Pušiona: Dobra stara vremena
I TAKO. Nekidan se opet našli i spičili na party – za dobra stara vremena. Maja, Loki, Joke i ja.
U međuvremenu se izdogađala masa stvari – doktor Joke je postao doktorčina i svakodnevno spašava ljudske živote. Ušlo mu toliko u naviku da ih niti ne broje više.
Loki je postao programerčina koja zarađuje brda love za svoje projekte i projektiće, a Maja (da, još uvijek su zajedno) će uskoro doktorirati i početi indoktrinirati nove generacije raznoraznim humanim i humanističkim zanimanjima.
I, kao, otišli do Besta. Ponovili rutinu – predigra kod Lokija na 21. katu s pogledom u grad, a onda party.
I... kako da vam kažem, bilo je OK sve to skupa, ali falilo je tu nešto. Što bi reklo Hladno pivo, "...taj osjećaj...". Mislim, i dalje te bombon pukne, i dalje se vilica grči, ali nema više onog cak-momenta u kojem sve oko tebe postane... savršeno.
Onda smo se oprostili, vratili se svak u svoju jazbinu i nove radne pobjede. A ja sam mozgao što da napišem o svemu tome. O tome okupljanju za dobra stara vremena, kad se ništa spektakularno nije dogodilo.
Pa sam krenuo kopati po vlastitim sjećanjima i skužio da sam prije par godina bio puno, pa..., pametniji ili gluplji, prosudite sami.
Napušenog u liftu koji ide higher and higher do 21. kata, prale su me paranoje. Nisam se bojao da će lift propasti, nego da će toliko ubrzati da će jednog dana probiti krov i lansirati me do zvijezda. Ali uvijek bi se zaustavio na 21. katu. Dalje nije bilo. Maja i Loki živjeli su as high as you can u ovom gradu.
On programer, ona magistrica književnosti činili su mladi par s plakata za novo hrvatsko tisućljeće. Ali njih je bolio kurac za to. Voljeli su se i pucali u svom balonu na 21. katu, a u Hrvatsku se spuštali samo po namirnice.
- Evo našeg HSHI-a! – rekla je Maja oduševljeno kad sam ušao.
- Čega našeg?
- Hipersenzibilnog, može i sjebanog, hrvatskog intelektualca. – smijala se – Baš radim nešto na tome i isti ti, čovječe.
- Zgazila se malo, a? O čemu pričaš, jebote?
- To ti je tipični lik naše moderne, a slušaj karakteristika: piše; intelektualac je; sa sela, a živi u gradu; ne zna što bi sa sobom; pije, dobro, ti se drogiraš; gleda u nebo i boluje od nečeg. Samo ti ta bolest fali, trebaš skupit sidu ili HPV na partiju. E da, i na kraju knjige se ili ubije ili poludi.
- Hvala, Majo, uljepšala si mi dan. – smijali smo se oboje – Pretvorit ćeš se u profesionalnu deformaciju, jebote.
- A ti se javi. Ti se u nju pretvoriš čim otvoriš oči. - Znam da jesi, nemoj mene probat lagat. Evo, i sad. Znam da ćeš pisat o ovome.
- Oću, i?
- Obećaješ? Mislim, moraš.
- Ne moram.
- A ma moraš, čovječe, to ti je posao.
Maja je bila hodajuća profesionalna deformacija. Kad smo se upoznali i kad je skopčala da pišem te kolumne, oduševila se. Citiram: “Super, imam tekstopiscpisca u razvoju u ekipi. Sad ću te proučavat kao laboatorijskog miša.” Bili smo nabombonirani.
Ni s ostalima nije bilo drukčije. Joke bi nabomboniran brijao po medicini, Loki po kompjuterima. Tako su se te stvari činile zanimljivijima. A u tandemu su bili nenadjebivi. U tandemu su maštali o čovjeku budućnosti koji bi drogu downloadao s neta, uštekao se u komp i razvalio se. U praksi je to izgledalo ovako.
- Loki, šta ti radiš?
- Programiram narko-planer.
- Zakon. Šta radi?
-- Danas dok smo duvali, sinula mi ideja. Gledaj, uneseš obaveze za taj dan u rubrike i odrediš im prioritete. Onda kad se pukneš, uneseš u kućicu za taj dan drogu i količinu, a program ti obaveze s nižim prioritetima, ovisno o drogi, razmjesti po sljedećim danima.
- Loki, legendo!
- Samo nije baš praktičan, nedjelja mi svaki put ispadne prebukirana, ali to nije do programa. – smijao se.
- Pa šta? Proširi ga sa sedmice na misec.
- A onda na godinu, pa na deset pa na pedeset i na kraju se pretvori u popis stvari koji se želio napravit u životu.
- Ti si progamerski car, stari, bit će love jednog dana.
- Bit će i droge, stari! Evo Joke.
Ovo smo radili cijelo vrijeme, pogotovo na kokainu što je, istina, zbog cijene bilo jako rijetko. Bustali smo jedni drugima samopouzdanje i ponašali se, na momente, kao nedodirljivi ego-manijaci. Na vrhu grada, u svom balonu na 21. katu u koji je pristup bio dozvoljen samo odabranima, brijali smo da smo elita za novo tisućljeće.
Buđenje bi uvijek razbilo iluziju. Jutro, povratak s partija, kad bi stvarnost zajedničkim snagama doživljavali u svom najodvratnijem izdanju i kopčali da smo ipak samo hrpa klinaca stegnutih vilica koje je nekim ratnim čudom zaobišao pubertet i kojima očajnički treba psihijatrijska pomoć ili barem malo sna. U balonu na 21. katu koji bi do tada izdušio i bio zgužvan poput naših faca, gledali bi svaki u svoju točku i travom ili apaurinima prizivali nesvjest.
Da, znali smo što dolazi poslije, svaki put kad bi progutali bombon, ali, iskreno, bolio nas je kurac.
- Što nam je tata donio s posla? – krenuo je Loki.
- Puno slatkiša. – odgovorio je Joke s ogromnim smajlom na licu.
- Evo, nek se tata malo opusti dok ja razdjelim slatkiše. – Loki mu je dodao đoint i istresao bombone iz celofona od kutije cigareta.
Svakome po tri, nije bilo više. Šesdeset kuna po glavi, veleprodajna cijena.
Dali smo mu lovu.
- Da ih vidim, koji su? – uključila se Maja i uzela dva u ruku – Super, zeleni dijamanti i crveni leptiri. Ja ću dijamante.
- Ti? – Loki se okrenuo prema meni.
- Leptire. Sinoć su bili genijalni.
Uzeo sam tri leptira, jednog spremio u novčanik, jednog u želudac, a onda izvadio kreditnu karticu i smrvio trećeg. To je bila Jokina taktika. Ovaj kojeg povučeš krene prvi i baš kad te dovede pred vrhunac, krene ovaj iz želuca i drži te na vrhuncu. Kad počneš osjećati da prestaje, popiješ trećeg koji ih vrati i onda te sva tri vode kroz sretni balon, ravno u pičku mile matere.
Povukao sam dvije duge tanke crvene linije, svaku u svoju nosnicu i stresao se. Peklo je. Uvijek peče, a pogotovo kad to prečesto radiš pa se nosnice inficiraju. Onda dan poslije iz njih izbacuješ crveno-slinavu smjesu nečega.
Gorčina. Nju osjetiš kad se počne spuštati niz grlo. Onda gutaš i piješ vodu. Gutaš brzo, a nove količine gorčine samo dolaze i kad osjetiš da ti se povraća, kad osjetiš da je u grkljanu i da se lagano spušta niže, to je to. Počinje. Osmjeh ti počne titrati licem i već tada krene euforija.
- Aaaa, sad ide niz grkljan. Malo u pluća, malo u želudac, pa u krv, pa u mozak pa serotonin počinje divljat. Zaaaaaaaaaaaaaaakon!!! – javio se Joke.
- A onda elektronika. Impuls ovom živcu, impuls onom živcu, impuls ovom živcu, impuls onom živcu, 010010100101001– ponavljao je Loki u ritmu – 010010100101001, jeeeeboteeeee, sreća je niz nula i jedinica, jebeni program, čovječe!!
- A onda ti oči, velike i nijeme, narastu pored stvari. – javila se Maja.
I rasle su, a vilica se stezala i deformirala lice u dugotrajan osmjeh stisnutih zuba. Crna rupa se punila, polagano, iznutra. Kao da kugla nečeg nedefiniranog raste u njoj, kugla koju si mogao pratiti u ogledalu. U vlastitim očima koje su rasle usporedo s njom.
- Idemo na balkon. – rekla je Maja i odskakutala tamo u ritmu muzike.
- Evo, da spojim kameru. – rekao je Loki.
Stavio je kameru na balkon, uperio je u nas, a zatim komp spojio na projektor i sliku pucao na zid balkona, ubacio par efekata i na zidu su se pojavile naše sjene. Četiri sjene koje su se gibale u ritmu muzike i isprepletale se na zidu tako da nisi znao koja je koja. Sve što si mogao vidjeti bili su pokreti koji su pratili muziku. Svi u istom ritmu tvorili smo jednu ogromnu gibajuću sjenu na zidu balkona 21. kata.
Kugla je i dalje rasla i da sam si mogao vidjeti oči, vjerojatno bi vidio samo veliku kuglu unutar krvave bjeloočnice. Sad će veliki prasak. Zatvaraš oči da ne prsnu, da ne izlete iz glave i čekaš. Kugla raste i raste i… ideeeeeee. Veliki prasak. Više te nema. Razletio se u milijardu malih komada koji sad padaju po gradu i lete do zvijezda. Više te nama, sad te ima svugdje.
- Jeeeebote, šta me opralo! – viknuo je Joke cijeli oznojan gurajući riječi kroz stisnute zube –
- Srce će mi detonirat. Živci, smirite se, majku vam jebem. – urlao je kroz smijeh.
- Sistem eror, sistem eror, data ovrflot, data ovrflot. Ode mi procesor u kurac. – nastavio je Loki.
Zajednička sjena na zidu gibala se sve brže i brže dok se nije pretvorila u jedno veliko titranje, poput space shuttlea pred uzlijetanje koji je pratio ritam iz zvučnika.
- Vidi pogleda, kao da smo u Star treku. – rekla je Maja i prstom uprla prema gradu.
Svjetla grada s ove visine izgledala su jako mala, kao da je netko zvijezde spustio ispod nas. A u daljini je bio mrak.
- End vi vil boldli go ver novan hez gone bifor. Imamo cijelu posadu, čovječe. Loki, ti si zadužen za brodsku tehniku, Joke, ti si brodski doktor, a ti Dena, tebe zadužujem za komunikaciju s ostalim brodovima flote. Idemo u onaj mrak, tko zna što je tamo.
- Karlovac. – javio se Joke.
- Ou, aur doktor left bihajnd! Kvikli, giv im an antikroejša-pil.
- Jes, keptn. – rekao sam, vratio se do stola i gurnuo Joki drugi bombon u usta.
- Ar ju redi?! Ar ju redi?! Ideeemoooo!!!! – vikala je Maja i rukom upirala prema mraku.
Denis Lalić
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati