Pušiona: Sportska karijera

KAD SE DANAS sjetim tih dana, dođe mi toplo oko srca pa pomislim kako sam možda trebao zanemariti školu, voditi strejt život i potpuno se posvetiti sportskoj karijeri.

Imao bih brdo love, vozio sponzorskog BMW-a i ševio manekenke. Samo da sam nastavio.

Ali, eto, nisam. Odlučio sam prekinuti stvar baš u momentu kad sam trebao donijeti tu bitnu odluku – da li ću se potpuno posvetiti boćanju ili se život ipak sastoji od stvari bitnijih od boćanja.

Sve je počelo kad sam doselio u Split. Svi iz razreda su trenirali neki kurac – balun, karate, rukomet, veslanje, kurac-palac pa sam i ja trebao neki sport. Da se, je li, ne ističem.

Naravno, odlučio sam se za boćanje. Balote sam igrao od rođenja, čak i s ekipom osvojio dvije kokoši na jednom od lokalnih turnira za one ispod 18 i profesionalna karijera bila je logičan slijed.

Međutim, na boćanje se nisi mogao upisati kao na nogomet, nije uopće bilo juniorske konkurencije pa se cijela priča svela na osobni angažman.

Skupio sam od ujca boće i drito na Gripe. Uvalio sam se na vanjske terene i počeo sam. I tako sam par dana ko kreten nabacivao te balote kad me skužio jedan stariji tip i uveo me u dvoranu.

Ispostavilo se da je tip glavni skaut najjačeg prvoligaškog kluba u Splitu. Odmah mi je napravio klupsku iskaznicu, dao mi nove boće, ormarić u svlačionici i tako je počela moja profesionalna karijera.

Međutim, kako je klub bio pun sve samih zvijezda od kojih su neki igrali i za repku, ja kao najmlađi nisam imao ni najmanje šanse naći se u prvoj postavi pa sam završio na posudbi.

Novi klub bio je pravi mrak. Najmlađi poslije mene imao je pet i po banki, a najmlađi nakon njega sedam.

Međutim, čak i u takvoj konkurenciji, bio se zajeb uvaliti u prvu momčad.

A starci su bili ludi ko batine. Na svakom gostovanju bi se izopijali kao deve, pola utakmica se ne bi odigralo jer bi ekipa prije dogovorila rezultat pa završila na janjetini, a pizdarija koje su izvodili po busu ne bi se posramili ni srednjoškolci na ekskurziji. Mislim, alkohola je bilo ko u priči.

I tako sam zujao s ekipom po Dalmaciji čekajući priliku, a onda se ona napokon pojavila. Kao u onim sportskim filmovima.

Bilo je to jedno od gostovanja u šestom mjesecu, a gostovali smo na jednom otoku.

I sad, prva postava se sastojala od osam igrača, a otišlo nas je deset. Onda se jedan od njih putem opio kao deva pa nije mogao stajati na nogama, a drugog je od vrućine stezalo u prsima pa nije mogao ni izići na teran, a kamoli igrati.

Onda je kapetan momčadi od osam banki izgovorio rečenicu kakva se samo u filmovima čuje: "Mali, oblači se. Igraš."

Mojoj sreći nije bilo kraja. Otišao sam iza grma (mjesto je funkcioniralo kao svlačionica), obukao štofane hlače i košulju (da, oprema izgleda kao da ideš na sprovod) i vratio se na teren.

Na drugoj strani se pojavio tip od nekih dvadesetak godina i baš kao na filmu, imao je ožiljak preko cijele desne strane lica.

Onda su uslijedili komentari publike. Tih pet starac u publici komentirali su kako je tip najmlađi naš reprezentativac i kako me kapetan tipu namijenio kao žrtvicu. Kao, unaprijed se pozdravio s ta dva boda.

A onda je počelo. Na najvećoj žegi tog ljeta, na nekom kamenjaru, ja i tip s ožiljkom na faci i osam balota. Jedan na jedan.

Već nakon prvih par bacanja, postalo je jasno da stvar neće završiti tako glatko, tip je postajao nervozan, a sva publika (njih petoro) se prebacila na naš teren.

Bilo je napeto sve do 9:9, a onda je tip dvaput promašio moju boću, jednom bulina, a četvru dovaljao na pola metra. Uvalio sam mu tri lagana i došao do 12. Još punat i gotovo.

Ne moram vam ni opisivati kakva je atmosfera u publici tada zavladala. Svi starci iz moje ekipe nacalili su na ogradu i počeli s urlanjem: "To mali! Imaš ga!", ovih pet domaći staraca su im onda počeli nešto dobacivati pa je umalo došlo i do fajta.

Ja sam za to vrijeme sto posto koncetrirano bacao bulina i spremao se da zadnjim puntom priredim iznenađenje kola, a možda i sezone. Tipa je nervoza skroz sjebala pa je prolija skoro sve četri balote i moja prva profesionalna pobjeda dogodila se kao na filmu.

Pobijedio sam reprezentativca s ožiljkom pred njegovom publikom. Onda skinuo majicu i počeo ko kreten trčati po terenu. Starci su doživljavali delirij, čak i onaj kojeg je vrućina totalno sjebala, a pljeskala mi je čak i protivnička publika (njih pet).

Sve je završilo općim opijanjem mojih kolega iz kluba. Da, je li, proslave, a ja sam postao standardni dio momčadi i tokom sezone od 20 bodova koliko je moj klub kao zadnji na tablici imao, skupio ih osam.

Nakon te sezone došlo je do te bitne odluke s početka teksta. Da li se potpuno posvetiti boćanju i pokušati loviti mjesto u matičnom prvoligaškom klubu ili se posvetiti nečem drugom pa sam izabrao to drugo.

Ali, tu priča nije završila. Puno godina kasnije, živio sam na Šari i konstantno se nadimljavao s cimerom. Mislim, šta da vam kažem, život mi je bio totalna studentska dosada.

A onda sam tako naduvan jedne večeri na porti doma ugledao plakat koji poziva sve zainteresirane da se uključe u školu boćanja koju organizira Zrinjevac.

Cimer nije mogao vjerovat kad sam mu naduvanom uletio s pričom da krećem trenirati boćanje. Samo je vrtio glavom i vario cijelo vrijeme. Kao, ja i balote, ne ide zajedno da ga jebeš.

To me, naravno, nije nimalo pokolebalo pa sam se nacrtao u Boćarskom domu. Tip koji je vodio cijelu priču malo se sjebo kad me vidio. Mislim, bio sam ćelav, s par naušnica i plavim cvikama koje sam tad furao da mi se ne skuže zjenice. Definitvno nisam izgledao kao boćar.

A onda smo izišli na teren, on, neka dva tipa s DIF-a i ja. Uletio mi je nakon prvih par balota.

- Jes ti već igra di?
- Jesam.
- Di?
- U Splitu. Dvi sezone.
- Boga ti! Vidi se.

I tako smo nastavili nabacivat te balote kad je na terene do izišla prva momčad Zrinjevca. Tip je blenuo u njih kao Hajdukov pionir kad vidi igrače Juventusa. Onda je opet uletila scena iz filma.

Blenuo sam i ja, ali ne u ekipu nego u tipa s ožiljkom po desnoj strani face koji se sam zagrijavao sastrane.

- Ono ti je igračina, moj sinko! – počeo je tip – Čovik je prvak svita u dvi discipline, Zrinjevac mu da stan i posa. Čoviče, skoro živi od balota. – govorio je oduševljeno.

Ja sam se onda nonšalantno počešao po jajima i provalio.

- Znam tipa. Dobija san ga dok je još igra u drugoj ligi.
- Sereš!
- Boga mi!

Prepričao sam tipu detalje, a ovaj nije mogao doć sebi.

Sutra je cijela priča dobila nastavak. Uredno sam upao na trening, a pored terena stajalo je dvoje staraca. Pazi, skauti. Umalo sam zavario. Kad sam cijelu priču ispričao cimeru, ovaj se opet kidao od smijeha.

- Stvarno? – cerio se.
- Boga mi. Mogu birat oću u dobrostojeći klub u drugoj, ili klub u trećoj koji ulazi u drugu, a ima novog sponzora. Dobijem plaćen pokaz, novu opremu, nove balote i još zujim po zagrebačkoj okolici.
- I šta, oćeš igrat?
- Moš mislit.

I tako sam, kao i inače, srolao đoju i odjebao još jednu životnu šansu. Eto, šta ti je droga.

Denis Lalić

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara