Indexovi novinari nigdje nikad ne jedu besplatno. Platimo svoja jela, ne predstavimo se da smo novinari i pišemo točno što mislimo.

Zagreb je dobio još jedno mjesto za kebab, a interes je već prvih dana bio popriličan. U Gajevoj ulici, preko puta kultnog Charlieja, krajem rujna otvoren je Kiki’s Berliner Döner, novi lokal koji je odmah privukao pažnju Zagrepčana. Na dan otvorenja ispred njega stvarali su se dugački redovi, čemu je svakako pridonijela i akcija dijeljenja besplatnih kebaba.

Galerija

No Kiki’s nije prvi koji je u Zagreb donio kebab na berlinski način. U lipnju ove godine u Z Centru otvoren je Echte Berliner, njemački lanac specijaliziran za upravo takvu vrstu kebaba. Čini se da berlinski döner sve više pronalazi svoje mjesto i na zagrebačkoj street food sceni, a sada ga se može probati i u samom centru grada.

Za razliku od njemačkog lanca, iza Kiki’sa, prema mojim saznanjima, stoji domaći vlasnik i nije riječ o franšizi. Zato sam se zaputila u Gajevu provjeriti što se krije iza velike pomame, kakvu ponudu imaju i, najvažnije, opravdava li njihov kebab sav taj interes.

Što je uopće berlinski kebab i po čemu se razlikuje od običnog?

Iako kebab potječe iz turske kuhinje, verzija kakvu danas poznajemo kao berlinski döner razvila se u Njemačkoj, ponajprije zahvaljujući turskim doseljenicima. Berlin je s vremenom postao jedan od gradova najpoznatijih po kebabu, a döner u kruhu ondje je praktički dio svakodnevne prehrane.

Za razliku od kebaba kakav smo godinama navikli kupovati u brojnim domaćim fast foodovima, berlinski se najčešće priprema s tanko rezanim mesom s vertikalnog ražnja, svježim povrćem, kupusom, lukom i različitim umacima. Često se dodaju i sastojci poput pečenog povrća, svježeg začinskog bilja ili sira, ovisno o lokalu.

Jedna od prepoznatljivih značajki berlinskog dönera jest i kruh. Umjesto klasične tanke tortilje, često se poslužuje u debljem, izvana hrskavom kruhu koji se razreže i obilno napuni sastojcima. Ideja je da svaki zalogaj ima kombinaciju sočnog mesa, svježeg povrća, umaka i hrskavog kruha.

Na ulazu u Kiki’s, uz natpis Berliner Döner, istaknuta su još dva naziva koja možda nisu svima poznata - pide i lahmacun. Iako sva tri jela dolaze iz turske kulinarske tradicije, riječ je o prilično različitim specijalitetima.

Pide je tursko pecivo od dizanog tijesta, najčešće izduženog oblika s podignutim rubovima, zbog čega pomalo podsjeća na čamac. Puni se sirom, mljevenim mesom, povrćem ili drugim sastojcima, pa ga se često uspoređuje s pizzom.

Lahmacun je pak vrlo tanko, okruglo tijesto premazano začinjenom smjesom mljevenog mesa, rajčice, paprike i luka. Često ga nazivaju turskom pizzom, iako je znatno tanji i drukčiji od klasične pizze. Obično se jede s dodatkom svježeg povrća i limuna, a može se i zarolati.

Naravno, ne postoji samo jedan recept za berlinski kebab. Svaki lokal ima svoju kombinaciju sastojaka, začina i umaka - a tako vjerojatno i sam Kiki's.

Ulaz je skriven iza cerada, ali na ovoj lokaciji to nije problem

Zgrada u kojoj se nalazi Kiki’s već je neko vrijeme u skelama, pa je tako i njihov ulaz praktički cijeli umotan u cerade. Na nekoj manje frekventnoj lokaciji takva bi slabija vidljivost možda bila problem, ali mislim da ovdje zaista nije.

Lokal je točno preko puta terase Charlieja, pokraj HaHaHousea, Muzeja smijeha, i Mlinara. Čini se da ljudi ovdje ne prestaju prolaziti tijekom cijelog dana - iz smjera trga, iz smjera Cvjetnog, iz smjera Tesline i Gajeve. Tako da, iako niti jedna lokacija ne obećava 100%-tni uspjeh - ova je ipak visoko na ljestvici potencijalnog uspjeha.

Iako se izvana, na sunčan dan, unutra čini prilično mračno, mjesto je itekako živo. Kad sam dolazila, vrata su bila zatvorena, pa mi je na trenutak čak djelovalo kao da uopće ne rade.

Kad sam tek ušla, unutra je bilo tek dvoje ljudi. No dok sam počela jesti za pultom sa strane, ljudi su svako malo cirkulirali. Netko bi ušao, naručio, pričekao svoj kebab i otišao, pa bi ubrzo stigao netko novi. Primijetila sam da većina uzima hranu za van.

Interijer je tipično fastfoodovski, ali uređen u lijepim kombinacijama pastelnih boja. Tu su maslinaste stolice, narančasti dijelovi zida i stropa, dok je najveći dio zida ostavljen betonski sivim, što naglašava industrijski štih prostora.

Što sve nude i kakve su cijene?

Iako je berlinski döner glavna zvijezda ponude, u Kiki’su se može naručiti još nekoliko vrsta jela, a cijene se uglavnom kreću od 6 do 9 eura.

Klasični Kiki’s Döner, koji se poslužuje u bogato napunjenoj lepinji, dolazi s piletinom za 8,90 eura, junetinom za 8,50 eura ili kombinacijom oba mesa za 8,70 eura. Iste su cijene i za dürüm wrap, odnosno kebab zamotan u tortilju, kao i za Kiki’s Box, verziju za one koji bi radije jeli iz kutije.

Za one kojima je velika porcija previše, nude i mali döner. Verzija s piletinom košta 7,40 eura, s junetinom 7 eura, a kombinacija oba mesa 7,20 eura. Moguće je dodati i ekstra meso za 1,80 eura ili sir za dodatni euro.

Ponuda se ne zaustavlja na kebabu. Imaju i lahmacun s dodacima za 6,80 eura, tanko tursko tijesto s mesnim nadjevom, te pide, tursko pecivo nalik čamcu koje se puni različitim sastojcima. Pide sa sirom košta 6 eura, vegetarijanska verzija 6,50 eura, s piletinom 6,90 eura, s tunom 6,80 eura, a s junetinom 7,20 eura.

Od pića nude uobičajene gazirane sokove, vodu te ayran, tradicionalni turski napitak od jogurta.

Naručila sam (ogroman) klasik

Odlučila sam probati Kiki’s Döner Classic s piletinom. Uzela sam svo povrće osim rajčice i luka, pa su se u mom kebabu našli crveni kupus, kukuruz, svježi i kiseli krastavci te zelena salata. Odabrala sam blagi umak.

Inače ne zalazim često na ovakva mjesta, reklo bi se da kebab i nije moje fast food jelo. Osim onih studentskih noći nakon četiri ujutro, kad mi je kebab bio najbolje jelo na svijetu (možda bi u takvom stanju i trebalo pisati recenziju za kebab?).

Kada i biram ovakvu hranu - kebab, biram ga u obliku tortilje ili salate. Ali ovaj put to nisam radila jer red je da probam kebab. A ne neku izvedenicu za one koji ga zapravo izbjegavaju. I tako sam se našla s povećim berlinskim dönerom u lepinji.

Kebab koji bi bilo najbolje jesti u kadi

Kebab mi je na prvu bio ogroman. Stvarno ogroman. I odmah sam vidjela da je prilično nespretan za jelo. Lepinja je potpuno otvorena i napunjena sastojcima, pa sam zaključila kako je ovo jelo koje bi bilo najbolje jesti u kadi. Jer koliko god se trudili, teško je zamisliti da ćete ga pojesti, a da vam barem dio salate ili umaka ne završi izvan lepinje.

Ali sama sam si kriva jer naručila sam veliku porciju, dok je na cjeniku niže zapravo navedeno kako se može naručiti i mala verzija ovog kebaba. Djelatnica mi je usput rekla kako se ljudi često šokiraju upravo veličinom i oblikom velike porcije, dok je manja verzija, kako mi je objasnila, nešto "uljuđenija". Sastoji se od dvije tostirane, preklopljene lepinje, pa ju je jednostavnije držati u rukama i jesti. Da sam to znala prije naručivanja, možda bih ipak krenula s manjom.

Kebab "svježiji" od onih koje poznajem

Ono što sam odmah primijetila u kebabu jest da je, osim što je stvarno izdašan sa sastojcima, jako svjež. Možda bolje reći - osvježavajuć. Pun je salate koja je baš svježa i hrskava, a preko nje je hladni umak blagog i osvježavajućeg okusa. Tako meso iz kebaba, koje je standardno prilično slano, ne preuzima cijeli okus, što mi se sviđa.

Salata ovdje zapravo razblažuje mesnu situaciju, ali u ovom kebabu mi je to nekako posebno došlo do izražaja. Obično salata prati meso, ali ovdje kao da dominira. Sve je kombinacija toplog i hladnog, slanog i osvježavajućeg, mekanog i hrskavog. Toplo meso i lepinja, hladno povrće i umak, hrskavi kupus i krastavci - svaki zalogaj ima pomalo od svega.

I baš mi se svidjelo što kebab, unatoč veličini, nije djelovao teško onako kako sam očekivala. Povrće mu daje puno svježine, a blagi umak povezuje sastojke bez da ih potpuno prekrije. Ja sam baš uživala, iako mi je porcija ipak bila mrvicu prevelika. Što ne znači da nisam pojela veliku većinu.

No za drugi put bih sigurno naručila manju verziju ili pak kebab salatu. Ne zato što mi se ovaj nije svidio, nego zato što mi je velika porcija jednostavno bila previše, a i voljela bih ga pojesti uz malo manje borbe s lepinjom.

"Malo nespretno za jest, al’ jako fino!"

Baš kad sam završavala jelo i razmišljala što ću napisati u recenziji, jedan je kupac odlazio brišući usta, pa se okrenuo osoblju i s dignutim palcem dao mini verziju recenzije u ljudskom obliku: "Malo nespretno za jest, al’ jako fino!" I tako je sažeo sve što bih i sama komentirala.