AKO STE ikad morali ući u prostoriju punu neznanaca ili održati govor, poznat vam je osjećaj socijalne anksioznosti - strah od osude okoline. Možda ćete u budućnosti izbjegavati takve situacije ili ćete ih nekako izgurati, znojeći se i s knedlom u grlu. No, za osobe s izbjegavajućim poremećajem ličnosti strah od osude toliko je intenzivan da se povlače od ljudi i aktivnosti u kojima bi inače uživali.

"Izbjegavajući poremećaj ličnosti je stanje u kojem osoba izbjegava društvene situacije zbog iznimne nesigurnosti i straha od odbacivanja", rekla je za HuffPost Nona Kocher, certificirana psihijatrica s Floride. "Iako takve osobe možda i žele bliske odnose, strah ih u tome sputava."

Korištenje izbjegavanja kao obrambenog mehanizma može pružiti privremeno olakšanje, ali dugoročno pojačava negativnu sliku o sebi kao neadekvatnoj osobi ili nekome tko ne zaslužuje ispunjujuće odnose. Stručnjaci su objasnili koji su znakovi ovog poremećaja i što poduzeti ako utječe na vaš posao i privatni život.

Što je izbjegavajući poremećaj ličnosti?

"Poremećaji ličnosti uzrokuju da ljudi razmišljaju, osjećaju se i ponašaju na način koji značajno odstupa od onoga što se u njihovoj kulturi smatra normalnim", pojasnila je Lienna Wilson, licencirana psihologinja iz New Jerseyja. Objasnila je da su te razlike dugotrajne i postojane.

Takav obrazac razmišljanja i ponašanja obično počinje u ranoj odrasloj dobi i utječe na posao, prijateljstva i romantične veze. U slučaju izbjegavajućeg poremećaja ličnosti, osobe se mogu osjećati neprivlačno, inferiorno ili društveno nespretno.

"Često vjeruju da nisu dovoljno dobri ili da će ih drugi strogo osuđivati", rekla je Kocher. Budući da su iznimno osjetljivi na kritiku ili neodobravanje, ljudi s ovim poremećajem klone se društvenih događanja i oklijevaju isprobati nove aktivnosti kako bi izbjegli osjećaj srama, kazala je Patrice Le Goy, međunarodna psihologinja i licencirana bračna i obiteljska terapeutkinja.

Primjerice, rijetko preuzimaju društvene rizike poput slanja prve poruke ili pozivanja nekoga na kavu jer je mogućnost odbijanja za njih preteška. "Zbog toga doživljavaju stalnu sumnju u sebe i teško uspostavljaju bliske odnose, osim ako nisu potpuno sigurni da će biti prihvaćeni", objasnila je Le Goy. Radije drže distancu, uvjereni da su društveno nesposobni ili drugima neprivlačni.

Kako se razlikuje od socijalne anksioznosti?

"Izbjegavajući poremećaj ličnosti karakterizira trajan i intenzivan strah od odbacivanja, dubok osjećaj neadekvatnosti i društvena inhibicija", rekla je Le Goy. Iako postoji određeno preklapanje između socijalne anksioznosti i izbjegavajućeg poremećaja ličnosti, postoje ključne razlike.

Primjerice, netko sa socijalnom anksioznošću može biti sramežljiv u blizini novih ljudi. "Međutim, takve osobe često imaju usku grupu prijatelja s kojima se osjećaju ugodno", rekla je Wilson.

Poput osoba s izbjegavajućim poremećajem ličnosti, i socijalno anksiozne osobe mogu se brinuti da će se osramotiti i doživjeti značajan stres u određenim situacijama. "Ali to ne znači da nužno vjeruju kako su u suštini neadekvatni ili manje vrijedni", kazala je Le Goy.

Kocher se složila, dodajući da je socijalna anksioznost obično situacijska, što znači da se javlja u specifičnim društvenim okolnostima i situacijama koje uključuju neku vrstu izvedbe. Primjerice, netko sa socijalnom anksioznošću može osjećati nervozu na razgovoru za posao gdje ga procjenjuju, ali se osjećati ugodno na rođendanskoj zabavi prijatelja gdje je netko drugi u centru pažnje.

S druge strane, izbjegavajući poremećaj ličnosti obično utječe na gotovo sva područja života osobe. Njihova navika preskakanja zabava i poslovnih događaja može biti dio sveukupnog obrasca izbjegavanja. Iako možda žude za povezanošću, dubok osjećaj osobne neadekvatnosti sprječava ih u stvaranju bliskih veza.

Prema tome, izbjegavajući poremećaj ličnosti je trajniji i vezan uz način na koji te osobe vide same sebe, objasnila je Kocher. Primjerice, netko sa socijalnom anksioznošću može se brinuti da će pogriješiti tijekom prezentacije. Za razliku od toga, osoba s izbjegavajućim poremećajem ličnosti smatrat će se "lošom u javnim nastupima" i pretpostaviti da i publika dijeli to mišljenje, rekla je Wilson.

Kako se IPLI očituje u odnosima?

"Ljudi s izbjegavajućim poremećaj ličnosti obično su vrlo samokritični i imaju nisko samopoštovanje", rekla je Wilson. Taj se stav često prenosi i na njihove odnose. Primjerice, ako netko pokaže romantični interes za njih, mogu početi izbjegavati tu osobu.

Ako i započnu vezu, mogu se distancirati ili je rano prekinuti jer se ne osjećaju vrijednima ljubavi. Štoviše, izbjegavanje im služi kao štit. "Izbjegavanjem društvenih situacija pojedinci privremeno ublažavaju tjeskobu i strah da će biti osuđeni, odbačeni ili razotkriveni kao netko tko nije dovoljno dobar ili vrijedan", rekla je Le Goy.

Dodala je da izbjegavanje samo pojačava njihov strah od negativne procjene jer tako propuštaju prilike za pozitivne interakcije koje bi mogle osporiti njihovu negativnu sliku o sebi. "Uspoređivanje s drugima može pojačati takvu sliku o sebi, učvršćujući osjećaj neadekvatnosti i čineći ranjivost nesigurnom", dodala je.

Koji su mogući uzroci?

Nisko samopoštovanje, karakteristično za izbjegavajući poremećaj ličnosti, može proizaći iz stalnog zadirkivanja, kritiziranja ili odbacivanja u djetinjstvu. "Dijete može početi vjerovati da nije dovoljno dobro. S vremenom se to može pretvoriti u snažan strah od osuđivanja ili odbacivanja", rekla je Kocher.

Istraživanja potvrđuju da društvena isključenost negativno utječe na sliku koju ljudi imaju o sebi. Isto tako, iskustva zlostavljanja ili društvenog poniženja mogu kod nekoga izazvati strah od društvenih situacija. Na kraju, izbjegavanje ljudi može osobi pružiti osjećaj sigurnosti jer očekuje da će je drugi ismijavati ili isključiti, dodala je Kocher.

Biološki i genetski čimbenici također mogu igrati ulogu u razvoju izbjegavajućeg poremećaja ličnosti. "Biološki faktori mogu utjecati na vaš temperament ili osobnost od rođenja", napomenula je Wilson. Kocher se složila, dodajući da ljudi mogu naslijediti osobine poput anksioznosti ili visoke osjetljivosti, što povećava vjerojatnost razvoja ovog poremećaja.

Što možete poduzeti?

Ako sumnjate da imate izbjegavajući poremećaj ličnosti, Kocher preporučuje razgovor sa stručnjakom za mentalno zdravlje koji može procijeniti vaše simptome putem razgovora, upitnika ili kontrolnih lista. "Važno je biti iskren o svojim strahovima, izbjegavanju i načinu na koji to utječe na vaš posao ili odnose", rekla je. Dijagnoza se temelji na dugotrajnim obrascima ponašanja koji ometaju svakodnevni život.

Osim toga, "educirani stručnjak za mentalno zdravlje može vam pomoći razumjeti gdje su se razvila dugotrajna uvjerenja o neadekvatnosti i odbacivanju te kako ona i dalje oblikuju vaše interakcije", rekla je Le Goy. Navela je da ciljevi liječenja mogu uključivati izgradnju samopouzdanja, preispitivanje iskrivljene slike o sebi, jačanje socijalnog samopouzdanja i postupno smanjivanje obrazaca izbjegavanja.

Normalno je osjećati sram zbog traženja podrške kada je strah od osude ili odbacivanja jedan od simptoma. "Međutim, rad s terapeutom koji razumije poremećaje ličnosti može pružiti siguran, strukturiran prostor za vježbanje novih načina uspostavljanja odnosa, poboljšanje povezanosti i smanjenje intenziteta simptoma s vremenom", rekla je Le Goy.

Wilson je dodala da kognitivno-bihevioralna terapija može biti korisna za preispitivanje negativnih misaonih obrazaca i promjenu ponašanja. "Posebno kod IPLI-ja, veći naglasak stavlja se na poboljšanje samopoštovanja i stvaranje zdravije slike o sebi", rekla je.

"Psihodinamska terapija je još jedna mogućnost, a cilj joj je otkriti temeljne uzroke poremećaja, poput nesvjesnih sukoba, negativnih iskustava iz djetinjstva i neprilagođenih obrambenih mehanizama koji se koriste za smanjenje straha od neadekvatnosti."

Wilson je napomenula da ne postoje lijekovi odobreni specifično za liječenje IPLI-ja. Međutim, psihijatar može propisati lijekove za liječenje anksioznosti i depresije, što može pomoći u smanjenju tjeskobe kod osoba s ovim poremećajem.

Samostalno ili u kombinaciji s lijekovima, s terapeutom možete raditi na poduzimanju postupnih koraka prema sudjelovanju u društvenim aktivnostima. "Izgradnja samopoštovanja kroz male uspjehe vrlo je korisna", rekla je Kocher. Dobar početak je priznavanje vlastitih uspjeha i nedopuštanje da odbijanje utječe na vaše raspoloženje ili odnose.