OBJAVA o maloj pukotini u stopalu jedne influencerice trkačice ovih se dana na društvenim mrežama širila gotovo poput važne političke vijesti: Mary McCarthy ima stres frakturu. Algoritmi su odjednom bili preplavljeni sadržajem koji je reagirao na tu ozljedu.

Kritičari su tvrdili da je takav ishod bio neizbježan za nekoga tko tjedno pretrči 100 kilometara. Drugi su stali u obranu McCarthy, navodeći da se trkači često ozlijede i uz manji opseg treninga, samo se o tome rjeđe govori. Na kraju su se uključili i fizioterapeuti, pozivajući obje strane da prestanu raspravljati kao da išta znaju o ozljedama.

Kako piše Chloe Gray za Dazed, intenzivna reakcija na ozljedu jedne žene djelomično je posljedica lošeg trenutka: zabrinutost i ogorčenje prema industriji trkačkih influencera već su se neko vrijeme gomilali, potaknuti kontroverzama poput vala ozljeda, lažiranih maratonskih vremena i planova treninga generiranih umjetnom inteligencijom, uz pitanja dostupnosti i privilegija.

Ta fraktura samo je otvorila prostor pratiteljima da postave pitanje o kojem već dugo razmišljaju: što se zapravo događa s runfluencerima?

Eksplozija popularnosti trčanja

Od razdoblja lockdowna dogodio se snažan porast popularnosti trčanja. Godine 2015. na Londonskom maratonu sudjelovalo je 38.000 ljudi, a nešto više od desetljeća kasnije za ovogodišnju utrku prijavilo se više od 1,1 milijun ljudi. Broj sudionika u dvadesetim godinama života više se nego udvostručio u odnosu na prošlu godinu.

Trkački klubovi postali su novo "in" mjesto za druženje. Prema jednom istraživanju, 72 posto pripadnika generacije Z koji su se pridružili nekom klubu učinili su to zato što su željeli upoznati nove ljude, a ne poboljšati svoje rezultate.

Trkački klubovi postali su i toliko popularan način za upoznavanje da ih se često opisuje kao "novi Hinge", a čak je i Tinder pokrenuo vlastiti klub pod nazivom Sole Mates kako bi pomogao trkačima pronaći ljubav. Influenceri su djelomično odgovorni za ovaj procvat jer promoviraju estetiziranu verziju trkačkog načina života i potiču tisuće svojih pratitelja da ga isprobaju.

Jaz između influencera i publike

Međutim, situacija se nedavno počela mijenjati. Tijekom prošlogodišnje proljetne maratonske sezone neki su pratitelji influencera počeli izražavati zamor zbog njihove neumoljive negativnosti u objavama nakon utrka. Problem je bio u tome što su influenceri objavljivali vremena o kojima njihovi pratitelji mogu samo sanjati, na utrkama koje su trčali besplatno i na koje većina ljudi ne može ni dobiti mjesto, a svejedno su se žalili.

Mnogi su to doživjeli kao neosjetljivo ponašanje i znak nesposobnosti priznavanja vlastitih privilegija. Ipak, postavlja se pitanje smeta li javnosti kada vrhunski sportaši izražavaju razočaranje jer su ostali bez medalje. Vjerojatno ne, jer njihove karijere ovise o tim rezultatima. Na influencere bi se moglo gledati na sličan način: njihov je posao trčati, a što su njihovi rezultati impresivniji, to generiraju više angažmana i prihoda.

Ova složena napetost između sportaša i influencera potiče rastuću iritaciju prema potonjima. U konačnici se sve svodi na ono što prodaju: nitko ne gleda vrhunsku atletičarku Keely Hodgkinson i ne misli da može ponoviti njezin rezultat, ali influenceri moraju balansirati između inspirativnog i pristupačnog.

Njihov je posao uvjeriti publiku da su njihova postignuća dostižna, samo ako kupimo iste tenisice, slijedimo isti plan treninga i jedemo iste obroke koje promoviraju. Ipak, njihovi životi, gotovo u potpunosti posvećeni treningu i oporavku, mnogo su bliži životu profesionalnog sportaša nego rekreativca.

Cijena nerealnih očekivanja

"Često upadnem u zamku uspoređivanja i pitam se: 'Zašto ja nisam tako brza?' ili 'Kada ću ja moći toliko trčati?'. Voljela bih da su transparentniji oko toga koliko stvarno vremena i mentalnog prostora posvećuju trčanju", kaže Amy*, koja se priprema za svoj treći maraton dok radi u uredu od 8:30 do 17:30.

Kao i otprilike 50 posto trkača, ozlijedila se tijekom povećanja opsega treninga, često slijedeći planove koje su promovirali influenceri. Ovo uobičajeno iskustvo jedan je od razloga rastuće frustracije idejom da influenceri mogu "imati sve", i da to, implicitno, možemo i mi. Zbog toga neki ljudi osjećaju određeno zadovoljstvo kada influenceri dožive neuspjeh jer to vide kao dokaz da režim treninga koji nisu mogli slijediti ionako nije bio održiv.

Porast ozljeda i preopterećenja

Porast broja ozljeda zabrinjava stručnjake već godinama. Iako nema čvrstih dokaza o većem udjelu ozlijeđenih trkača, veći broj trkača znači i veći broj ozljeda. Često su uzrokovane preopterećenjem - previše i prebrzo, bez dovoljno snažne osnove - i nedovoljnim oporavkom, a dodatno ih potiču nedovoljan unos energije, loš san i prekomjeran stres.

"U klinici viđam ljude koji nisu influenceri, ali na koje utječe njihov stil života. Među njima su i mnogi mladi s ozbiljnim ozljedama kakve se ne bi smjele događati u toj dobi", kaže Renee McGregor, sportska dijetetičarka i stručnjakinja za zdravlje sportaša. Sami influenceri često stavljaju neodrživ pritisak na svoja tijela.

"Liječila sam influencere s hormonalnim problemima i frakturama uzrokovanima sudjelovanjem u više ultramaratona unutar prve godine bavljenja sportom, sve radi stvaranja sadržaja. Drugi pak svoje ozljede pripisuju tome što im se stalno nude mjesta na velikim utrkama, a oni ne mogu reći ne jer im je trčanje posao."

Privilegije i lažirana vremena

Za razliku od sportaša, koji u svoje rutine imaju ugrađena razdoblja izvan sezone koja planiraju stručni treneri, influenceri moraju svakodnevno stvarati sadržaj kako bi zadovoljili algoritme društvenih mreža. To dovodi do cjelogodišnjih natjecanja i kulture izazova, što normalizira trčanje na duge staze koje bi zapravo trebalo biti rezervirano za rijetke prilike.

Za amaterske trkače to je također izvor frustracije oko startnih brojeva. Jedna rekreativna trkačica kaže da se deset godina zaredom prijavljivala za Londonski maraton, ali nikada nije dobila mjesto, dok influenceri često dobivaju startnine preko brendova iz godine u godinu. Takve situacije dodatno naglašavaju jaz između influencera i njihove publike.

Nekima pritom ne smeta toliko što influenceri objavljuju brza vremena koliko način na koji o njima govore. Ono što influenceri nazivaju "laganim trčanjem" često je daleko od stvarnosti rekreativaca.

Osim toga, pojavile su se i optužbe za manipuliranje rezultatima. Anonimna organizacija nazvana The Official Marathon Time Integrity Unit, pokrenuta prošle godine, pokušava razotkriti razlike između vremena objavljenih na društvenim mrežama i službenih rezultata utrka. Tvrdi se da su neki ljudi "zavedeni od strane influencera ili sportaša koji predstavljaju lažne rezultate", a koji često skrate samo nekoliko minuta kako bi objavili osobni rekord.

Tko snosi odgovornost?

Ružnu stranu kulture runfluencera oblikovali su algoritmi društvenih mreža, pritisak pratitelja i intenzivna konkurencija među njima samima. Dok se ponovno približava proljetna maratonska sezona, postavlja se pitanje što bi se trebalo promijeniti.

Neki smatraju da dio odgovornosti leži i na publici, koja bi takav sadržaj trebala uzimati s rezervom i shvatiti da influenceri ne žive iste živote kao njihovi pratitelji.

Renee McGregor, s druge strane, smatra da se moraju promijeniti sami influenceri. "Ključni problem je nedostatak odgovornosti i transparentnosti. Mnogi prodaju nerealan i neodrživ način života, od estetike do količine treninga."

U svakom slučaju, influenceri će i dalje biti na startnim linijama sa svojim poklonjenim startnim brojevima, a njihovi će ih pratitelji i dalje gledati kako postižu impresivna vremena, čak i ako se na njih pritom žale.