Pušiona: Sunday, bloody sunday
NEDJELJA mi se pretvorila u najrutiniraniji dan u tjednu. Grozno. Probudim se oko podne, uzmem mobitel i, skoro pa abecednim redom, zovem ljude na kave.
Međutim, tim genijalnim hobijem u Zagrebu se ne bavi toliko ljudi kao u Dalmaciji pa to i nije tako jednostavno izvesti. Uvijek imaju nešto pametno za raditi.
Ne pada im na pamet ubiti dan, sekundu po sekundu, sjedeći pored neke vode (može i Jarun, jebiga, kad nema ništa bolje) i ispijajući ogromne količine kava.
Istina, i ja bih nedjeljom trebao raditi. Pisati ovo što čitate. Ali redovno mi se desi da to pišem u tri ujutro u ponedjeljak. Mislim, moraš probiti deadline barem sat vremena.
Jer što ti se desi? Digneš se pun elana i razmišljaš: "Idem to obavit pa mi se jebe ostatak dana!" Onda sjedneš pa ti se ne da. Ili nemaš pojma o čemu bi pisao. (Nije li to malo očito? Evo, serem već pola strane i ništa nisam rekao.)
Onda se digneš od monitora i odlipiš na kavu. I cijeli jebeni dan mozgaš o tome što da napišeš, a da bude zanimljivo i ima nekakvog smisla. Da ne pišeš opet o nekim klincima koji se ubijaju alkoholom. (Mislim, stvaaarno.)
I dođeš na prvu kavu. S rodicom koja živi blizu, ali se rijetko viđate. Najčešće nedjeljom. Tad i normalni ljudi upražnjavaju obiteljske kerefeke. Uglavnom, ova dovukla i dečka.
I tako sjedimo na kavi. Ona, dečko iz mjesta između Sinja iz Splita u kojem svi imaju barem nož i kojem nećemo navodit ime i ona. A ja mislim na Pušionu. Odakle krenuti, vrtim prošli tjedan, pa zadnjih par godina, pa tražim neki kurac koji još nisam spomenuo.
Ovaj priča o kick-boxingu. To trenira. A svojevremeno je trenirao s ekipom iz splitske 4. brigade. Priča o njima i ostaloj ekipi s treninga. Uglavnom, ili su vojnici ili splitski kriminalci.
Pa se prešaltavamo na ubojstvo ispred Metrića prije par godina.
- To je B. Mlađi zakuva? – pitam.
- Ma ne znan. M. Je tu tija sranje, a ne on. Triba je ubit S.-a, ali da bude, ka, u samoobrani. Vlasnicin je bija pun kurac dilera po disku ili su tile neke svoje, neman pojma, pa su stavili S.-a na vrata i dali mu da dovede svoju ekipu izbacivača. Onda su M.-u zabranili upad pa njegovi nisu mogli dilat unutra. Ono, propadala mu je ogromna lova svaki vikend.
- Dobro, znan to. Cili grad to zna. Ali, B. Mlađi je počeja sranje. Kužiš? Bija san doli, jebate.
- Može bit, on je bija s M.-om u ekipi. Nešto ka bodigard.
- Pa e. On je isto bija na toj crnoj listi za upad. Onda je uletiji, tija upast i krenilo je sranje na vratima. Onda je M. upa s njih još troje i pokuša upucat S.-a, ali je ovi ima pancirku i bija brži pa mu je zavida dva u prsa. Ono, ka u kaubojskin filmovima.
Nastavljamo šprehat na temu. Rodica uglavnom šuti, zgrozi se na momente (kad on krene pričat iz prvog lica o tome, recimo, kako je tipu razbio istovremeno dvije boce o glavu…), a ja usput mozgam o Pušioni. Šta napisat da bude zanimljivo? Totalna sam pušiona zadnje vrijeme. Nemam inspiracije.
Tip nastavlja pričati o svom mjestu.
- Tamo ti svi imaju ganove.
- Znam. Čuo. Cili heroin za Split ide preko vas.
- A jebiga, najluđi smo.
- Znan i to. Nemoj mi reć da ga i ti imaš?
- Doma mi je. I 50 komada municije.
- Odakle ti?
- Stari mi ga poklonija. Jedan put san bija osta sam doma, a kako svi u mistu znaju da on ima firmu i da imamo love, da mi je gan ako zatriba. Posli mi ga da i za ovde.
- Pa koji će ti kurac? – nastavljam.
- A nikad ne znaš. Gledaj, najčešće mogu sredit sranje bez njega. Treniran već šest-sedan godina. Ali po ovin mistima di ja izlazin svaka pizda ga nosi. Onda se čisto osjećaš bolje kad ga imaš.
- Kužin. Jebiga, meni samo skinsi tu i tamo naprave sranje.
Tip se počinje smijati.
- Šta je smišno?
- Pa skinsi.
- Kako to misliš?
- Ma totalni šupci. Nekidan su me tri napala tu na nasipu ispod mosta. Jednoga san pogodija šakon, drugoga nogon u glavu, a treći je onda uteka. Čoviče, nemaju se pojma cipat nego ulete tri na jedan. A dovoljno ti je da ga znaš pogodit šakon. Čin skuži da š mu vratit, usere se.
- Dužan san ti dva pića.
- Zašto?
- Pa za svaku skinjaru po jedno.
Zvoni mi mobite. Loki.
- Šta je, di si?
- Pijen kavu.
- Evo me dolazin. Znaš li koga ko može rješit dima?
- Nema niko. Opća nestašica. Mogu samo shita. Ali i to mogu samo pokušat. Iša je Mate u Veliku Goricu, doć će ovde posli. Tamo uvik ima.
Nastavljamo. On pričati o `mladim` danima (već mu je 18) kad se peglao po Splitu, ona šutiti, a ja mozgati o Pušioni. Trulog dana, jebote. Nema ni grassa. Kako da ti išta normalno padne na pamet? Odgađam Pušionu za navečer.
Dolazi Loki. Nakon par minuta, tip kuži da ga Loki ne jebe 2% (nije duvao već dva dana) i isparava. Ostajemo solo.
- Šta je?
- Ma triban pisat Pušionu, a neman pojma o čemu bi. A i ne da mi se. Totalni zajeb. Šta god mi padne na pamet, čini mi se glupo. Ono, samo sranje, nema akcije.
- Ma jebe mi se za Pušionu, šta je s grassom?
- Mate je u Gorici, doć će ovde za po ure.
- Ima tamo?
- Uvik ima, jebiga. Ovde je totalna nestašica. Nema u troje dilera, a ni u onog četvrtog koji uvik ima.
- Sranje.
- Totalno.
Do nas sjeda Dr. Mate. Naručuje veliko Ožujsko. Sranje. To znači da nema. Gledamo ga s upitnicima iznad glave.
- Nema.
- Kako to misliš?
- Nema, jebote.
- Pa jesi se naša s bivšom, je li ona može sredit?
- Ma naša san se sa sve tri bivše i ni jedna ne može. Svaka je zvala po dva lika. Nula bodova.
- Pa koji je kurac u điru? Jebote, triba počet kupovat na kile.
Nervoza. Naručujemo po pivu. Ali nije to to.
- Šta ćemo?
- Zovi tog bralu sa shitom. Zadnja šema, jebiga.
- Moran do bankomata pa kupit karticu pa onda.
- Amo.
Ispred bankomata koji je na ulazu u menzu doma na Savi stoje dva klošara. Tip mi žica kunu. Odjebavam ga po kratkom postupku. Dižem lovu. Okrećem se. Loki priča s tipovima.
- Dođi. – kaže.
- Šta je?
- Mogu nam riješit. Daj mobitel.
Tip zove i ko iz pičke sređuje pedeset grama.
Čekamo ih da pojedu. Dali smo love da odu večarat i čekamo ih na izlazu, a onda idemo zajedno po grass. Stojimo vani i pizdimo čekajući.
- Loki, je li tebi ovo malo u kurcu?
- Šta?
- Pa ušpreha si se s dva tipa koja smrde na kilometar i koji su magnet za muriju i nakon dvi rečenice dogovorija da nan riješe 50g. Jesi siguran da nas neće čavlat?
- Pa troje nas je. Ne mogu nan ništa.
- Znan, ali ono. Malo je zajebana cila priča. Tribali smo upast s 50 kuna. Ovako možemo popušit 250 kuna ka iz pičke. Kužiš?, sve je na slipo.
- Da, jebote.
Počinjemo lagano paranoizirati sva trojica. Vrtimo sve kombinacije u glavi. Ali ipak ih sjedamo s nama u auto i vozimo do dilera. U autu oni lagano paranoiziraju pa nas triput pitaju jesmo možda policajci u civilu. Samo smo im pokazali zjenice i pepeljaru.
Izlazimo iz auta, a dva murjaka upadaju nam slijeva. Samo prolaze, ali gledaju ovu dvojicu kao da su prije pola sata opljačkali banku. A tipovi samo klošari. Loki i jedan odlaze. Mi ostajemo s drugim.
- Odakle si ti? – pokušavam s klasičnom šprehom.
- Iz Zagreba?
- Koji kvart?
- Nemam kvart, živim na ulici.
- Sereš.
- Ozbiljno. Obojica. Ja šest mjeseci, a on već četiri godine. Ali, kao, studiram Psihologiju.
- Pa di spavate, jebote?
- On ima neku curu u domu pa je često kod nje, ali uglavnom smo u ovom jednom skvotu.
- Pa zašto?
- Ma duga priča. – time označava kraj razgovora.
Ovi dvojica se vraćaju. Gledamo što smo dobili. Deal je skoro bolji nego inače. Tipovi se grebu za joint. Ostavljamo im za skoro tri velika i iskrcavamo ih kod OTV-a. Tu negdje žive. Dali nam i broj ako nam opet zatreba.
Rastavljamo 50g na tri dijela. Onda ga testiramo. Duvamo i šutimo. U jednom momentu se samo pogledamo i počnemo se smijati kao zadnji kreteni, a to na hrvatskom znači: DIS IZ SAM GUD ŠIT!!!!!
Upadam u stan. Trebam još napisat Pušionu. Rolam si još jednog, sjedam ispred monitora i počinjem:
MRZIM nedjelje već duže vrijeme, a najviše zadnjih par mjeseci iz sasvim jednostavnog razloga, a taj je što nedjeljom pišem ovo što čitate. A nekad jednostavno nemam pojma što da napišem ili mi se jednostavno ne da.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati