IAKO su kava i čaj možda najpopularnije opcije, postoji mnogo toplih napitaka koji se diljem svijeta piju za doručak i koje vrijedi istražiti. U nastavku ćemo vas upoznati sa šest jedinstvenih pića koja biste trebali uzeti u obzir (ili ne, ali zanimljivo je znati) umjesto uobičajene kave.

1. Agua Dulce

Doslovno prevedeno kao slatka voda, agua dulce je tipičan kostarikanski jutarnji napitak pripremljen od dva jednostavna sastojka: vode i šećerne trske. Međutim proces kojim dospijeva do stola za doručak je malo složeniji.

Sadnja i prerada šećerne trske je kamen temeljac kostarikanskog poljoprivrednog gospodarstva i u toj zemlji je prisutno oko 7800 proizvođača te 13 tvornica šećera, raspoređenih u šest regija.

Iako se tehnologija beskrajno poboljšala otkad je šećerna trska prvi put zasađena prije nekih 8000 godina u Novoj Gvineji, a u Južnu Ameriku uvedena u 18. stoljeću, tradicionalni proces žetve je bio prilično naporan.

Tada se šećerna trska prikupljala mačetom. Radnici su s mladica uklanjali višak vlakana, a kako bi stabljike omekšale, ručno su ih tukli drvenim motkama. Svaki izdanak je potom prolazio kroz posebnu prešu s više platformi koju su pokretali volovi ili radnici, kako bi se iz trske izvukla maksimalna količina soka. Stabljike su kroz prešu prolazile oko tri puta, a pri posljednjem prolazu stabljika se ručno savijala kako bi se iz nje iscijedile i posljednje kapi slatkog soka.

I danas, nakon ekstrakcije, sok se kuha, isparava i oblikuje u male šećerne kolačiće koji izgledaju poput pakiranog smeđeg šećera (iako je okus koncentriraniji od onog dostupnog u trgovinama). Kada se ohlade, ovi se kalupi nazivaju tapas ili poklopci.

Kako bi se pripremila agua dulce, ovi se zbijeni šećerni kolačići lagano stružu u kipuću vodu ili u nekim slučajevima mlijeko, dok se ne otope. Konačni rezultat je slatki, energizirajući napitak koji je još uvijek popularan među kostarikanskim poljoprivrednim radnicima zbog energije koju im pruža tijekom teškog fizičkog rada.

2. Dou Jiang

Dok neki ujutro traže najbližu šalicu kave, mnogi u Kini i Tajvanu započinju dan uz kipuću zdjelu dou jianga. Djelomično juha, a djelomično napitak, dou jiang je u svom najjednostavnijem obliku zagrijano sojino mlijeko.

Povijest sojinog mlijeka seže stoljećima unazad, a počelo se proizvoditi ubrzo nakon što je u Kini tijekom rane dinastije Han izumljen mlinski kamen. Međutim sojino mlijeko se nije naširoko konzumiralo u Kini sve do 19. stoljeća kada je otkriveno da zagrijavanjem postaje ukusnije i blagotvorno djeluje na probavu.

Izrada sojinog mlijeka je relativno jednostavna. Soja se preko noći namače i zatim pomoću jednostavnog stroja razdvaja na krutine i tekućinu. Tekućina se potom kuha kako bi se uklonio škrob i na kraju ostaje potpuno pročišćeno mlijeko.

Vrijedno je napomenuti da se vrsta sojinog mlijeka koja se prodaje u azijskim zemljama (ili na azijskim tržnicama u SAD-u) dosta razlikuje od komercijalnih varijanti koje se mogu kupiti u trgovinama.

Komercijalne varijante su osmišljene kao zamjena za mlijeko te su razvodnjene i zaslađene kako bi oponašale okus i teksturu kravljeg mlijeka, dok svježe azijsko sojino mlijeko ima robusniji, neizmijenjeni okus soje.

Dou jiang zagrijavanjem postaje gladak, mliječni napitak s jakim mirisom soje. Obično je zaslađen, iako postoje slane verzije s octom i čili uljem kao i dodatnim začinima.

3. Sok od naranjille

Sok od naranjille je jedan od najčešće dostupnih sokova koji se piju u Ekvadoru. Naziv se prevodi kao kisela ili gorka naranča, ali okusom više podsjeća na gorku rajčicu. Obično se poslužuje s velikom količinom šećera ili sirupa, što ovo piće čini puno ukusnijim.

Naranjilla je biljka porijeklom iz regije Anda u Južnoj Americi i pripada obitelji krumpirovki, koja uključuje razno voće i povrće poput rajčica, krumpira i patlidžana. Vjeruje se da je naranjilla bez trnja autohtona i najbrojnija u Peruu, Ekvadoru i južnoj Kolumbiji. U Ekvadoru je 90 posto komercijalnog uzgoja naranjille smješteno u dolinu uz obronke rijeke Pastaza, jednog od pritoka Amazone.

Meso se zajedno sa sjemenkama može iscijediti i dodati u smjesu za sladoled, koristiti u pripremi umaka za razna lokalna jela ili se koristiti za pripremu raznih slastica. Ipak, najpopularnija upotreba naranjile je u obliku soka.

Prilikom kućne pripreme, plodovi se operu, ostružu od dlačica i prerežu na pola, a pulpa se iscijedi u električnom blenderu i kratko izmiješa. Zatim se zeleni sok procijedi, zasladi i posluži s kockicama leda kao hladno, pjenasto piće.

Još jedan razlog zbog kojeg je ovo voće posebno popularno kao cijeđeni sok je taj što, baš kao i rajčice, lako postaje gnjecavo. Naranjille nisu osobito pogodne za uzgoj većeg obujma, što također doprinosi njihovoj specifičnoj regionalnoj privlačnosti za korištenje u obliku soka koji se pije za doručak.

4. Salep

Prije uspona čaja i kave, salep, napitak pripremljen od gomolja turskih orhideja, bio je najpopularniji izbor pića koje se pilo uz doručak u Osmanskom Carstvu. Njegova se popularnost s vremenom proširila po Engleskoj i Njemačkoj gdje je postao poznat kao saloop.

Krajem 14. stoljeća priprema ovog pića je zahtijevala da se prah salepa miješa s vodom dok se ne zgusne, nakon čega bi se zasladio, a zatim začinio dodatkom cvijeta naranče ili ružine vodice. Piće je bilo iznimno popularno sve dok se nije počelo koristiti kao pouzdan lijek za spolne bolesti, tako da je ubrzo njegova javna konzumacija postala sramotna.

Međutim salep je još uvijek popularna alternativa kavi i čaju u Turskoj, pogotovo u zimsko vrijeme. Tradicionalno se pripremao tako da se prah orhideje miješao s obranim mlijekom, šećerom i cimetom.

Ipak, početkom 2000-ih, turski su botaničari počeli primjećivati nagli pad populacije orhideja u zemlji i shvatili da je za to kriva velika popularnost dondurma, turskog sladoleda koji se zgušnjava salepom i potom razvlači poput smrznute karamele.

Za proizvodnju jednog kilograma ovog praha je potrebno više od 1000 osušenih orhideja, pa je u cilju očuvanja biljke izvoz salepa zabranjen.

5. Sarabba

Sarabba je indonezijsko piće koje se često pije za vrijeme doručka, a nalik je na chai, vrstu začinjenog čaja koja potječe s indijskog potkontinenta.

Tijekom ranog 16. stoljeća europski su se kolonisti zainteresirali za indonezijsko otočje Maluku, nakon što su otkrili muškatni oraščić i klinčić, koji se dugo vremena nisu mogli naći nigdje drugdje. Druge začine poput đumbira, crnog papra i cimeta najvjerojatnije su u zemlju donijeli doseljenici iz Kine i Indije te su ti sastojci postali sastavni dio kuhinje i gospodarstva Indonezije. 

Začini koji se nalaze u sarabbi uključuju papar, cimet, đumbir, a ponekad i klinčiće i anis. Piće ima bazu od gustog, slatkog kokosovog mlijeka i žumanjaka, koji se miješaju, a zatim zagrijavaju ili hlade. Začini ovom piću daju aromatičan orašasti okus. Palmin šećer nije obavezan jer je piće obično dovoljno slatko samo po sebi.

Osim zbog posebnog okusa, lokalno stanovništvo voli sarabbu zbog navodnog svojstva jačanja imuniteta i izdržljivosti, što je čini izvrsnim pićem za doručak.

6. Čaj s jakovim maslacem

Čaj obogaćen maslacem, posebno jakovim maslacem, stotinama je godina bio glavno piće koje se pilo za doručak u himalajskim regijama Nepala, Indije, Butana i Tibeta. Jakovi su otporna goveda koja dobro proizvode mlijeko čak i u najizazovnijim zimskim uvjetima.

Tradicionalno je kao baza napitka služio crni čaj, ali danas postoje mnoge zamjene, a umjesto jakovog maslaca se može koristiti i onaj običnih krava.

Ovaj se napitak priprema tako da se vrući čaj pomiješa s maslacem i solju u zdjeli za miješanje i miješa ručnim mikserom dok smjesa ne dobije glatku, kremastu konzistenciju. Čaj s maslacem je poznat po zemljanom i slankastom okusu, a neki ga čak uspoređuju s juhom.