DANAS je Cinco de Mayo, širom svijeta poznat meksički praznik koji se slavi kako u Meksiku tako i u drugim zemljama. A ove godine dašak će se osjetiti i u Zagrebu, u latinoameričkom street food lokalu Fuego Fresh Latin u kvartu Martinovka.

"Ovaj petak je Cinco de Mayo, 5. svibnja, i veliki je dan slavlja i sjećanja na meksičku kulturu. Fuego Fresh Latin i 808 Bar organizirat će dan zabave na našim lokacijama (zelena/stražnja strana Zelinske 7) u čast tog dana. Cijeli dan nudit ćemo specijalitete, hrane i pića, kao i latino plesnu zabavu na terasi od 20:00 do zatvaranja. Pridružite nam se na odličnoj latinoameričkoj zabavi", poručili su iz Fuega.

Skoknite ako vam se sviđa ideja, a u nastavku ćemo vam predstaviti par meksičkih jela koja su obavezna na stolu dok se slavi Cinco de Mayo te na kraju i reći nešto više o tom za Meksikance vrlo važnom danu.

Mole

Mole je bogati meksički umak i nacionalno jelo te zemlje. Baza obično sadrži meksičke čili papričice koje se melju u molcajeteu - tradicionalnom mužaru i tučku napravljenom od kamena.

Ostali sastojci mogu varirati, tako da ovi umaci mogu sadržavati povrće, voće, začine, začinsko bilje, orašaste plodove, sjemenke, kukuruzno brašno, kruh, pa čak i čokoladu, koja dodaje zemljane note pikantnijim sastojcima.

Zanimljivo je da su ga Asteci zvali molli, što znači mješavina. Najpoznatiji iz obitelji mole umaka je svakako mole poblano, porijeklom iz Pueble. U Oaxaci, također poznatoj kao zemlji sedam molea, mogu se naći moles verdes (s cilantrom), moles rojos (rajčice, sjemenke sezama), moles negros (chiles, čokolada, orasi, sušeno voće), manchamantel (rajčice, ananas, ancho chiles, cimet, banane), narančasto-crveni mole (plantaine), mole almendrado (bademi) i cacahuate (kikiriki)

Sastojci koji se koriste u mole umacima uvijek se prvo samelju i pomiješaju, zatim zajedno pirjaju, a kada je ovaj bogati umak gotov, tradicionalno se poslužuje uz perad.

Carnitas

Podrijetlom iz meksičke države Michoacán, carnitas je ukusno jelo napravljeno od svinjskog mesa (obično prednjih dijelova ili svinjske lopatice) koje se pirja, peče ili sporo kuha u vlastitoj masnoći, dugo, dok ne postane potpuno mekano i sočno. Vatra se zatim pojačava dok meso ne postane hrskavo izvana i može se nasjeckati.

Carnitas, što u prijevodu znači malo mesa, često se poslužuje uz tortilje, popraćeno salsama, grahom, guacamoleom, limetom ili svježim povrćem. U Michoacánu se carnitas može naći posvuda, od uličnih štandova do otmjenih restorana.

Tamales

Tamales je meksičko jelo koje potječe iz vremena Asteka, a sastoji se od kukuruznog tijesta s nadjevom koji može biti slan ili sladak, kuhan na pari i umotan u lišće kukuruza ili čak lišće banane. Iako je uobičajeno da se meksička hrana poslužuje s raznim umacima i salsama, tamales je iznimka jer se obično jede skroz obično i jednostavno bez ikakvih umaka, iako to nije ukorijenjeno pravilo.

Jedan od prvih zapisa o tamalesu datira iz 1550-ih, kada su Španjolcima to jelo poslužili Asteci koji su ga radili s grahom, mesom i čilijem. Danas nadjevi mogu biti bilo što, od graha do piletine, ribe, svinjetine, tvrdo kuhanih jaja, sjemenki bundeve ili tikvica.

Tamales rojo (crveni tamale) punjeni su nasjeckanim mesom poput govedine ili svinjetine u umaku od crvenog čilija. Tamales verde (zeleni tamales) ima isto meso i drugačiji umak napravljen od kiselih, zelenih tomatillosa. Tamales dulce, slatka vrsta ovog tradicionalnog jela, punjena je suhim voćem poput grožđica ili bobičastog voća.

Chilaquiles

Chilaquile su, u svom najosnovnijem obliku, prženi komadići tortilje preliveni umakom od čilija s mesom i povrćem po želji. Jelo je popularno i u Meksiku i u Sjedinjenim Američkim Državama kao izvrstan način da se iskoriste ostaci, to jest ustajale tortilje, piše Taste Atlas.

Naziv jela potječe od riječi chil-a-quilitl, što znači zelje ili bilje u juhi od čilija. Danas postoji velik broj regionalnih varijacija jela, pa se tako u Sinaloi priprema s bijelim umakom, a u Mexico Cityju jelo se tradicionalno prelijeva grančicama epazota (isusovački čaj, meksički čaj, payqu, epazote, mastruz ili herba sanctæ Mariæ).

Više o Cinco de Mayu

Cinco de Mayo (španjolski za peti svibanj) je godišnjica bitke kod Pueble, praznik koji se slavi u dijelovima Meksika i Sjedinjenih Država u čast vojne pobjede 1862. nad francuskim snagama Napoleona III. Kada je 1861. Meksiko proglasio privremeni moratorij na otplatu inozemnih dugova, engleske, španjolske i francuske trupe napale su zemlju.

Do travnja 1862. Englezi i Španjolci su se povukli, ali su Francuzi, uz potporu bogatih zemljoposjednika, ostali u pokušaju da uspostave monarhiju pod Maksimilijanom od Austrije i da obuzdaju moć SAD-a u Sjevernoj Americi. 5. svibnja 1862. slabo opremljene snage pod zapovjedništvom generala Ignacija Zaragoze porazile su francuske trupe u bitci kod Pueble, jugoistočno od Mexico Cityja, a ubijeno je oko 1000 francuskih vojnika.

Iako su se borbe nastavile i Francuzi nisu istjerani još pet godina, pobjeda kod Pueble postala je simbol meksičkog otpora stranoj dominaciji. Grad, koji je kasnije preimenovan u Puebla de Zaragoza, mjesto je gdje se smjestio i muzej posvećen bitci, a samo bojište danas je park.

Sredinom 20. stoljeća u Sjedinjenim Državama slavlje Cinco de Maya postalo je među meksičkim imigrantima način poticanja ponosa na baštinu. Cinco de Mayo ne treba brkati s meksičkim Danom neovisnosti, koji se slavi 16. rujna, a ustanovljen je 1810., nekih 50 godina prije no što se odvila bitka kod Pueble.