Dječji pogled na golo ljudsko tijelo i svi biseri koji im se pritom motaju po glavi

Dječji pogled na golo ljudsko tijelo i svi biseri koji im se pritom motaju po glavi

Foto: 123rf

I tako. Sjede moja dva malena momka na klupici naše terase i listaju Playboy. Deda sinoć ostavio na klupi i eto, djeca našla. Mislim da su imali pet i četiri godine tada. Uvijek sam bila otvorena mama u tom smislu i smatram da ako djetetu od malena daješ na takav indirektan način do znanja da su svi djelovi muškog i ženskog tijela sasvim prirodni i tamo gdje trebaju biti, da će im odrastanje, a posebice pubertet biti jednostavniji za sažvakati sve te promjene i osjećaje.

Vjerujem da nisam pogriješila, jer moji nikada recimo nisu na plaži blejali k’o tele u žene koje se sunčaju u toplesu, ni vikali: „Mamaaaaaa, zašto je ona teta golaaaa?“. Nikada me nisu doveli u neugodnu situaciju, vezanu uz žensko tijelo. O muškom ću mrvu kasnije, no nije vezano uz ovo moje slobodnije razmišljanje i odgoj djece.

Ljetno dopodne je u punom zamahu, ručak se polako u kući krčka, a oni listaju taj časopis, malo gledajući u njega, no više sastrane gledaju psa kako se igra. Poluzainteresirani za dame u časopisu, ipak ga prolistaju do kraja bez ikakvog komentiranja ičega viđenog u njemu i ja pomislim – eto, tako bi trebale sve mame. Što ti je dostupno, obično nije dugo interesantno. E sad, zašto ja to onda ipak vama spominjem. Zato jer je moje mlađe dijete donijelo zaključak iz svega viđenoga, na koji bi svaka žena bila ponosna. Pogledao me svojim tamnim okicama i upitao:“Mama, a zašto sve tete u ovoj knjizi imaju veće cice od tebe?“ Eto, zato. I kad ste sigurni da vam dijete prihvaća stvari i ljude onako kako vi želite, oni vas iznenade svojom percepcijom.

Koji mjesec kasnije, vozim se sa starijim u tramvaju. Idemo u Klaićevu na neku kontrolu. Na stanici Studentskog doma Stjepan Radić, u tramvaj uđu student i studentica. On, crne boje kože. Razgovaraju na hrvatski, tiho, o ispitu koji ih sutra čeka. Moj ih začuđeno promatra. U stvari njega. Fiksira ga, štoviše. Duboko u sebi znam da će uskoro krenuti bujica pitanja. I eto ih. „Mama, zašto je ovaj striček tako crn?“, pita on mene sasvim tiho i ja pomislim kako sam mu neopisivo zahvalna na tome. „Zato jer je iz Afrike, a tamo žive tako crni ljudi. Da je recimo iz Kine, bio bi žut, a da je sa Marsa, bio bi zelen.“, šapnem mu poluglasno na uho, no ovo dvoje iznad nas su ipak čuli konverzaciju i oboje nas pogledaju i simpatično se nasmiju. No, odgovor nije bio sasvim zadovoljavajući, mada sam sama sebe oduševila brzinom snalaženja i duhovitošću. „A mama, zašto su mu onda ovdje ruke svijetle?“, i pokaže mi svoje dlanove. „Zato sine, jer dlanove često koristimo i njemu se boja tu izlizala. I tabani su mu bijeli od hodanja.“, padne mi nadasve smiješan odgovor na pamet, naivno misleći da je dovoljno dobar da ga i prihvati, ne razmišljajući o činjenici da djeca tek sa 10 godina u potpunosti počinju dobivati osjećaj i smisao za humor. „Ma daj!“, cikne on sa oduševljenjem. „A sve drugo je crno?“ Vidim ja da priča nije gotova, a i dobili smo punu pažnju oboje studenata, koji su sad već lagano „umirali od smijeha“. „Znači i guza mu je crna, mada često sjedi na njoj?“ – sa smješkom priupita. O hebem te Tihana tupu i jezičavu, u što se ženo uvali! Tako ti i treba kad podcjenjuješ dječju inteligenciju. „Da, očito da dovoljno ne sjedi na njoj, što nije dobro za sutrašnji ispit“, velim ja, nadajući se da će i njemu biti dovoljno šaljivo, kao i mom djetetu. Pogledam ga sa strahom, momak se i dalje iskreno smije i vidim da ga sve ovo zabavlja. Dobro je! I tako moje dijete, izgleda zadovoljeno sa svim mojim odgovorima, skrene pažnju na vožnju i gledanje kroz prozor. Odahnuvši, pogledam djevojku i mladića i prošaptam da mali ne čuje: „Oprostite! Djeca!“, i nabacim svoj razoružavajući kez. On odmahne rukom i kaže: „Sve ok, fino vi to hendlate.“ Prođe koja minuta, dođe naša stanica, ustanem i primim ga za ruku, te krenemo prema izlazu. Vidjevši ga opet, mali ga pogleda onako iz žablje perspektive, povuče ga za nogavicu i poprilično glasno mu se obrati:“Čovječe, ne mogu ni zamisliti kak’ ti je pimpek crn!!!“ U sekundi mi je temperatura proključalog vulkana bila u faci. Mislim da u životu nisam bila toliko crvena i da mi nikada nije bilo baš toliko neugodno. Koliko se sjećam, ni njegova faca nije bila bolje boje i da, crnci se mogu zacrvenjeti. Stvarno! Sigurna sam da sam mu jedno deset puta viknula „Oprostite“ dok sam maloga vukla između ljudi do izlaza i slušala gromki smijeh ostalih putnika.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

No, nije to sve. Ima tih bisera još. Spomenuti ću još samo jedan. Ta tri su mi se nekako najviše urezala u sjećanje.

Stariji, u ovoj sceni desetogodišnjak, leži u kadi i kupa se. Nikada nitko nikome u našoj kući nije branio ulazak u kupaonu za vrijeme tog čina. Dovoljno je samo pokucati, kao znak da znate da će mama, tata ili brat ući. To je sad već stvar pristojnosti i finog odgoja.

I tako ja kucnem vrata, viknem „ulazim“ i uđem. On leži u kadi punoj pjene i pjevuši. Kažem mu da je kasno i da završi, dok četkam zube iznad umivaonika.

„Mama, kad ću ja početi dr_ati?“ Hračnem kalodont drito na ogledalo sa totalno šokiranom facom, gledajući sama sebe, svoj zabezeknut izraz lica i pjenu koja krene puzati prema dole i počnem mahnito tražiti odgovor negdje duboko, duboko u sivoj moždanoj kori. „Isuse, kakvo je to pitanje?“ – prosikćem zapjenjenih usta i još uvijek u šoku, no brzo se saberem, prije nego ga uplašim svojom reakcijom. „Gle, onda kad osjetiš potrebu za time. To je normalno. Obično krene u pubertetu, a ti si skoro tamo. Nekome dođe potreba sa dvanaest, nekome sa četrnaest. Ne mogu ti bolje odgovoriti na to pitanje, samo želim da znaš da je to ok.“ On me pogleda i zadovoljno zaključi: „Onda ću ja početi sa dvanaest, tada je i moj prijatelj Leon!“ Eto, tada sam shvatila da moje dijete polako odrasta, da je normalan i zdrav, da i dalje uživam njegovo povjerenje kao majka i da očito ne griješim u seksualnom odgoju svoje djece. Da me pitanje iznenadilo, jest. Da je sasvim normalno da se dijete u tim godinama priupita o tome, jest. Da sam se zblesirala k’o nikad, jesam. No što ću još sa njima proživjeti, ovo je sitnica.

Kad se sjetim onog dragog, crnog studenta… Da sam jedna od onih mama čije dijete ni ne zna da svi ostali osim njega imaju taj dio tijela, možda se ne bi dovela u tu situaciju. No, kad malo bolje razmislim, više su moji od toga imali koristi nego štete. Njihov pubertet je zaista prošao bezbolno. Uvijek su mi se otvarali i uvijek smo mogli pričati o bilo čemu. S vremenom su moji odgovori postali ozbiljniji, kao i njihova pitanja. I mogu vam reći kao mama troje muške djece (od kojih me sa jednim sve ovo ponovno čeka), da vam svakoj preporučam da prema svojoj djeci budete u tom smislu otvoreni i dostupni. Eto, nadam se da sam bar kojoj pomogla u nedoumici oko ovo teme. Nasmijala sigurno jesam.

Izvor: Sretnamama.hr

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara