Kako je živjeti kad znaš da slijedi puno bitaka i da ćeš baš svaku izgubiti?

Kako je živjeti kad znaš da slijedi puno bitaka i da ćeš baš svaku izgubiti?
Foto: Vedran Buble

POTPISNIK ovih redaka u posljednje četiri godine proveo je ukupno 17 mjeseci smucajući se Južnom Amerikom i Azijom, a netom što je otkucala 2019. godine krenuo je u novo istraživanje svijeta. Sljedeća tri mjeseca na Indexu ćete imati priliku čitati njegove putopise iz Singapura, Indonezije, Novog Zelanda i Japana pod zajedničkim imenom "Melački špijun".

>>> Indexov putopis: Plaća im je preko 3500 eura, a ljudi govore da žive u zatvoru
>>> Krvavi arhipelag: Na ovom je otočju ljudski život gotovo sasvim izgubio smisao

Oduvijek me intrigiralo što je to u ljudima što stvara spasonosnu dozu ravnodušnosti jednom kad ekstremne životne okolnosti potraju duže no što um to može podnijeti. Možda najbolji primjer tog nevjerojatnog fenomena tisuće su Nijemaca koji za vrijeme Drugog svjetskog rata nisu bili mobilizirani. Kao u nekom paralelnom svijetu, svega par kilometara udaljeni od koncentracijskih logora, svakodnevno su obrađivali svoja polja, budalasto zureći u sivi pepeo ubijenih što je padao s neba, kao da je dosadna vremenska nepogoda koja će, ako budu dovoljno strpljivi, jednom proći.

Ne tako drastičan, ali sličan obrambeni mehanizam znao sam prepoznati i kod ljudi koje sam susretao u nekim od najopasnijih četvrti Latinske Amerike. Iako su već sljedećeg trenutka mogli biti pretučeni, opljačkani pa čak i ubijeni, s vremenom su se ti kameleoni modernog doba savršeno naučili živjeti u takvim okolnostima. Vjerujem da neću puno pogriješiti ako pod zajednički nazivnik svedem i junake ove priče - Indonežane, koji od vajkada svijetu prezentiraju mučni suživot ljudi, potresa, erupcija i tsunamija.

Moj indonezijski Mindhuter

Kakav je osjećaj buditi se i lijegati s mačem nove neminovne prirodne katastrofe nad glavom, bilo je zato jedno od glavnih pitanja na koje sam tražio odgovor kad sam motorom krenuo u trodnevni izlet oko vulkana Rinjani. Ovaj dobro poznati serijski ubojica vodi se kao glavni osumnjičenik za seriju brutalnih zemljotresa iz kolovoza prošle godine koji su za sobom ostavili 500 mrtvih, 400 tisuća izbjeglica te 700 tisuća demoliranih kuća. Inače, još donedavno moglo se s vrha zaviriti u njegovu utrobu, ali sad, tvrde oni koji ga bolje poznaju, samo je pitanje vremena kad će se olakšati.

Nakon što sam uz zavodljivi drum n` base cjelonoćnog tropskog pljuska dobro odspavao, backpack s laptopom, novcem i dokumentima ostavio sam u hostelu, oboružavši se tek s dvije litre vode, kupaćim hlačama i ručnikom te nešto rezervne robe. Zanimljivo, iako su se prenoćišta po putu mogla nabrojati na prste jedne ruke, smještaj nisam bookirao. Je li riječ o džankijevskom traženju novih podražaja, klasičnoj bajki o zlatnom šutu ili o nekakvom dokazivanju samom sebi, nisam siguran, no ako je ovo posljednje u pitanju, onda je to u ovim godinama prilično zabrinjavajuće. 

"Who`s the fellow owns this shithole?"

Ništa manje zabrinjavajuća nije ni činjenica da su prastare Ray Ban naočale na dispozicioniranim ušima, sloj kreme na povećem nosu koji je naslijedio s očeve strane obitelji te relativno pouzdani dvokotač oduvijek bili dovoljni da ovog naizgled povučenog mladića za tren oka pretvore u neustrašivog istraživača koji bi, da se rodio stotinu godina ranije na Divljem zapadu, zasigurno bio brkati kauboj koji na svojoj staroj kobili jaše nepreglednim prerijama te nogom otvara vrata krčmi sumnjiva morala, postavljajući s praga ono slavno pitanje Williama Munnyja: "Who`s the fellow owns this shithole?"

Kako se ne bi nepovratno zapleo u mrežu dramatičnosti, vratit ću se ćelavim kotačima ruzinave Honde što su smjelo nizali zavoje na zmijolikoj cesti prema Bangsalu. Prvo što sam primijetio, jednom kad sam ticala podignuo u zrak, bila je iznimno topla dobrodošlica. Neki su kimali glavom, drugi rastezali osmijeh, a treći sramežljivo mahali. "Hello mister", "How are you, mister", vikali su za mnom, a ja sam instinktivno smanjivao gas, uživajući u pažnji koja mi je neočekivano poklonjena. Nigdje u svijetu sveprisutnije gostoprimstvo nisam osjetio.



Panta rei

Imao sam dojam kao da se zarazni osmijeh zauvijek prilijepio na lica seljana i da ga, sve i da hoće, ne mogu skinuti. Kadgod bi zastao da dam predah svojoj stražnjici, pozivali su me u svoja zrcalna polja i pružali mi svoje blatnjave ruke. Zabijajući sadnice riže u tepih poplavljene zemlje, na skromnom engleskom raspitivali su se odakle dolazim i što me to nosi u njihov kraj. Bali je pregažen turistima, njegovo je vrijeme odavno prošlo, a Lombok, Lombok je netaknut, neiskvaren, ponavljao sam rečenicu koju su željeli čuti.

Iako sam u prošlosti često znao iskazivati dozu neosjetljivosti, što mi je bivša suputnica Sanja voljela zamjerati, narančasti šatori koji su nicali uz cestu kako sam napredovao prema epicentru potresa, budili su u meni popriličnu tjeskobu. Bili su prekrcani ljudima koji su izgubili utrku s vremenom i sad su u nemilosti monsunskih oluja. Jedna takva protekle je noći razderala par izbjegličkih šatora i razbacala ono malo preostale imovine. Neugodno mi je, ali ne mogu si pomoći. Zastajem, gledam i snimam te iscrpljene ljude dok nesvojstvenom površnošću krpaju šatore. Znaju da još puno takvih bitaka slijedi i da će baš svaku izgubiti.

Balineski Vasilij Zajcev

Kako to uvijek biva, jedini koji u takvim okolnostima pronalaze razloge za zadovoljstvo su djeca. I dok najbezbrižniji bez ikakvog nadzora vratolomno skaču u nabujale rijeke, oni nešto stariji radoznalo prekopavaju plaže prepune naplavina od zadnjeg nevremena. Na njihovu nesreću, debela južina neće im, kao dalekim hrvatskim rođacima na pučinskim otocima Jadrana, donijeti panično odbačene pakete cigareta i marihuane, ali što je nekom smeće, drugom je blago, govorio je moj otac, kad bi vidio da sam se dječački zasramio neke od njegovih povremenih smetlišnih diverzija. 

Najlukavija djeca pak od ranog su jutra u potrazi za mjestima na kojima je oluja tijekom noći oborila drveće na cestu. Kako uhodana praksa nalaže, u kratko će vrijeme put učiniti prohodnim, a onda ostatak prijepodneva odugovlačiti sa završetkom e da bi im što više vozača udijelilo nagradu za trud. Zanimljivo, velika većina njih rado poseže u džep, svjesna da ovu ideju valja brižno njegovati. Tko zna koliko bi čekali komunalne službe, pogotovo sada, u vrijeme kišne sezone, kad stabla na cestu padaju kao da ih netko sa susjednog Balija namjerno skida snajperom.

Sambik Jengkel Perigi

Život ne možemo planirati, možemo ga samo živjeti, rekao je jednom netko vrlo pametan. Iako je majka neobično zadovoljna što je na mene prenijela obrasce svoje programiranosti, kako sazrijevam sve više nalazim da se prepuštam trenutku. Često je to lakše reći no napraviti, ali nagrada rijetko izostane. Tako me baš u momentu kad sam nakon tri sata vožnje počeo razmišljati o predahu, na cesti me presrela jedna simpatična mlada obitelj. Vidjevši kako zvirkam uokolo, predložili su da posjetim njihovo selo. Bila je to prilika kakvoj sam se potajno nadao.

Sambik Jengkel Perigi - to nekad lijepo i razvijeno, a danas kržljavo mjestašce kao nogom zgaženo pa prilijepljeno na obronak Rinjanija, zauvijek će ostati urezano u moju podsvijest. Doduše tko zna kakvim bi se sve bojama domaćini poslužili u ocrtavanju svoje nesretne svakodnevice da nisu načuli da sam novinar i da si moj domaćin nije dao pakleni zadatak upoznati me sa svim što se događalo proteklih pola godine. Hvatao se za slamke, ali na kraju je i mene uvjerio kako bi baš eto ja mogao biti taj koji će napokon uspješno kanalizirati vapaje mještana.

Crvotočina za srednji vijek

"Nijedna jedina kuća nije ostala čitava", pripovijeda Danny dok koračamo među ruševinama. Ovako se osjećao Joe Sacco kad su ga prvi put doveli u Goražde, pomislio sam. "Osam ljudi ukupno je poginulo, od toga dva člana moje obitelji. Nakon potresa svi smo se okupili na onom polju. Tamo smo spavali, jeli i živjeli više od mjesec dana, hrabreći se kao stoka uzajamnim prisustvom. Doslovce smo se preko noći vratili u srednji vijek. Najgore je bilo što su sve cijevi popucale pa mjesecima nismo imali tekuće vode. O struji neću ni govoriti, nju i sad nakon svake jače oluje nemamo po nekoliko dana..."

"Indonezijska vlada je pomogla, ne mogu reći da nije, no riječ je o iznosu koji nije bio ni približno dovoljan. Bez humanitarne organizacije Aksi Cepat Tanggap, mnogi ni danas, šest mjeseci poslije, ne bi imali krov nad glavom. Ali kao što vidiš", rukom dodiruje zid jedne kuće koji se odmah počinje mrviti. "Sve su sklepane od šperploča. Kišna sezona tek što je stigla, a drvo se već počelo raspadati. Pitanje je hoće li uopće izdržati do proljeća. No možda je na koncu tako i bolje. Tko zna kad će opet zatresti, a ovako barem ne moramo srepiti za živote svojih najmilijih."

Karambol po lomboški

Dok me Danny kao lovački trofej ponosno vodi sokakom, kumice stidljivo vire iz svojih baraka. Kako je u potresu stradao sustav navodnjavanja, a rižina polja presušila, njihovi muževi ostali bez posla pa nesretnice sad sa strepnjom promatraju vanjski svijet. Doduše, taj svijet najčešće pretpostavlja neuglednu sivu baraku u kojoj, ima nekoliko mjeseci, nevaljalci za koje su se udale, dane krate kockom. Na primitivnoj drvenoj konstrukciji najčešće igraju neku verziju biljara i to s plastičnom bocom punom pijeska obješenom za uho.

Odmah preko puta nalazi se škola, iako bi čovjek izvana, a Boga mi i iznutra, vrlo lako mogao zamijeniti dvije ustanove. Prije no što ćemo prekinuti nastavu, Danny me upozorio da ne činim nagle pokrete, jer neka djeca nikad nisu vidjela bijelca. Decentno razmičem zavjesu, svjetlo nasilno ulazi u straćaru, a dvadesetak prvašića na trenutak gubi dah. Srećom, profesorica je znala kako ih umiriti. Prvo su me prišle oprezno onjušiti, a kad su se nakon par minuta opustile, te slatke male pijavice jedva su me pustile napolje.

U žuljavim Kolindinim cipelama

U sljedeća dva sata posjetili smo neke od najistaknutijih seljana, a njihove žene, kako dolikuje takvim primanjima, natjecale su se u kvaliteti kafe koju će pripraviti i slatkoga koje će iznijeti na stol. Bila su to prava mala sijela, kakva visoki državni dužnosnici često imaju prilike doživjeti, a jedino što nisam znao jest trebam li, kao i oni, obećati nešto što sigurno neću napraviti. Za to se, kasnije sam saznao, pobrinuo službeni prevoditelj koji mi je, e da bi sebi dao na važnosti, potrpao puno teških riječi u usta. 

Jednom kad smo obavili službeni dio posjete, ostatak poslijepodneva bio je predodređen za druženje s njegovom rodbinom. Slamnata sjenica došla je kao naručena za predah od tropske omarine koja je pomalo, ali sigurno davila sve što bi joj se našlo na putu. Ubrzo se tu okupilo svakakve vajde ljudi pa sam se u trenucima osjećao kao egzotični ljubimac koji je prvi put došao u kuću pa se svi trude da mu skinu, ako ne zvijezde s neba, onda barem kokos s obližnje palme. Dok mi je osvježavajuća tečnost cijedila niz grlo, znao sam - to čudnovato društvo teško ću zaboraviti. 

Dokle, gospodine bumeranže!

Uto je stiglo vrijeme ručka pa smo požurili kući, gdje je Dannyjeva žena taman iznosila ručak na pod. Bilo je tu riže, povrća, piletine, stvarno se potrudila, ali jedan sastojak nikako nisam mogao provariti. To su nekakve sušene zasoljene smrdljive papaline koje drže u plastičnim teglama i zajedno s lukom i češnjakom dinstaju na tavi. Dobra dva sata divanili smo razvaljeni na tapetu, a onda je stiglo vrijeme za polazak. Iako sam znao da neće prihvatiti, ponudio sam mu nešto novca, no nije htio ni ćuti, mumljavši riječ "prijatelj" kao mantru.

Nakon što smo se pošteno izgrlil i izljubili, upitao sam ga mogu li, kako sam naumio, do noći stići na drugu stranu Rinjanija. Rekao je da ni ne pokušavam. Eh da sam ga barem poslušao! Nije prošlo ni pola sata (već sam prošao mjesto na kojem mi je sugerirao noćiti), kad se po obzoru spustila kiša. Iako nije imalo nikakvog smisla nastavljati, mokar i promrzao jurcao sam opustjelim planinskim cestama i sve se dublje zavlačio u okrilje Rinjanija. Prokleta bila ta moja tvrdoglavost. Koliko god je daleko fijuknuo, uvijek se iznova vraćala.

Perfect storm

Svakom minutom pljusak je naočigled bivao sve jači, a kad su se cestom počeli slijevati potoci vode, doživio sam svoj "Perfect storm" trenutak. Previše sam mu se približio i sad kad me se dočepao, Rinjani me ne namjerava pustiti živog. Desetak minuta kasnije mobitel sam konačno bio prisiljen staviti pod sjedalo, a jednom kad sam ostao bez navigacije, bilo je samo pitanje vremena kad ću potpisati kapitulaciju. Ipak, neko razmaženo derište u meni i dalje se opiralo pa čak i kad je uskoro makadam zamijenio asfalt. 

A onda, praktički nadomak cilja Rinjani je pred mene stavio prepreku na kojoj bi, da sam nastavio, vjerojatno stradao. Cesta se odjednom pretvorila u pravo riječno korito. Prezrivo sam pogledao prema Sarumanovom oku što se naziralo kroz magluštinu pa uz sočne psovke krenuo natrag, iako sam se nalazio svega nekoliko kilometara od ciljanog sela. Dan je bio na izdisaju, a situacija izgledala bezizlazno. Morao sam hitno pronaći smještaj, a nisam znao ni gdje početi tražiti.

Ponuda koju sam morao odbiti

Šanse da ću do mraka stići do mjesta u koje me Danny poslao bile su jako malene, no valjalo je pokušati. Dobrih 45 minuta jurio sam kao da sutra ne postoji, a taman kad su se posljednji tragovi dana počeli gasiti, u daljini sam ugledao svjetla kuća. Ušavši u selo, mrtav umoran spuzao sam s motora i počeo tražiti gostinjsku kuću koja je tu navodno trebala postojati. Kad sam je napokon pronašao, objesio sam se na zvono. Već sljedećeg trenutka na ogradi se pojavio čovjek koji mi je požurio objasniti da su zatvoreni već više od pola godine.

Kuća je u ruševnom stanju i svi su se preselili u šator podignut u dvorištu. Vidjevši me potpuno nespremog za suočiti se s danom informacijom, upitao me želim li možda prespavati u kući. Potres je, kaže, dobrano narušio statiku, ali ona nekim čudom i dalje stoji. Iako mi je onako izmoždenom prijedlog na tren zazvučao primamljivo, razum je vrištao "ne". S razlogom njeni vlasnici već mjesecima spavaju u dvorištu, pomislio sam pa stišćući desnicu kao Jerry Seinfeld kad sumnja na Newmana, ljutito procijedio: "Rinjani!" 

I reče gavran...

Obješenih ramena okrenuo sam se prema motoru, no nisam napravio ni par koraka kad sam začuo: "Imam jedan mali rezervni šator, možeš prespavati u njemu." Došlo mi je zagrliti tog čovjeka. Stvarno nisam imao snage vratiti se na cestu. Kako su mi stvari bile pod sjedalom, začas sam se presvukao pa s blaženim osmijehom uvukao u šatorčić. Zaspao sam u trenu, a kad sam se probudio, domaćinima nije bilo ni traga, baš kao da je sve bila nekakva fatamorgana. Na brzinu sam se spakirao i uzverao na motor pa posljednji put, duboko zahvalan, okrenuo prema utočištu koje će nadalje imati posebno mjesto u vreći sjećanja.

Po sunčanom i lijepom vremenu put na drugu stranu lakoćom sam pronašao. Rinjani je sad izgledao puno manje opasan, a i ispostavilo se da sam prethodne večeri krivo skrenuo te se zaputio prema samom vrhu. Moj put se dalje nastavlja prema Baliju i otocima Gili, a što se tiče onog pitanja s početka priče, shvatio sam da stanovnici Lomboka o novoj neminovnoj prirodnoj katastrofi ne razmišljaju na dnevnoj bazi ništa više no svi mi o smrti. Bit će da je riječ o jednom od onih sofisticiranih mehanizama opstanka koji su proces evolucije i odveli tako daleko.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara