko urezala u pamćenje. Šetajući po ovom malom gradiću (može ga se bez pretjerivanja proći uzduž i poprijeko za pola sata), zavirili smo u skromni jelovnik lučkog restorana Tanginn i tamo ugledali nešto što nas je odmah privuklo. Kako smo si svečano obećali da ćemo se barem jednom počastiti u restoranu, ma kako to preskupo na Islandu bilo, bolje opcije od kitova odreska nije bilo. Papreno je skup, oko 300 kuna porcija, međutim vrijedilo je svake krune odnosno kune. Svojedobno sam u Buenos Airesu, zahvaljujući divnim domaćinima Gastonu i Bruni, više tri mjeseca živio na argentinskim mesnim delikatesama i tvrdio kako nakon tih gozbi mesna jela više nema smisla ni jesti. Tad im nisam imao srca priznati, ali postojalo je nešto bolje i od argentinskog mesa. Riječ je o odresku mlade bolivijske ljame, ona je bila van svake konkurencije.

Međutim jednom kad sam u ovoj fino uređenoj ribarskoj krčmi probao popularni "whale steak", ostao sam bez riječi. Triput sam konobara pitao je li uistinu riječ o kitu, jer mesu je bilo tako mekano i sočno da je to bilo nevjerojatno, a da pritom nije ostavljalo nikakav trag ribljeg okusa. Ono što je bilo najbolje, kit je golema životinja. Jednom kad ga ulove, mesa ima "na bacanje", tako da sam na tanjuru dobio pet velikih i lijepih komada. Masno smo platili, ali smo se najeli za cijeli dan. Odgovorno tvrdim, iako vam to neće baš ništa značiti, s obzirom na to da ne znate o kako časnom čovjeku se radi, da je to najbolji i najukusniji objed koji sam u životu pojeo. Kako se pomalo približavamo kraju trećeg putopisa, dozvolit ću onima koji osjećaju potrebu za to, da osude moje uživanje u kitovu mesu. I meni je u jednu ruku tužno bilo što je moja nekad čvrsta ruka savijesti tako bezobrazno omlohavila u susretu s ovim pahuljasto mekim odreskom pa mi ni u jednom trenutku, dok sam zaneseno mljackao, na pamet nije pao onaj slatki "prijatelj Willy", kojeg su usput rečeno u Hollywood doveli upravo iz ovog akvatorija.

Bilo je to sve za ovaj nastavak. Putovanje se pomalo bliži kraju, no ostalo nam je još za vidjeti slavnu Plavu Lagunu i Black Sand Beach, gdje su takozvani prikradajući valovi nekoliko turista stajali života. Nećemo zaobići ni spektakularni vodopad Skogafoss, aktivni vulkan Hella, koji skorom erupcijom prijeti ponovo paralizirati Europu te Solheimajokull, jedan od najpristupačnijih glečera svijeta. Za kraj ćemo posjetiti suludi Reykjavik i njegov noćni život, a sve to začinit će jedna nesvakidašnja zgoda prilikom vožnje automobilom koja će ostaviti upečatljive mrlje na slikovnici islandskih sjećanja.