PRIJE godinu dana imali smo ih prilike upoznati pod imenom mljevenici, a nerijetko se na stranicama jelovnika na engleskom jeziku nazivaju meat fingers. Ispod tih više ili manje prihvatljivih naziva kriju se svima nam dragi ćevapi.

Postaju previše fancy

Unazad nekoliko godina su se po boljestojećim roštiljarnama ćevapi počeli prodavati zasebno, i to po nemalim cijenama, a sve od priloga i dodataka naručuje se i plaća posebno. Kao logičan par na tanjuru s ćevapima više se ne smatra ni lepinja, što je pomalo tužno - kao da odvojite dijete od mame.

Zapravo je vrlo jednostavno

Ćevapi, lepinja, luk, ajvar/kajmak - to su četiri komponente koje treba sadržavati poštena porcija ćevapa.

Kod ćevapa nam je bitno da su sočni i neizgoreni izvana, a ni prepečeni iznutra. Bez luka ćevapima nećemo ni primirisati, a važno je da je svjež. Crveni luk (da, to je onaj s bakrenom olupinom) tu odradi jako dobar posao, iako se ne bunimo ni protiv srebrenca, no na njega je teško nabasati jer je u svijetu lukova i manje rasprostranjen, ali i otprilike dvostruko skuplji od crvenog.

Ajvar ili kajmak? Ne bismo ulazili u te diskusije jer je svakom draže jedno ili drugo i to je skroz normalno.

Lepinja je zasebna priča

Zato kod lepinje nema šale. Ako je suha i žilava, to stvarno nema smisla. Lepinja koju trebamo uz ćevape mora biti sočna, mekana i masna taman toliko da pristojno zamastimo prste, a opet da nam ne curi sve do laktova.

Treba biti i lijepo zapečena s unutarnje strane, onako da dobije zlatne, hrskave dijelove koje napadamo prve, čim tanjur dođe na stol.

Našli smo dobre i jeftine ćevape

Ovog puta skoknuli smo do Velike Gorice, do pečenjarnice Zen (Ulica Stjepana Fabijančića Jape 1), preko puta McDonald'sa.

Nismo ni znali da postoji dok nismo upoznali par njihovih obožavatelja kojima nije teško potegnuti iz Zagreba do Velike Gorice po jednu porciju sreće. S obzirom na to da s ćevapima nema šale, nismo htjeli čekati danima, tjednima ili mjesecima da odemo do Zena. Ne, otišli smo odmah. I to nam je bila stvarno dobra odluka.

Pečenjarnica ima unutarnji prostor pristojne veličine, ali i skroz dobru terasu koja je bila puna kad smo došli, no ubrzo se oslobodio jedan stol. Ćevape smo čekali tek desetak minuta.

Cijene su bagatela

Cijene u Zenu su milina. Veliki ćevapi (10 komada) koštaju 30 kuna, a mali (5 komada) 23 kune. Na jelovniku imaju i šiš ćevape (35 kn), hamburger ili Zenburger (23 kn), pljeskavicu bez (30 kn) i s prilogom (35 kn), pileće ražnjiće (40 kn) i pileći file (30 kn). Jedna pečena lepinja košta 8 kuna, a porcija pomfrita 10 kuna.

Vilica i nož ili prsti?

Ne znamo koliko često jedete ćevape i jedete li ih nožem i vilicom ili prstima, no moramo priznati da smo se mi odvikli jedenja ćevapa prstima, iz jednostavnog razloga - malo smo zapostavili old school pečenjarnice i previše se prepustili mjestima gdje se iz jedenja ćevapa radi znanost. To nikako nije fer.

U Zenu ćete od pribora dobiti čačkalicu i baš zbog te čačkalice smo doživjeli prosvjetljenje i shvatili kako premalo idemo na ovakva mjesta. Svaka čast svemu, ali slasna porcija ćevapa je slasna porcija ćevapa.

Ćevapi su top

Kako smo već gore napisali, ćevapi su nam stigli za desetak minuta. Sočni i lijepo pečeni, s taman masnom, iznutra mekanom i po rubovima zapečenom i hrskavom lepinjom, lukom rezanim na ne premale kocke i dobrom količinom ajvara i kajmaka.

To cijenimo jer nema goreg nego kad dobijemo ajvara ili kajmaka toliko da zagrabimo malo uz prvi ćevap i za ostalih devet više nema.

Nije baš usput

Znamo, nekad nije baš jednostavno zaletjeti se do Velike Gorice na ćevape, ali nije ni na kraju svijeta. Pečenjarnica Zen radi svaki dan od 8 ujutro do 11 navečer, osim nedjeljom kad otvaraju sat vremena kasnije, u 9 ujutro. Možda je baš danas ta dosadna nedjelja kad ne znate kud sa sobom, a još ste i gladni, pa se izlet u Veliku Goricu čini kao prilično neloša ideja.

Još recenzija restorana, slastičarnica i zalogajnica možete pronaći na ovom linku.