NJEMAČKI poduzetnik Christoph, koji već 18 godina ljetuje na Braču, gdje ima kuću, uputio je otvoreno pismo o promjenama koje primjećuje u hrvatskom turizmu. U pismu, koje je objavio portal Kroatien-nachrichten.de, upozorio je na trendove koji ga zabrinjavaju, a svoju je glavnu poruku sažeo riječima: "Ćevapi ne postaju luksuzno jelo samo zato što koštaju 25 eura."

Njegov osvrt nije tek kritika nezadovoljnog turista. Christoph već gotovo dva desetljeća dolazi na Brač i otok smatra svojim drugim domom, piše Total Croatia News.

Kaže da iz godine u godinu svjedoči tome kako sve veća komercijalizacija i težnja za zaradom mijenjaju način života u Dalmaciji. Prisjeća se vremena kada je turistička sezona bila samo dio godine, a ne nešto čemu je sve ostalo bilo podređeno, te kada su njegovi lokalni prijatelji i usred ljeta imali vremena za druženje.

Cijene kao u Frankfurtu

"Hrvatsku smo upoznali kao toplu, otvorenu i gostoljubivu zemlju. Čak i usred sezone naši prijatelji ovdje imali su vremena za kavu, razgovor, zajedničku večeru ili spontana druženja. Ljudi su i tada morali zarađivati za život, baš kao i danas. Ali sezona je bila dio njihovih života, a ne cijeli život", ističe.

Kaže da se odnos prema cijenama u ugostiteljstvu u međuvremenu potpuno promijenio. Primjećuje da su cijene na Braču danas usporedive s onima u njegovu rodnom Frankfurtu. Obični ćevapi ili pljeskavica stoje 20 ili 25 eura, a odrezak 35 eura.

"Dolazim iz Frankfurta. I tamo su nam visoke cijene dobro poznate. Ali kada običan obrok na Braču košta koliko i u centru Frankfurta, meni je kao poduzetniku to teško ekonomski opravdati."

Christoph smatra da nije problem u tome što si gosti takve cijene ne mogu priuštiti, nego u tome što više nemaju osjećaj da za svoj novac dobivaju odgovarajuću vrijednost.

"Ponekad se čini kao da je glavno pitanje: Koliko gost još može platiti? Koliko visoko mogu podići cijenu prije nego što kaže: 'Dosta!'? Nije problem u tome što si to ne možemo priuštiti. Mogli bismo. Ali sve smo manje voljni plaćati jer više ne osjećamo da cijena odgovara onome što dobivamo zauzvrat."

"Mora li baš sve imati cijenu?"

Komercijalizaciju primjećuje i u sitnicama, poput naplate tuširanja na plaži.

"Godinama je u našoj uvali postojao običan tuš koji je postavila općina. Izašli biste iz mora, isprali sol i otišli kući. Nitko o tome nije razmišljao. Danas je tamo tuš na kovanice. Naravno, nitko neće bankrotirati zbog jednog eura za tuširanje. Nije stvar u tom euru, nego u tome mora li baš sve imati cijenu", piše Christoph.

Osim sve većih troškova, smeta mu i to što se nakon gotovo dva desetljeća provedenih na Braču ponovno počeo osjećati kao stranac.

"Poruka koju dobivamo glasi: Vi zapravo ne pripadate ovdje. I to boli. Kroz prijateljstva, susjedstvo, povjerenje i vraćanje iz godine u godinu, nakon toliko godina više se nismo osjećali kao turisti. Pa ipak, danas se sve češće osjećamo samo kao gosti - gosti od kojih se očekuje da potroše puno novca."

"Hrvatska nije Azurna obala, i to je kompliment"

Christoph u pismu poziva lokalne poduzetnike i vlasti da zbog kratkoročne zarade ne izgube ono zbog čega se brojni gosti godinama vraćaju u Hrvatsku. Smatra da Hrvatska ne treba pokušavati postati kopija skupih svjetskih destinacija jer je njezina posebnost upravo u autentičnosti, jednostavnosti i ljudima.

"Hrvatska za nas nikada nije bila Azurna obala. I to mislim kao kompliment Hrvatskoj. Nismo tražili Saint-Tropez. Tražili smo Brač. Ćevapi ne postaju luksuzno jelo samo zato što koštaju 25 eura. Konoba ne postaje luksuzni restoran samo zato što večera košta 100 eura po osobi", poručuje.

Pismo zaključuje porukom o tome što bi Hrvatska, prema njegovu mišljenju, trebala sačuvati. "Cijene se mogu ponovno promijeniti. Kuće se mogu renovirati. Ceste se mogu popraviti. Ali povjerenje, osjećaj dobrodošlice i pripadnosti puno je teže vratiti jednom kada se izgube. Čuvajte to. Vrijedi više od svakog dodatnog eura."