Pušiona – ljetna šema: Pomirba
SVE JE POČELO kad sam rekao da sutra odlazim. Rođak popizdio. `Pa šta mi prije nisi reka, pizdo! Moramo se sašit večeras!` `Nemamo love!`, kažem ja. `Rođak, ne seri!`, samo je rekao i uzeo mobitel. Nakon pola sata bili smo u nekom selu, u nekoj pripizdini, gdje nas je čekao tip s dva grama spida.
-Odakle ti lova? – pitam poslije.
-Kakva lova, ovo je besplatno.
-Kako to?
-Jesan ja tebe ikad pita o tvojin prikan?
-Dobro, kužim. – samo kažem.
Pola sata kasnije stojim usred neke šume u autu. On kreditnom po osobnoj radi lajne.
-Rođak, jebate – kaže – Imamo 24 godine, a nismo se znali do prije misec dana. Meni to još ne iđe u glavu.
-Ne znan ni ja zašto. Biće neka zemlja u điru. Znaš da ovde uvik rade pizdarije oko toga.
-Jebeš zemlju, ka da ćemo se poljoprivredom bavit.
-Ma e.
Vučemo po lajnu. On treži kazetu. Thompson.
- Šta, voliš Thompsona? – pitam.
- Aha. Tebi je u kurcu?
- Ma e. Jedan put sam napisa da je peder pa su mi njegovi obožavatelji pritili ubojstvom.
- Jesi lud, bog te jeba. Vidi se da smo rođaci. – smije se – Šta si ti, komunjara?
- A to mi je u familiji.
- Nemoj srat, meni svi bili ustaše.
- Jesu kurac, meni je did bija partizan.
- A moj ustaša, ubili ga partizani.
- U jebate! A bili su braća. Nisan ima pojma za to.
- Ni ja, u pizdu materinu!
Gledamo se totalno sjebano. Iz pozadine trešti Thompson.
Geni, geni kameni!
Vatra gori u meni!
Geni, geni kameni!
Takvi smo mi rođeni!
- Ma jebeš to! Oćemo još? – pita.
- A znaš da san ja uvik za.
- Nije krv voda! – opet se smije – Nisan ni još odbija.
Vučemo još po lajnu. (Intermezzo za sve one koji me kritiziraju zbog narkotika: rođaka sam upoznao tako što smo išli zapalit, duvali smo zajedno tri dana i tek četvrti kad smo vukli speed, skužili smo da smo rođaci. Vidio je prezime na mojoj osobnoj.)
-Di ćemo sad? – pitam.
-Amo do diska.
-Kojeg, ovoga u gradu?
-Aha.
-Ma u kurcu mi je tamo. Cilo vrime agresiva u zraku. Počnu me prat paranoje.
-Šta?
-Ma svaki put se useren da će me neko potegnit bocon ako pogledan krivu žensku.
Ovaj me gleda skoro ljuto.
-Rođak, kažeš li mi još jedan put da se nečega bojiš u ovomu gradu, ja ću te ispleskat. S menon si, bog ga jeba, ima da se tebe boje. Nemoj me sramotit.
-Dobro, OK.
Dolazimo do diska. Na ulazu, svi redari ga pozdravljaju. Upadamo mukte. U dvorištu on odlazi do ekipe nabildanih ćelavaca u crnom.
-Ovo mi je rođak. – kaže.
Ovi samo klimaju glavama. Kao, OK, nema frke. Razdvajamo se. Odlazim do ekipe i spikamo nešto nevezano. Droga – spike. Svako desetak minuta, uleće rođak i pita `Je li sve OK?` ili `Oćeš bombon?`, a bez love smo obojica. Zavidali se kao luđaci.
Upada mi za pola sata.
- Rođak, dvi male su vamo iz Italije. Jedna se dere za koku, ali s ovon drugon ne bi bog. Svi je izuprli, ali ništa. Studira neki kurac u Torinu i, ka, nešto je pametna pa san jon reka da mi je rođak pisac. Oće te upoznat.
Dolazim do njih. Cura je prekrasna. Crne velike oči, crna kosa, sitna. Nasmiješena od glave do pete. (Ili je to bilo od bombona. Ne znam.)
- Diz gajz badrs ju? – govorim tiho, da me gajzi ne skopčaju.
- No, dej ar OK bat aj kejm hier tu heve fan, tu dens, end dej đast sit end luk ič adr.
- End traj tu fak ju.
Smije se.
- End mjuzik olso saks. – kažem ja.
- Jeeees.
Počinjemo pričati o muzici. Slušali smo iste bendove od petnaeste nadalje. U početku grandž, onda dark, sad je partijanerica, ali se ne droksa. Prebacujemo se na faks. Kaže da studira političke znanosti i mrzi Berlusconia. Cura skroz OK.
DJ počinje s peglom iz 93, a prelaz na nju išao je s Borisa Novkovića.
- Aj nou it saks, bat lec dense insajd.
- OK. – kaže ona.
Mene vidaju spid i botuni. Ona divlja ispred mene. Sve je genijalno. Smije se cijelo vrijeme. I ja. Sve smo bliže. Izvija se. La vita e bella. A onda uleće tip, uzima je za struk i doslovno odnosi do svog stola. Tamo su još četvorica. Gledaju me i smiju se. Ova ništa ne kuži. Mahnem joj glavom prema vratima, iziđem i sjednem. Čekam. Ona dolazi nakon dvije minute.
-Hu ar doz gajz? – pitam.
-Vi met dem jestrdej – kaže – banč of djrks. Aj hejt dem, aj hejt ven sambadi tačiz mi vitaut aj vont it.
-Dec norml hier. – kažem – Espešli ven dej vona luk lajk a dendžrs gajz end hier evribadi vonts it.
-Vaj?
-Koz tej ar stjupid.
Smije se. Kužim da ona četvorica dolaze s vrata. Idu prema nama. Ona kurca ne kuži što se zbiva. Stoje iznad nas i gledaju me. Ja gledam njih. Odjednom, rođak mi se pojavljuje iza leđa.
-U čemu je problem? – pita najvećeg.
-A brale se malo pravi pametan.
-A znaš ti kako se brale preziva?
-Kako?
-Lalić.
Tip odjednom počeo mijenjati boje kao semafor.
-Skužaj, Luka, nismo imali pojma. Sori, momak, šta š popit? Luka, oš ti šta?
Naručujemo tri najskuplja koktela. Tip otišao do šanka, donio ih i nestao.
-Fala, rođak. – kažem.
-Ma šta fala, triba si ga zalomit šakon čin ti se približija. Znaš da bi ga ja izija da te taka.
- Ma sve OK, kažem.
Nastavljam šprehat s Talijankom.
- Hu iz dis gaj?
- Dec maj kazn – kažem – Bat vi frs tajm met a manth ago.
- Hauz det?
- Vel, hiz grenpa voz ustaša (doz ver aur fašisc), end majn voz partizan, end dej vr bradrs. Ve rialajz det vi ar kazns ven hi so maj surnejm on maj identifikejšn kard ven vi ver tejking spid.
- Vot a stori?
- Doz tings ar normal hier. Fok it!– kažem.
Gleda me u čudu.
- Ju du drags? – mijenja temu.
- Aj du.
Počinjemo pričati o narkoticima. Spajam to s ratom, pričam joj o generaciji, pere me bombon, zaključujem priču s tim kako mi se čini da ne osjećam ništa ni prema kome ako nisam urokan. Poslije sam skužio da je glupo, ali bio sam zavidan.
- Du ju tink ju kud? – pita me i gleda onim velikim očima. Mene botun sašio. Gledam je.
- Vel, AJ kud put ju in a đus-mejkr, mejk a đus aut of ju end drink it so AJ ken fil ju in evri bodi-stejšn. Aj tink det vud help.
Gleda me, pa recimo, čudno.
- Dec d sikest end d najsist ting sambadi evr told mi.
- Lec ged aut of hier. – kažem.
- Lec go. – kaže.
Pozdravljam rođaka. Ovaj se samo nasmijao. Nakon dvije minute dolazi njegova poruka. `Rodace, legendo. Svi mi ovde govore da mi je rodak totalna faca.` `Zahvali frendovima sta su mi drzali ledja. Jebo mater, ti si totalni car. Nikad se jos nisan ovako ubija i skupija ovakvu zensku, a sve za pet kuna.` `Sve za rodake.`
Kad sam usao u stan od druge rodbine, povukao sam jos pola keksa i krenuo prekopavati ploce. Sama rokija. Ipak se radi o starijim ljudima. Nalećem na poču s klasikom. Puštam Beethovena, Odu radosti. Zatim prekopavam video-kazete. Hrpa crtića koje im klinci gledaju, par vjenčanja i sprovoda. Puštam Štrumpfove.
Sjedim na fotelji totalno zavidan i gledam Štrumpfove. Pucaju me emocije od botuna, vraćam se u djetinjstvo. Sjećam se djeda koji bi me uvijek pokrivao dekom dok sam gledao Štrumpfove, a prije spavanja bih uvijek doletio do njega, poljubio ga i tražio da mi pokaže metak. Imao je metak sa Sutjeske u desnoj ruci cijeli život. Ja bi mu prstom dotaknuo metak, poljubio ga još jednom i otišao spavati.
Ubio se kad mi je bilo trinaest.
P.S. Šta vas briga šta je bilo s malom Talijankom?
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati