EMOCIONALNO zanemarivanje ne izgleda uvijek onako kako zamišljamo. Nema vikanja, očitog zlostavljanja ni dramatičnih scena koje ostavljaju vidljive ožiljke. Ponekad se događa u domovima gdje roditelji pružaju sve materijalno, gdje je večera svaku večer na stolu i gdje se potpisuju svjedodžbe i posjećuju školske priredbe. Ali nešto ključno ipak nedostaje.

Problem s emocionalnim zanemarivanjem je u tome što se definira odsutnošću, a ne prisutnošću - onim što se nije dogodilo, a ne onim što jest. To ga čini nevjerojatno teškim za prepoznavanje, pogotovo ako svoje djetinjstvo uspoređujete s drugima kojima je bilo "gore".

Ako se kao odrasla osoba borite s određenim obrascima ponašanja, možda bi bilo vrijedno osvrnuti se na ono što je nedostajalo, a ne na ono što je bilo prisutno. U nastavku donosimo sedam znakova koji upućuju na emocionalno zanemarivanje, čak i u domovima koji su izvana izgledali savršeno.

1. Vaši osjećaji su bili odbačeni ili umanjeni

Ogrebali biste koljeno i čuli "dobro si" prije nego što ste uopće stigli procesuirati bol. Došli biste kući uzrujani zbog situacije s prijateljem i dobili odgovor "takva su djeca" umjesto da vas netko zaista sasluša. Poruka je bila jasna: vaše emocionalne reakcije bile su nezgodne, pretjerane ili jednostavno pogrešne.

Kad se dječji osjećaji redovito odbacuju, ona uče da se njihovom unutarnjem iskustvu ne može vjerovati. Odrastaju u osobe koje preispituju svaku emociju, ispričavaju se što imaju potrebe i iskreno ne znaju pretjeruju li ili su njihovi osjećaji valjani. Alternativa nije popuštanje svakom ispadu bijesa, već jednostavno priznavanje da osjećaji postoje prije nego što se pozabavimo ponašanjem.

2. Razgovori su bili površni

Večera je bila svaku večer, ali razgovor nikada nije išao dublje od rasporeda i logistike. Rano ste naučili ne spominjati zbunjujuće osjećaje ili velika pitanja jer su svima stvarali nelagodu. Možda bi vaši roditelji promijenili temu, ponudili brzu floskulu i nastavili dalje, ili bi postali vidno napeti dok ne biste odustali. U svakom slučaju, usvojili ste lekciju: neka sve bude lagano, sigurno, a prave stvari sakrivene.

Kada nema smislenih razgovora, djeca propuštaju priliku naučiti kako imenovati složene osjećaje, nositi se s teškim situacijama ili razviti emocionalnu otpornost. Možete imati kućanstvo puno ljubavi, a da mu i dalje nedostaje emocionalna dubina.

3. Očekivalo se da se sami regulirate bez pomoći

Kada biste bili preplavljeni osjećajima, odgovor je bio "idi u svoju sobu dok se ne smiriš". Kada biste se bojali, čuli biste "nemaš se čega bojati". Kada biste bili tužni, dobili biste "razvedri se". Nitko vas nije naučio kako se zapravo nositi s velikim emocijama. Od vas se samo očekivalo da učinite da nestanu, i to sami.

Kako razvojni psiholog dr. Dan Siegel navodi u svom radu o privrženosti, djeci je potrebna ko-regulacija prije nego što mogu razviti samoregulaciju. Potrebna im je odrasla osoba koja će ostati smirena i prisutna s njima kroz oluju, modelirajući kako se nositi s teškim osjećajima, umjesto da samo zahtijeva da osjećaji prestanu. Bez te podrške, vjerojatno ste postali odrasla osoba koja se ili potpuno isključi kad se pojave emocije ili biva potpuno preplavljena njima.

4. Roditelji su bili fizički prisutni, ali emocionalno odsutni

Bili su kod kuće. Bili su u istoj prostoriji, ali su bili udaljeni na načine koji su bili važni. Možda su uvijek bili pod stresom zbog posla, uvijek rastreseni, uvijek samo obavljali roditeljske dužnosti bez stvarne povezanosti. Naučili ste ne prekidati, ne tražiti previše, ne očekivati da vas zaista vide.

Ovo je jedan od najzbunjujućih oblika zanemarivanja jer ga je teško imenovati. Kako objasniti da je netko bio tu, ali zapravo nije? Da ste se osjećali usamljeno čak i kad fizički niste bili sami? Djeci je potrebna usklađenost - trebaju skrbnike koji primjećuju njihova emocionalna stanja, odgovaraju na njihove pozive za povezivanjem i koji su istinski prisutni, a ne samo da zauzimaju isti prostor. Bez toga, djeca odrastaju s temeljnim osjećajem da su nevidljiva.

5. Sukobi su se izbjegavali, a ne rješavali

U vašoj kući nije bilo svađa, a ako ih je i bilo, završavale su lupanjem vratima i šutnjom. U svakom slučaju, nikada niste vidjeli model zdravog rješavanja sukoba. Problemi su se gurali pod tepih. Napetost je danima visjela u zraku. Nitko nije razgovarao o tome što se zapravo dogodilo niti je radio na pomirenju.

Naučili ste da je sukob opasan, da izražavanje neslaganja znači riskiranje odnosa i da je sigurnije sve potisnuti nego se izravno suočiti s problemima. Zato sada ili u potpunosti izbjegavate sukobe ili nemate pojma kako se s njima produktivno nositi.

6. Vaše emocionalne potrebe smatrale su se teretom

Brzo ste naučili da je traženje utjehe, ohrabrenja ili emocionalne podrške previše. Možda su vas nazivali "preosjetljivima" ili "dramatičnima". Možda ste samo osjetili suptilno povlačenje kada biste pokazali ranjivost. Poruka se duboko usadila: vaše emocionalne potrebe su problem koji treba riješiti, a ne prirodan dio ljudskog bića.

Djeca koja nauče da su njihove emocionalne potrebe teret često postaju odrasli koji su žestoko neovisni na nezdrav način. Teško im je tražiti pomoć, osloniti se na druge i vjerovati da zaslužuju podršku kada im je teško.

7. Nije bilo prostora za vaše pravo "ja"

Vaša osobnost, interesi ili način postojanja nisu se sasvim uklapali u obiteljski kalup. Možda ste bili preglasni ili pretihi, prekreativni ili previše logični, previše emotivni ili nedovoljno emotivni. Povratna informacija bila je suptilna, ali stalna: budi drugačiji, budi bolji, budi više onakav kakvog smo očekivali.

Naučili ste glumiti umjesto da jednostavno postojite. Upravljati tuđom udobnošću umjesto da se iskreno izražavate. Oblikovati sebe u nešto prihvatljivije. Ova vrsta uvjetovanog prihvaćanja ostavlja duboke rane. Čak i u domovima s dobrim namjerama, djeca mogu usvojiti poruku da ono što prirodno jesu nije sasvim u redu.